Analiza

Milanović će podržavati Čačića sve dok mu koristi

Četvrtak 05.Srpanj 2012.

Aktualni se premijer u proteklih pet godina ni za koga nije tako strasno i rječito založio kao što to čini u slučaju prvog potpredsjednika Vlade i taj odnos otkriva začudnu čvrstinu i dubinu

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Zlatko Komadina nije u pravu kad kaže da muška ljubav ne postoji. Ustvrdio je to objašnjavajući svoje odnose s predsjednikom stranke Zoranom Milanovićem korektnima, ali ne i emotivnima, napadajući slinavce oko njega. No, Komadina samo nije bio te sreće da doživi tu pravu mušku ljubav pa misli da ne postoji. Emocije te vrste i te kako postoje i manifestirane su ovih dana posve javno, na čuđenje gotovo 70 posto javnosti koja im se izričito protivi. Zoran Milanović voli Radimira Čačića toliko da se, ako treba, spreman boriti za njega protiv cijelog svijeta. Nikada se u pet godina aktivnog javnog života ni za što i na za koga nije javno tako strasno i tako rječito založio kao za Čačića. Toliko je to iznenađujuće da je RTL njegovo objašnjavanje vlastite pozicije u slučaju Čačić nazvao “otvaranjem duše premijera Milanovića”. Ni milimetra nije odstupio od svoje obrane prvog potpredsjednika Vlade unatoč svim savjetima, sugestijama, molbama, očekivanjima. Čačić je tu i tu ostaje, a uvjetna presuda nije razlog da ga se miče s mjesta u Vladi. Važni su ciljevi, a ne rezultati anketa. Riječju, Vlada je tu da napravi posao, a ne da se sviđa građanima. Sada se mora samo pričekati da se nervoza i histerija stišaju i da Čačić i Milanović - koji su u cijeloj priči ostali sami jer mnogima ni u SDP-u ni u HNS-u nije ‘sjela’ Milanovićeva žestoka obrana - upućeni samo jedan na drugoga, počnu konačno raditi svoj državni posao. Nakon što su 2,5 godine intenzivno promišljali kako postupiti u slučaju završetka spora tijekom mandata Milanovićeve vlade, sada je neizvjesnost nestala, opravdanja za lutanje misli više nema, uteg očekivanja presude je skinut. Javnost će još malo gunđati, a onda će početi konačno pratiti ono što joj je egzistencijalno važno: rezultate ove Vlade koja ih je u prvih šest mjeseci iznevjerila otprilike u istom postotku u kojem su anketirani građani za Čačićev odlazak. Šalu na stranu, nije riječ o ljubavi, već više o pragmi, iako je veza Čačića i Milanovića posljednjih dana pokazala svoju čvrstinu i dubinu, povezanost koja nadilazi uobičajenu političku korektnost između koalicijskih partnera. Milanović je stao u obranu Čačića ne samo pred svojom strankom i javnošću, već i pred HNS-om, u kojem ima onih koji se dvoume razmišljajući neće li uteg koji ima Čačićev ostanak, na kraju, stranku koštati toliko da ni prag ne može prijeći na sljedećim izborima. Obrana je pokazala da Čačića i Milanovića veže puno više od obične političke suradnje. Milanović vjeruje da je Čačić sposoban provesti svoje ideje u djelo, vjeruje da će rezultat tih ideja biti dobar i da će, u konačnici, sve to zajedno biti dobro za njega i Vladu koju vodi. Od svih njegovih ministara, kaže Milanović, samo nekolicina ima sličnu količinu energije i sličnu volju da uspije i stoga mu grubost i netaktičnost u ophođenju, koju je Čačić u šest mjeseci pokazivao i prema javnosti i prema nekim ministrima u Vladi, nije toliko važna da bi bila presudna za njegovu odluku. Da je Čačić po uzoru na američke filmove u kojima odvjetnici i serijskom ubojici savjetuju da se ponaša skrušeno i tako se pokuša umiliti poroti, pristao spustiti ton i ponašati se malo više pokajnički, a malo manje agresivno, možda bi i reakcije hrvatske porote, a to je u ovom slučajnu javnost, bila malo blaža. Čačić je, međutim, odabrao drugačiji put, otvorio time preispitivanje njegove ljudskosti (prema percepciji javnosti nije dovoljno skrušen bio nakon nesreće, a ni tijekom suđenja) i stručnosti (obećao je velike projekte, a njih nema). No možda je Milanović, koji ni sam ne spada u posebno umiljate ljude, koji ima određenu crtu agresivnosti i samodopadnosti koje graniče s prezirom prema svima koji ne zadovoljavaju njegove kriterije, upravo tu pronašao sličnost sa svojim prvim potpredsjednikom.

