Steven Spielberg

Mediji netočno prikazuju Hollywood kao Wall Street svjetske kulture

fotografija

NI Syndication
Petak 13.Siječanj 2012.

Forumov urednik Kulture bio je jedini hrvatski novinar na londonskoj premijeri i razgovarao s hollywoodskom ikonom

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Jesu li opet mediji za sve krivi? Ili su opet samo izlika? Dilema je koju možete ponijeti nakon londonske press konferencije Stevena Spielberga i intervjua s članovima ekipe njegova najnovijeg filma “Put rata” koji se ovoga vikenda počeo prikazivati i u hrvatskim kinima.

U vrijeme kada stvarni život ljudi ide jednom stranom, a Hollywood drugom, kada su glavne teme svjetskih medija recesija i kriza, a hollywoodskih filmova roboti koji se transformiraju u vozila i obrnuto, njegov “Put rata” ide u red onih spektakala koji su rađeni “rukom” i po tome je već izuzetak u modernom Hollywoodu. Druga je stvar koliko će sentimentalna priča o prvom svjetskom ratu, kroz vizuru jednog konja koji na trenutak pomiruje zaraćene strane (u jednoj od najboljih scena i dosta upečatljivih filma), sjesti onoj publici koja izbjegava hollywoodsku konfekciju.

Steven Spielberg započeo je karijeru ranih sedamdesetih godina, kada se u Hollywoodu još cijenilo filmofilstvo i autorstvo; uostalom, to je redatelj koji je u “Bliskim susretima treće vrste” 1977. dao ulogu Françoisu Truffautu kao hommage novom valu.

A gdje smo danas? Hollywood kao da je postao Wall Street svjetske kulture, mjesto odakle izviru i kreću, samo da bi se vrtio veći novac, sva (zaglupljujuća) zla.

- Može izgledati tako ako čitate novine - izjavio je Spielberg ekskluzivno za tjednik Forum, jedini hrvatski medij koji je dobio mjesto na londonskoj pressici, održanoj u ponedjeljak, dan nakon svečane, kraljevske premijere “Puta rata”.

- Nije baš tako ako ste u Hollywoodu i pravite filmove. Kreativni proces, ljudi koji su spremni dati sve što imaju da bi ispričali priču, jednako su stimulativni i predani. Znam da se Hollywood može takvim činiti jer je toliko tinte proliveno, mediji su toliko opsesivno vezani za poslovnu stranu Hollywooda, za brojke, za zaradu na kasama, za studije... ali filmaši ne razmišljaju na takav način. Mi samo pričamo svoje priče. To je uvijek ista tortura koju obožavamo, ona ista koju su naši preci proživljavali radeći filmove u zlatnoj eri Hollywooda. Dakle, iz moje perspektive, nema nikakve razlike. Svakako ima istine u tome da mediji posljednjih godina sve više, gotovo jedino obraćaju pozornost na filmove koji tresu top liste, na celebrity strane glumaca i one koji ih odijevaju. Filmovi su definitivno postali događaji više nego sadržaji, ali kada kaže da u Hollywoodu nema razlike nekada i danas, možda se radi samo o tome da je nema - za njega. Jednako kao što možete mijenjati pravila u glazbenoj industriji, pod uvjetom da ste Radiohead ili slična veličina, filmski studiji otimali bi se za Spielberga i da planira ekranizirati telefonski imenik. Ali, to nije pravilo. Tako je, kao što je i sam priznao na pressici, još vremena od “Ralja” (1975.).

- “Ralje” su bile prekretnica moje karijere - rekao je. - Prije toga bio sam redatelj za najam, a “Ralje” su bile tako veliki hit da sam nakon tog filma za bilo koji sljedeći film mogao dobiti od Hollywooda ispisan ček. Prije “Ralja” želio sam napraviti film o izvanzemaljcima - “Bliske susrete treće vrste” - ali nikoga to nije zanimalo. Uporno sam svima govorio: “Oh, kada se na kraju filma spušta veliki leteći tanjur, to će vam se jako svidjeti!” Ljudi su mislili da sam lud i ne bi mi posvetiti ni trenutak svoga dana. Ali nakon što su “Ralje” postale veliki hit, svi su govorili: “Što je s onim filmom s velikim letećim tanjurom koji si imao? Želiš li još uvijek to raditi?” Ha, ha...

Svjestan snage medija i koliko oni tvore sliku svijeta, Spielberg je pazio o svakom detalju ratne priče.

