Reportaža

Mit o mrtvom gradu više ne živi. Zagreb je sav na ulici, iz njega se više na bježi na more

fotografija

Goran Stanzl/Pixsell
Četvrtak 26.Srpanj 2012.

Zagreb ljeti više ne podsjeća na ribarsko mjesto iz zimskog perioda. Ulice su pune ljudi, živi se punim plućima. U gradu je sjajna atmosfera i može se bez puno novca sjajno zabaviti

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Dok smo mi gledali na drugu stranu, sa Zagrebom se nešto dogodilo. Bili smo zauzeti slomovima, recesijama, krizama, osupnuti stalnim prelascima iz zla u gore, pogled nam je pokrio vatromet crnila pa smo, zakopani do grla u negativne trendove i loše prognoze, propustili primijetiti jednu važnu promjenu: grad nam je prestao biti ljetna pustopoljina, prošireni kolodvor za što brži tranzit turista i namjernika prema spasonosnom moru. Priče o urbicidu srpnja i kolovoza odavno su dio urbane legende, svatko ima barem po neku. Ja vam mogu posvjedočiti kako je donedavno bilo moguće sve otvorene klubove u gradu obići za sat i pol, pritom pozdraviti jedino depresivne konobare i usporene DJ-e na rubu suicida, te noć zaključiti plesnom točkom nasred sablasno praznog Zelenog vala, dok iz automobila koji je lako mogao biti jedino upaljeno vozilo na potezu od Dubrave do Črnomerca, trešte Chemical Brothers baš nikom ne smetajući. Nešto je suštinski neprirodno u tim slikama, baš kao što prizori Komiže nakrcane hipsterima u kolovozu silno iskrivljuju pravo stanje stvari. Svaka čast turizmu, strah me i pomisliti gdje bismo bili bez njega, ali ako veliki grad sezonski postaje ribarsko misto po intenzitetu života, i sve to samo zbog kretanja žive u termometru, godišnji odmor sigurno nije pravo ime za taj problem. Iako je centar opet raskopan, a ploče između tramvajskih pruga se periodički vade i stavljaju natrag u klasičnom zetovskom tetrisu, Zagreb ljeti konačno više nije grad iz Tenžerinih kolumni s početka osamdesetih. Dapače, gradilišta su jedino što nepripremljenog šetača podsjeća na zamrznutu, sad već jako pogrešnu sliku grada čiji je ulični život nepovratno zgasnuo nakon Univerzijade 1987. Ulice u centru okupane su pozitivnim ljudskim buzzom, privlačnim zvukom opuštene gomile koja – u skladu s dobrim tradicijama našeg mentaliteta – svaku brigu udara na veselje. Kao da je kriza djelovala poticajno na sve: ugostitelji su odustali od šamaranja cijenama i posvuda izvjesili posebne ponude, happy houre i slične lijekove protiv propadanja, a tvrde granice između stilskih i socijalnih plemena postale se propusnije ili se sasvim pobrisale. Šminkeri i punkeri više se ne tuku u šumarcima između Jabuke i Saloona, što će cinici objasniti time da je punk danas postao šminka. Ili je Zagreb, barem u tom segmentu gradskog života, prestao biti palanka, pa se razlike više ne poništavaju nego nadopunjuju?

Zaboravljeni balkon grada

Najveću i najljepšu promjenu doživio je Gornji grad. Koliko ga poznajem, on bi silno htio biti središtem umjetnosti i boemštine, ali ga političke elite već stoljećima sputavaju i uzalud oblače u protokolarnu uniformu simbola državnosti i političke moći. Nije to pravo mjesto za kravate, aktovke, lente i kićene barjake, puno mu bolje pristaju ulične predstave, otvorene pozornice, koncerti, performansi, miješanje jezika i kultura nad čašicom, u susretu i razgovoru. Čudesna transformacija koja je zadesila Strossmayerovo šetalište otkad se na njemu odvijaju Ljeta na Strossu, najbolja je potvrda da boem ostaje boem, čak i ako ga prisilno namjestiš kao činovnika. Pozornica naslonjena na pristanište uspinjače, ugostiteljski objekt uređen po načelu robinzonskih beach barova na Jadranu, malo dobre muzike, puno dobrih ljudi i zaboravljeni balkon grada postaje fantastično mjesto iz kojeg se na okolne ulice prelijeva život. Recept je jednostavan, preobrazba prirodna, samo ostaje primijeniti ga i na ostatak Gornjeg grada. Kad se, po uzoru na najveći uspjeh hrvatskog poduzetništva u kulturi, Muzej prekinutih veza, u Banskim dvorima otvori Muzej prekršenih obećanja, a zgrada Sabora postane antropološki zabavni park s hologramskim projekcijama svih osebujnih likova koje smo vi i ja u dobroj vjeri demokratski birali da nas zastupaju, ovom će zemljom zaista poteći med i mlijeko. Slobodno me držite za riječ. Niže, na Cvjetnom, još jedan divan kontrapunkt: iz Horvatinčićeva mramornog mauzoleja privatnom poduzetništvu na hrvatski način izlazite pred Kino Europu, nemjerljivo življi i uspjeliji primjer urbane tranzicije. Ostajući kino, nekadašnji Balkan (kako se Europa zvala do devedesetih), prošao je tako puno bolje od susjednog Zagreba. Nekad najljepši zagrebački trg već dvadeset godina, od one mitske prve “obnove”, traži svoje mjesto u gradskom tkivu, i trenutno je tek razdjelnica između sjevernog i južnog krila špice, nepotrebni osigurač da se “šminkeri” Maraschina ne pomiješaju s “rockerima” Pifa. Stara ravnoteža više ionako ne vrijedi, jer u dubini Preradovićeve već čuči novo omiljeno izlazište, i to iz reda onih pred kojima Zagrepčani obožavaju stajati. I Zvečka i Dolac bili su mjesta gdje se više toga događalo ispred lokala nego u njemu, a sličnu tradiciju sada nastavlja Alcatraz. Ako kriza potraje, a po svemu sudeći hoće, tko zna – možda grupiranje ugostitelja u potrazi za prelijevanjem uspjeha od Preradovićeve stvori Tkalčićevu za domoroce.