Uspio se nametnuti

S druge strane, politički gledano, od prvih dana dogovora oko koalicije SDP-HNS Čačić se uspio nametnuti kao “čovjek koji zna” i bez kojeg se ne može. Prekrcan brojkama, idejama, planovima, projektima, ali i elanom, nadmašio je sve ostale iz SDP-a koji su kasnije zasjeli na ministarske pozicije, i uvjerio Milanovića da može izvući zemlju iz krize. Kako Milanović sam nije imao niz rješenja, za njega je premijersko mjesto prije svega politička funkcija, a ni u njegovoj stranci nije bilo ‘buldožera’ koji su spremni raditi dan i noć, samostalno i bez ‘tutorstva’, Čačić je bio logičan izbor. Kao što je i za Čačića Milanović idealan premijer, netko tko mu vjeruje, tko mu je, kao što se vidjelo, spreman čuvati leđa, čak i kada ga najbliži nisu spremni bezuvjetno podržati. Tako su njih dvojica prešli u simbiozu, javnost će u svakoj svojoj ocjeni Milanovića ubuduće ugraditi djelomično i svoj stav prema Čačiću. Oni su, nakon Čačićeve presude, u očima građana postali nerazdvojni i sada im nema druge nego zajednički pokušati uspjeti, u truc i SDP-u i HNS-u i javnosti. Čačić je, posve nepotrebno, ali njemu očito zbog provokacije važno, stavio još jedan rok za svoj uspjeh. Ovoga puta to je ožujak iduće godine, što je silno ponijelo neke analitičare da mu počnu odbrojavati dane do kraja. Rok je dan, međutim, prije svega zato što Čačić vjeruje da se do tog roka rezultati moraju vidjeti, a ne zato što je doista spreman otići iz Vlade. On iz nje svojom voljom neće otići, jer završetak mandata smatra svojom misijom i uvjeren je da će konačni rezultat, a to je onaj prije sljedećih parlamentarnih izbora, pokazati uspjeh. Iako je sigurno izuzetno nezadovoljan trenutnim pokazateljima, osobito činjenicom da su u prvih pola godine investicije na 15 umjesto na 50 posto, što sigurno govori i o težini pokretanja investicijskog ciklusa u devastiranoj zemlji, te je već dao do znanja da je većina problema prije svega nasljeđe nesposobnosti i kriminalne rabote prethodnika, isto je tako siguran da se stvari mogu popraviti i da će se do kraja prvog kvartala sljedeće godine, usporedbom brojki iz prvog kvartala 2012. koji je posljedica HDZ-ove vladavine, moći jasno iščitati da su potezi koje je Kukuriku Vlada povlačila početak izlaska iz krize. Čačić svoje najave očito daje zbog optimizma, a ne zbog pesimizma. Naravno, dio uspjeha ovisi o turističkoj sezoni, koja pak prije svega ovisi o recesiji u zapadnoj Europi, jer je za Hrvatsku svaki euro izuzetno bitan. Ali ono što Čačiću najviše treba je - vrijeme. Vrijeme potrebno da se neki zakoni donesu, poput izmjena Zakona o proračunu, da se naprave pripreme za velike projekte od kojih ne odustaje, da prođe model javno privatnog partnerstva, kojeg je jedan od najvećih zagovornika. I Milanović mu je svojom obranom kupio to vrijeme. Ostvari li se to do kraja godine javnost bi, kako procjenjuju u Vladi, mogla osjetiti intenziviranje investicija, iako se još uvijek neće vidjeti pomak u BDP-u, ali, kako kažu, već bi i zaustavljanje klizanja dalo dovoljno elemenata da se može nadati uzlazu. Bolji brojčani pokazatelji, zapošljavanje i investicijska aktivnost tri su ključne stavke koje Milanoviću trebaju da bi se pred javnošću mogao pohvaliti rezultatima svoje Vlade i mirnije ploviti 2013. godinom u kojoj se planira povlačenja novca iz fondova i početak velikih projekata, što bi trebalo zajamčiti daljnje uspjehe Vlade. A te stavke mu, kako vjeruje, može osigurati jedino Čačić. I u tome grmu leži stabilnost Vlade. Uspješan Čačić je i jamstvo njezine stabilnosti na ekonomskom, ali i na političkom planu, s obzirom na koalicijske odnose. U HNS-u vole reći da Vlada ovisi o njima i da Milanović nije podržao toliko Čačića koliko je podržavajući njega podržao sebe. Čačićevim odlaskom iz Vlade pred Milanovića bi se postavio dodatni politički problem: s kim, ako ne s njim. Ako mora birati između Čačića i Vesne Pusić, kao logične nasljednice na mjestu prve potpredsjednice Vlade u slučaju Čačićeva odlaska, uvjereni su u SDP-u, koliko god nezadovoljni bili vezom Čačića i Milanovića, njihov predsjednik bi uvijek izabrao Čačića. S njim ima dobru komunikaciju, on voli konkretna i brza rješenja i nije mu do velikih rasprava. Njemu treba operativan potpredsjednik Vlade, koji drži konce u svim potrebnim resorima i vjeruje da je Čačić taj.