- Djeca uče ponajprije iz medija. Zato osjećamo veliku odgovornost kada radimo film koji čak i pomalo dodiruje svjetsku povijest, osobito prvi svjetski rat. Radili smo velika istraživanja i više od onoga što biste mogli primijetiti u “Putu rata”. U tim istraživanjima zapanjio me broj stradalih konja.... nisu samo muškarci umirali na američkoj, francuskoj, britanskoj i njemačkoj strani, to je bilo stratište konja; to je bio kraj korištenja konja kao ratne opreme. To je bilo razdoblje kada su se strojevi - tenkovi, avioni, kemijska sredstva - počeli isticati u prvom svjetskom ratu. Bio je to gotovo kao eksperimentalni rat. Bio je to “rat koji trebao završiti sve ratove”... Barem su tako mislili u to vrijeme.

Bez pametnog odgovora

Spielbergovu suradnicu, producenticu Kathleen Kennedy, cijenjeni Entertainment Weekly svojedobno je stavio na 31. mjesto liste od 50 najpametnijih ljudi u Hollywoodu. Što ona misli o tome zašto na nijednoj od relevantnih lista 100 ili više najboljih filmova svih vremena stoje jedva jedan ili dva koji su nastali nakon 2000. godine? Zato su, naravno, filmovi iz posljednjeg desetljeća dominantni na listi najkomercijalnijih filmova svih vremena.

- Definitivno je došlo do konsolidacije hollywoodskog sistema - kaže Kennedyjeva koja radi sa Spielbergom još od “Otimača izgubljenog kovčega” (1981.). - Ostalo je svega pet velikih studija za proizvodnju filmova. Ne možemo reći da su to jedina mjesta s kojih filmovi dolaze, ali sigurno je da je njihov poslovni model taj da moraju proizvoditi ogroman novac kako bi odražavali cijeli taj operativni sistem. Svi ti trgovački proizvodi, serijali i ostale pojave koje se događaju posljednjih godina definiraju njihov biznis. Ali to ne znači da kao filmaši moramo stati u taj red, imperativ za kreativne ljude je taj da rade priče koje žele pričati. I mislim da postoje drukčiji načini pravljenja filmova od sistema studija: ne znam odgovor na pitanje zašto nema novijih filmova na top listama najboljih, ali znam da postoje mogućnosti za ljude da rade drukčije i bolje filmove, i važne priče. Uostalom - zaključuje ona - ne postoji više generički osjećaj što znači pojam Hollywood.

Kako bi bilo da probamo s definicijom dominantnih, trivijalnih superkomercijalnih filmova koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom? - To je uvijek postojalo i uvijek će postojati, ne? Ha, ha... - okončava Kennedyjeva diskusiju na temu koja je ili preteška i za službeno najpametnije hollywoodske ljude ili se naprosto radi o tome da odgovore na takva pitanja ne možete tražiti među ljudima iz Hollywooda. Barem ne onima koji su mlađi od 70 godina i još računaju na poneki poziv svojih agenata.

Nehollywoodsko iskustvo

Emily Watson, glumica koju poznajemo iz prilično drukčijih filmova (Larsa Von Triera, Mikea Leigha, Jima Sheridana, Alana Parkera, Paula Thomasa Andersona), kaže da snimanje “Puta rata” - “nije bilo nimalo hollywoodsko iskustvo”: - Masovna ekipa, ali vrlo brz, miran i tih rad. Vrlo korisno i ugodno iskustvo, vrlo intimistično. Iznenadila sam se kako je to ispao vrlo staromodan način snimanja filmova, staromodan u pozitivnom smislu riječi, film u kojem je Steven jako dobro znao što želi, a sve što je želio trebalo je biti jako, jako realistično. Zapravo, iznenađenju možda i nije bilo mjesta. Jer, kada gledate filmove “Ralje” ili “E.T.” glumci su vrlo prirodni i fenomenalni. Ili, u “Schindlerovoj listi“ i “Spašavanju vojnika Ryana”. Samo zato što je to Spielberg, tako velika filmska ikona, ljudi imaju predrasude da je on veliki stroj, ali on je, uz to, i sve ostalo. Mislim da je najhollywoodskiji film koji sam snimila “Red Dragon“ (2002.), nastavak o Hannibalu Lecteru. To je bila stvarno velika produkcija, Michael Jackson nam je dolazio na snimanje, događalo se sve što biste očekivali od hollywoodske produkcije i više od toga. Ipak, glumila sam slijepu osobu i imala sam dosta glumačkoga posla. Nisam baš sigurna da bih mogla raditi s puno kompjuterskih pomagala, ali nisam ni sigurna da bi me zvali za takvo što.

Što se angažmana u Spielbergovu filmu tiče, nije bilo ni trunke oklijevanja.

- Neeee - veli - kada vas Spielberg pozove, to je veliki dan u životu svakoga glumca.