Politika

Milijun i pol Hrvata neće na izbore jer zna da neće biti promjena

Petak 25.Studeni 2011.

Raste i broj onih koji najavljuju da će na izbore izići samo kako bi poništili listić i na taj način izrazili svoj prosvjed protiv postojećih političkih elita i cjelokupnog političkog sustava u kojem živimo

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Najmanje milijun i pol hrvatskih birača neće 4. prosinca nikome dati svoj glas jer su odlučili bojkotirati izbore. Na zadnje izbore 2007. godine od 4,2 milijuna građana s pravom glasa izašlo je 2,5. milijuna, a broj apstinenata, očekuje se, sada bi mogao biti i veći. Raste i broj onih koji najavljuju da će na izbore izaći samo kako bi poništili listić i na taj način izrazili svoj protest protiv postojećih političkih elita ili cjelokupnog političkog sustava u kojem živimo. Ne postoji jedinstven profil hrvatskog apstinenta - onim, većinom mlađim građanima, koje politika nikako ne zanima pridružili su se cinici i oni najbrojniji, razočarani građani. Taj trend ne karakterizira samo Hrvatsku. Recentna pobuna protiv postojeće predstavničke demokracije zapadnog tipa raste u cijelom svijetu, pa i u našem susjedstvu. Popularna srbijanska dramaturginja i aktivistica Biljana Srbljanović prije nekoliko dana pozvala je svoje sugrađane upravo na izlazak i poništenje glasačkog listića. Na primjedbu da to možda i nije dobar način s obzirom na tešku situaciju u Srbiji, Srbljanović je odgovorila: “Sad je to opravdano više nego ikad, jer će se inače ta ‘teška situacija’ legitimno nastaviti i u sljedeće četiri godine. Uvijek postoji mogućnost nelegitimnosti izbora, ta kriza bi bila ozbiljna, ali i otrežnjujuća. A otrežnjenje nam jedino i treba.” I u Sloveniji raste pokret onih koji pozivaju na bojkot izbora koji se u toj zemlji odvijaju na isti dan kad i izbori u Hrvatskoj. Slovenski prosvjednici većinom pripadaju studentskim i antiglobalističkim krugovima. – Postoje manje inicijative i kod nas koje se npr. bave sabotiranjem predizbornih plakata. No, možda bi se trebale probiti malo više u javnost – kazao nam je lingvist i aktivist Mate Kapović, koji i sam podržava bojkot izbora jer smatra da oni ništa bitno neće promijeniti. Na izborima se, misli on, bira samo druga frakcija političke elite. – HDZ i SDP se razlikuju samo u odnosu prema identitetsko-kulturno-simboličkim pitanjima kao što su odnos prema ratu, prava homoseksualaca ili odnos prema Crkvi. No i tu je to samo nominalno - niti će npr. HDZ uvesti vize Srbiji, niti će SDP legalizirati gay brakove ili izbaciti vjeronauk iz škola. Sve razlike ostaju samo na riječima. S druge strane, u ekonomiji nema čak ni takve nominalne razlike, osim povremeno iz populističkih razloga. I jedna i druga strana provode istu neoliberalnu politiku, politiku koja ide u korist isključivo kapitalu, a na štetu običnoga naroda – smatra Kapović i dodaje: – U liberalnoj predstavničkoj demokraciji pobjeda na izborima u načelu ovisi o financijskim sredstvima koje možete uložiti u kampanju. Sjetimo li se kako se u Hrvatskoj u ‘90-ima dolazilo do njih, jasno nam je da je tu teško govoriti o demokraciji. To je demokracija po mjeri kapitala koji odabire kandidate koji im odgovaraju.