Sudbina SDP-a vezana uz Čačića 

Milanoviću je, očito, draže pregristi ovu situaciju koja mu nosi i trenutnu nepopularnost u javnosti, nego se baviti nekim drugim kombinacijama. Koalicija s HNS-om je zapečaćena, sudbina SDP-a vezana je uz uspjehe Čačića, a na koncu ćemo svi na izborima vidjeti koliko je to dobro i pametno bilo – ocjenjuju u SDP-u. Čačićevi zagovornici će reći da i HNS ovisi o Čačiću i da bi njegov odlazak iz HNS-a, a to bi se dogodilo da je doista uspio puč, značio raspad Kluba zastupnika pri čemu nije sigurno tko bi izvukao većinu, on ili V. Pusić.

Oni koji su prebrajali tvrde da bi rezultat bio 7:8 (HNS ima 15 zastupnika), ali ne bi dali ruku u vatru tko bi bio onaj s osam zastupnika. On sam, tvrde, nosi 40 posto ukupnih glasova HNS-u kroz svoju izbornu jedinicu, a uzima i postotak u ostalim izbornim jedinicima i HNS bez Čačića nema onoliko šanse koliko ih ima s njim, iako je presuda neke od onih koji su u to vjerovali pokolebala. Vesna Pusić je izjavila da se HNS mora nastaviti kretati u relacijama od sedam do 12 posto unutar biračkog tijela, a podijeljeni HNS bio bi Pirova pobjeda, čega se u toj stranci, koja teško iznjedri prepoznatljive političare, boje još uvijek više nego Čačićeva odlaska. Milanović bi pak u tom slučaju morao za manjinsku Vladu tražiti podršku recimo Lesara ili HDSSB-a, a to bi tek, s obzirom na situaciju u zemlji, bilo destabiliziranje Vlade, koja bi se morala upustiti u trajnu političku trgovinu da bi osigurala svoj opstanak. Očito, svaka strana u ovoj priči ima svoje interese koje javnost ne mora razumjeti ili podržati. I upravo je zbog njih pakt Milanović-Čačić za sada siguran. Nezadovoljstvo u javnosti, ali ni u SDP-u ili HNS-u, mu neće presuditi. Uništiti bi ga mogao samo Milanovićev gubitak vjere u Čačića.