Pisanje uz vjetar

Ministri u gej koloni? Odlično! Ministri na prosvjedu radnika? Potpuno nezamislivo!

Četvrtak 14.Lipanj 2012.

Upravo su radnice i radnici u ovoj državi postali jedina autentična rizična manjinska skupina bez ikakvih prava. I zato bi trebali marširati ulicama svih hrvatskih gradova, samo to ne bi bile parade ponosa, nego parade očaja. A tada bi i policijski kordoni stajali između njih i ministara

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Možda se najbolje stanje duha ove nacije može oslikati istinitom anegdotom sa zavoda za zapošljavanje iz jednog našeg grada. Nakon što je dobila otkaz na poslu žena se otišla uredno prijaviti na zavod. Službenik joj je uzimao generalije, ono, sve po redu; ime, prezime, rođenje. Onda ju je rutinski upitao: Bračno stanje? Ženino lice poprimilo je grimasu nelagode i vidjelo se da intenzivno razmišlja. Trajalo je kratko i u grču, da bi kroz stisnute usne, ali iskreno procijedila: Pa nije baš sjajno. Samo naoko smiješna situacija u kojoj je na nemaštovito birokratsko pitanje žena spremno razgolila svoju privatnost, misleći, vjerojatno, da će i ta stavka biti itekako važna za dobivanje mogućeg posla. Kao što se samo po sebi razumijeva da državu zanima da li je udana, tako je posve normalno da državu zanima i kakve joj je brak kvalitete. A da nije baš nešto u ovoj situaciji je i to normalno, budući izvanredne okolnosti nose i izvanredne životne situacije na koje pristajemo i s kojima se mirimo. Pokornost prema državnom službeniku izvire iz ukorijenjenog defanzivnog stava da je nužno dati caru carevo, da se ne treba s rogatima bosti, da nigdar ni bilo da ni nekak bilo i sve takva opravdanja kroz filozofiju uzmicanja zbog koje na dobitku može biti jedino država. Da, u braku mi nije baš ne znam kako i premda mi se na trenutak možda i učinilo bezobraznim i odurnim, odgovorit ću na to pitanje s punom sviješću da se mora odgovoriti, jer oni koji su ga smislili znaju zašto je ovo pitanje važno. Spremnost na stavljanje vlastite sudbine u ruke sustava blagoslov je za svaku vlast koja ima posla s nama i mi tu više uglavnom ne možemo ništa. Zapravo, možemo se uvjeravati da ne možemo ništa. Jer gospođi na zavodu, čak i u trenutku kada je potpuno krivo shvatila pitanje, nije palo na pamet izvikati se na službenika, nego je pozelenila, progutala knedlu i zajaukala da je gotovo pred razvodom. Zašto smo tako servilni u odnosu prema državnom aparatu?

Zašto nam je uspješno nametnuta inverzija kako mi ovisimo o državi, a ne da država ovisi o nama, da je ona naš servisi kojem izlaskom na izbore samo dajemo legitimitet da nam bolje služi. U tom kontekstu ministri, premijeri, predsjednici, čak ni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, nisu gospodari naših sudbina, nego uslužna djelatnost zadužena za što je moguće bolje dvoriti četiri i pol milijuna gospodara njihovih sudbina. I sve dok se budemo smatrali podanicima, dok budemo Sanadere i Milanoviće gledali iz klečeće perspektive, podsvjesno ćemo se miriti sa situacijom i jednoga dana će nam postavljati i imbecilnija pitanja od spomenutog, a mi ćemo ih uzimati zdravo za gotovo i pokorno odgovarati na njih. Uostalom, poslodavci već uvelike polažu diskrecijsko pravo na trudnoću i na godine starosti, presudne kriterije pri diskriminacijskom odabiru buduće radnice/radnika. Upravo su radnice/radnici postali autentična manjinska skupina u ovoj državi koja bi zbog svega navedenog trebala marširati ulicama svih naših gradova, samo nisam siguran da bi to bile parade ponosa. Možda više parade očaja. I dok, naravno, (jer to je sad imperativ građanskog, modernog i civilizacijskog, to je društvena moda koja polako prelazi u kič) podržavam gej marševe i uključivanje što je moguće više ministara u tu kolonu, pitam se hoće li ti isti ministri biti u kolonama kada na ceste izađu radnici. Jer ako su već dali potporu ljudima koji su se pronašli, u seksualnom smislu, morali bi podržati i one koji su u međuvremenu sve izgubili. Hoće li ministrica vanjskih poslova ići u korak i s radnicima i hoće li svojim kolegama u zemljama EU uputiti makar uljudni prosvjed kada iz centrala u tim zemljama budu dijelili otkaze u poduzećima kojima kroje kapu u Hrvatskoj?! Bilo bi lijepo da se to dogodi, ali se bojim da kada preostali radnici izađu na ceste u ovoj državi policijski kordoni taj će puta stajati baš između njih i svih ministara.

Teško se može očekivati da danas, na civilizacijskoj razini vlast i podanici budu u istoj koloni. Jedino možda da se ministrima omogući da se u radničkom prosvjednom maršu voze službenim automobilima i da si i za taj angažman isplate dnevnice. Psihoza nas je obuzela; psihoza nemoći, uzaludnosti, predestiniranosti, besperspektivnosti. I dok će nas se držati pod tim dojmom, bit ćemo lako upravljivi, daljinski povodljivi i potpuno bezopasni. A situacija uopće nije takva. Shvatiti da smo sami kovači svoje sudbine, da smo nedvojbeni kormilari svojih života, da nas ne mogu držati u šahu niti s kreditima, niti s kamatama, niti otkazima, jer i ako nam baš sve uzmu neće ni njima ostati pogonskog goriva za pokretanje ovog svijeta. Mi smo ti koji sustav držimo u pogonu, mi smo ti koji bismo optimizam trebali graditi na svojoj snazi i svjesnosti te snage. Da, i ako treba, tom snagom rušiti svaku vlast koja ne radi za nas, nego se odmetnula, odnarodila, ušla u antologiju domaćih izdajnika. Revolucija? Možete to i tako zvati pa svjesno izazivati strah. Ali ja bih to nazvao jednostavnim korištenjem osnovne inteligencije i prirodnog prava u borbi s kapitalističkim kvislinzima. Vi imate pravo rušiti i mijenjati vlast i ne trebate trpjeti njihovu bahatost, niti odgovarati na njihova besmislena pitanja. Jer vi ste ti koji postavljate pitanja. I oni vama moraju odgovarati, uključujući i to kakvo im je bračno stanje.