Građani bez veze s političarima

Po njemu, odgovor uopće nije u traženju boljeg modela predstavništva kojim bi se zamijenila sadašnja partitokracija, već, smatra, treba ići u smjeru koji zahtijevaju ljudi u prosvjedima širom svijeta, odnosno u smjeru direktne demokracije. – Apstinencija raste kada je ponuda monotona ili kada se kod birača stvori dojam da je riječ o natjecanju bez neizvjesnosti – pojašnjava psiholog Ivan Rimac. Dojam da ovi izbori nisu neizvjesni postoji, međutim, činjenica je da apstinencija raste već kroz cijeli niz izbornih procesa, kada situacija nije bila takva. Postojeća predstavnička demokracija uvijek je partitokracija, kaže Rimac, ali presudno je koliko je raznolika ponuda. Stranke su previše daleko od života građana. Više su naslonjene na ideologiju i rasprave o povijesti, a manje na svakodnevne potrebe. To odbija one koji se ne zanimaju za politiku kao ideologiju. Ne nude im se praktična rješenja, pa se oni isključuju – pojašnjava Rimac. Kad političke stranke shvate da treba promijeniti ponudu one kreću u podmlađivanje, kao što je sada slučaj i sa HDZ-om i sa SDP-om. Loša ponuda može, međutim, proizvesti i nove pokrete koji sami definiraju svoje ciljeve kao što smo svjedočili od revolucija u Egiptu, preko hrvatskih Facebook prosvjeda, do demonstracija na Wall Streetu. Tako su osamdesetih počinjali Zeleni koji su kasnije prerasli u jake političke stranke ili su, u drugoj inačici, prisili velike stranke da njihove ključne teme uvrste kao vrlo ozbiljne teme u svoje političke programe – tumači Rimac. Pokušaji stvaranja nekih jačih pokreta u Hrvatskoj još su uvijek neuspješni, prije svega zbog nedostatka novca kojima bi se provela neka ozbiljnija kampanja, ocjenjuje. Postoji li neki bolji izborni model koji bi u većoj mjeri građanima zajamčio da će političari s njima ostati u vezi, da će polagati odgovornost za svoje postupke i u razdoblju između dva izbora? Bi li to mogle biti otvorene liste? – Po mom mišljenju dvije ključne manjkavosti sadašnjeg političkog sustava u RH su unutrašnja nedemokratičnost većine stranaka te nefunkcionalni mehanizmi osobne odgovornosti političara prema biračima. Te dvije stvari su povezane. Predsjednici stranaka odlučuju tko će biti kandidati na listama i tko će obavljati koju funkciju. Birači nemaju nikakvu mogućnost izraziti svoj stav o pojedincima, nužno se moraju opredijeliti o stranci u cjelini, odnosno nekoj izbornoj listi. Potrebne su promjene koje bi biračima omogućile da izraze svoj stav o pojedincima. Na taj način bi svakom političaru bilo važno što o njemu misle njegovi birači, a ne samo što o njemu misli stranačko vodstvo. To bi, nadamo se, povećalo osobnu odgovornost svakog pojedinog političara, a to je upravo ono što našem političkom sustavu snažno nedostaje – navodi sociolog Dragan Bagić, ali i upozorava: – Drugo je pitanje kako to postići. Za takve promjene otvorene liste se nameću kao dobro rješenje. No, ako uzmemo primjer BiH koja ima model otvorenih lista, možemo vidjeti da to nužno ne daje savršene rezultate. Značajnu ulogu, naime, ima faktor političke kulture. Model izravnog izbora zastupnika po većinskom modelu zasigurno osigurava veću osobnu odgovornost političara prema biračima ali ima i niz drugih posljedica - primjerice više ide u korist velikih stranaka, otvara prostor na nacionalnoj razini lokalnim populistima itd. Pitanje je da li su to promjene koje su potrebne Hrvatskoj danas. Sociolog Milan Mesić smatra da su otvorene liste praktički neprovedive u suvremenom društvu s brojnim biračima. – Da bi se nametnuli kao kandidati na takve liste vodile bi se ogorčene, možda i bespoštednije političke borbe, i opet bi se regrutirale političke elite – tvrdi Mesić i aludira: – Otvorene liste, slične su “listama Velog ili Malog mista”. Što su one posebno dobro donijele biračima? Jesu li izabrani predstavnici na tim listama primjer nepotkupljivosti i borbe za “opće dobro”? Ili neposredno birani gradonačelnici? Dragan Bagić smatra kako je u svakom slučaju vrijeme da se nakon ovih izbora otvori temeljita politička i stručna javna rasprava o eventualnim promjenama u izbornom modelu, počevši od tehničkih manjkavosti poput popisa birača.