Učimo od turista

Činjenica da kafići rade dobro u lošim vremenima nije sama po sebi ni iznenađenje ni nagovještaj boljih vijesti. Ovo je alkoholna kultura, tu bez čaše malo što počinje i završava. Ono što budi nadu i vraća vjeru događa se, kao i inače, između uobičajenih, prepoznatljivih gradskih motiva. Kostimirani glumci koji s bakljama trče niz gornjogradsku kaldrmu, fini jazz uronjen u vedri žamor Strossa, krcate tribine prekrasne pozornice na Gradecu i, preko svega toga, preliveno kao tanka glazura, jasan osjećaj da se na punim, oživjelim ulicama ne odvija tek puki eskapizam, nego neka vrsta kulturnog otpora stisnutom, uplašenom načinu života koji nas je zaključao u stanove i posjeo pred televizore u očekivanju vijesti još gorih od onih današnjih. I opet, kriza briše razlike – u petak, 20. srpnja u zagrebačku su noć istrčale doslovno sve generacije. Bio sam i najstariji i najmlađi u gomili, a sve rijeđi užitak potonje časti priuštio mi je koncert na vjerojatno najljepšoj otvorenoj pozornici u gradu. U sjenici na Zrinjevcu Telefon Blues Band večer je ispratio svirajući rock klasike za zrelu publiku, nasmijane starije parove kakve ljeti možete vidjeti po priobalnim šetnicama i terasama, a u Zagrebu su, na žalost, praktički nevidljivi u socijalnoj interakciji. Gledati ih kako plešu sentiš na “Waiting On A Friend” Rolling Stonesa pod bogatim krošnjama starog parka bilo je čisto osvježenje. Nakon toga “Knockin’ On A Heavens’ Door” metaforu je ipak odvukao predaleko. Povlačeći se prema trgu, primijetio sam kako se više nitko ne ustručava sjesti na travu. Još jedna dobra stvar koju smo naučili od turista. Naravno, svakom tko u Zagrebu prespava više od jedne noći i barem malo upozna lokalne običaje, uz sve kulturne i zabavne sadržaje obavezno stiže fusnota s detaljnim informacijama o porijeklu, navikama, političkoj i inim pripadnostima organizatora ili vlasnika. Oduvijek se više bavimo time tko je kome i kako pogodovao, otkud susjedu novci i s kim spava kad ne spava doma, od te se provincijske bolesti teško liječimo, čak je se i grad, struktura kojoj se obično ne pripisuju karakteristike živih bića, uspio riješiti prije nas.

Scena je ulica

U ljeto 2012. Zagreb je daleko dinamičniji, življi i zanimljiviji od onog mitskog “pet dinara u fliper, pet dinara u džuboks, pet piva u sebe” novovalnog čudovišta iz osamdesetih. Tko to ne vidi, ili ima grč u vratu od stalnog gledanja preko ramena ili jednostavno ne izlazi u grad nakon što Zagreb parking povuče svoje vojnike s ulica. Čujem vas nostalgičari, već izvlačite ključni kontra-argument: ako je tomu tako, a gdje je onda “scena”? Gdje su muzičari, redatelji, performeri, dizajneri, Kulušići, Lapovi, novi Džoniji, Indoši, Gotovci, Furlanice... Gdje je Polet, zaboga i dovraga!? Eno ga, gdje mu je i mjesto, na ulici. Da podsjetim, živimo u državi koja je namjerno i svjesno prestala proizvoditi, i to na svim razinama. Ako nam je postalo normalno da ne znamo napraviti stolicu ili uzgojiti češnjak, zašto se čudimo nedostatku nekog ionako labavog i fiktivnog konstrukta poput “scene”. Ideja i talent ovdje nikad nisu bili problem, to je ona prva, temeljna razina razvoja u kojoj u pravilu nismo oskudjevali. Sve iznad toga uvijek je bilo sumnjivo. Možda su se kasnom socijalizmu osamdesete provukle kroz mrtvi kut samo zato što su elite svoju pažnju i energiju već usmjerile prema projektiranju onog što nas je zateklo devedesetih? Kako god bilo, ovo su vremena bez laži, jasno je da se hijerarhija raspala, da sustav ne radi i sva ta svježa kreativna energija traži nove, zdrave kanale za komunikaciju. Postoji, razvija se ali se ovdje teško i dugo ostvaruje. A kad pomislite kako se i čime danas definira uspjeh, takvu vrstu ostvarenja nikom vrijednom ne biste ni poželjeli. Na kraju, uprkos svemu ili baš zbog toga, ima jedna jako dobra vijest: i ako se sve raspalo, ground level je ostao netaknut. Ulice su zdrave, Zagreb je opet živ. Uključite se.