Stranke se moraju mijenjati

Ali hoće li biti prekasno? Guy Standing, sve popularniji britanski profesor ekonomske sigurnosti na britanskom Sveučilišno Bath koji je razvio teoriju o rastućoj novoj klasi nezadovoljnika, prekarijatu, kaže kako političke stranke neće nestati, ali bi se nužno morale promijeniti. Umjesto sadašnjih stranaka koje su se pretvorile u strojeve za prodavanje kandidata i natjecanje imidža, trebaju nam stranke s vizijom “dobrog društva”. U međuvremenu, dok se stranke traže, rastu milijuni nezadovoljnika koji su ostali bez svake sigurnosti. Dio će se okrenuti nasilju, a progresivniji dio traži promjene i bolje društvo iako još nisu definirali kako bi to novo društvo trebalo izgledati. Hoće li i u našim nesigurnim uvjetima narasti klasa koja će promijeniti politiku u Hrvatskoj? – Standingova definicija prekarijata je prilično rastezljiva, pa nije moguće jednoznačno definirati tko bi pripadao toj klasi. Tako široke definicije klasa rezultiraju velikom “unutrašnjom” heterogenošću interesa, što znači da to nije “klasa” koja može jasno politički djelovati. Da bi neka klasa postala politički akter mora imati i političku skupinu koja artikulira njezine interese i stavove – komentira Bagić, uz opasku da ne vidi tko bi to u Hrvatskoj mogao biti. Bagić naglašava kako osobno nije sklon revolucijama bez obzira o kojoj klasi se radilo jer one nužno dovode do jednodimenzionalnog shvaćanja države, društva i politike što automatski znači ugrožavanje prava i interesa onih koji misle drugačije. – Mislim da ekonomske interese niti jedne skupine ne smijemo podrediti liberalnim političkim vrijednostima, koje garantiraju određena građanska i ljudska prava svakom pojedincu – kaže on. Da prakticiranje direktne demokracije kroz referendum može dovesti do apsurda kakav se dogodio u Sloveniji. Referendumi su paralizirali Pahorovu koaliciju u provođenu gospodarskih reformi, zbog čega je pala vlada, objašnjava politolog Tomaž Deželan s Fakulteta za društvene znanosti u Ljubljani. Opozicija koja ih je inicirala teško će gospodarske reforme provesti ako pobjedi na izborima jer ih građani ne žele, što otvara vrata tehnokraciji. Sve slične političke diskusije prekinute su ovih dana u Grčkoj i Italiji gdje je vrag odnio šalu, a tehnokrati su postavljeni na čelo vlada da državu čupaju iz ozbiljnih ekonomskih problema. – Riječ je o suspenziji demokracije u korist tehnokracije, a radi velikih problema u ekonomiji. Takva vlast uvijek može biti samo privremena – objašnjava Rimac. Stručnjaci ukazuju, također, kako svaki premijer, i ako dolazi iz redova tehnokrata, svojom pozicijom nužno postaje i političar. Glavni akteri naše političke scene ozbiljne ekonomske probleme stavljaju pod tepih, oni će biti predmet bavljenja nove vlasti ili tema mogućih prijevremenih izbora do kojih bi moglo doći upravo zbog ekonomije. Ma koji model predstavljanja izabrali, nadajmo se da ćemo se baviti problemima sadašnjosti i budućnosti, a ne prošlošću.