Reportaža: Bankrot u Karađorđevu

Mitsko mjesto gdje su stradale Savka i Bosna

fotografija

Boris Šćitar/Pixsell
Petak 28.Listopad 2011.

Od trojice hrvatskih predsjednika samo još Ivo Josipović nije bio u bivšoj Titovoj rezidenciji u Karađorđevu, nedaleko Bačke Palanke. Kada dođe čeka ga klavir na kojemu može zasvirati

Izdanje

Broj 7, 28.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Dok sam prala ruke ispod Armalove slavine i gledala na haubu za kosu u ženskom toaletu, sjedila u masivnom drvenom namještaju i gledalana gramofon Saab u sobi za goste, činilo mi se da su kasne 70-te i da haračim po tetkinom stanu jer je ona na službenom putu u Bosni. Sve je bilo uglancano, dobro očuvano i na svome mjestu. Poželjela sam zaviriti u svaku ladicu, ali nisam smjela. Nisu bile kasne 70-te i nije bio tetkin dvosobni stan. Bila je Titova vila u Karađorđevu i bio je medo iz Bugojna. Bila je jesen ove 2011.

Za otprilike mjesec dana bit će četrdeset godina od 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije na kojoj je smijenjeno partijsko i republičko rukovodstvo SR Hrvatske. – Ovog je medu drug Tito ubio u Bugojnu. Tako su mi rekli. A i ostali rogovi su njegovi. Sve lovački trofeji. Evo ovi su iz 1947. iz Belja. Pogledajte pločicu – objašnjava zamjenica ravnatelja rezidencijalnog kompleksa Karađorđevo Tanja Kostić, vodeći kolegu fotoreportera iz agencije Pixsell i mene kroz Bačku kuću. Bačka kuća ili čarda jedan je od objekata rezidencijalnog objekta Karađorđevo kojim upravlja Ministarstvo obrane Srbije. Tako danas glasi službeni naziv Karađorđeva, “mitskog mjesta svih povijesnih sastanaka” s kojih je uvijek netko izašao kao jebena stranka. Ili Savka 71’ ili Bosna nakon 91’. Ljubazna i dobro informirana zamjenica tri nas je sata vodila kroz dvije glavne zgrade rezidencije, čardu, kuću na vodi, parkove, umjetna jezera, šetnice, mostove, vodoskoke, plato za lovce i ostale popratne sadržaje poput krušne peći u kojoj su se pekle lepinje za druga Tita čak i kad je ljetovao na Brijunima. Stizale su vruće na Vangu.

Karađorđevo je i danas izvrsno prometno povezano s Istrom jer ima dva heliodroma. Samo somuni više ne lete. – Rezidencijalni objekt Karađorđevo ukupno ima 436 hektara. Od toga 270 hektara šuma, 5 hektara parkova, 16 umjetnih jezera i 14 kilometara staza za šetnju, a 40 ljudi zaposleno je na održavanju – sipa kao iz rukava gospođica Kostić. Njeni nadređeni, iskusni potpukovnik Branko Jelača i mlađahni kapetan Borivoj Šikić, koji su nas srdačno dočekali na ulaznim vratima vile, uglavnom šute. Ne daju izjave za medije. Takav im je posao, kažu. – Ova reportaža počinje nakon što smo popili kavu – govori potpukovnik dok svi zajedno sjedimo u salonu ispred Velike dvorane ili Velike trpezarije u kojoj su se održavale sve važne sjednice i susreti. Prostorija kojom dominira tamno drvo, veliki stol i masivne stolice, djeluje avetinjski prazno. Konobar Rade ponosno pokazuje Titov šank iznenađenja koji se nalazi tik do ulaza u Veliku dvoranu.

– Evo sad ću da vam pokažem kako radi. Samo dugme da pritisnem – kaže Rade i kao iz James Bond filma iz sredine šanka izdižu se pladnjevi s čašama. Dva hrvatska predsjednika, Franjo Tuđman u ožujku 1991. kada se sastao sa Slobodanom Miloševićem, te Stjepan Mesić koji je 2006. bio na summitu sedam zemalja jugoistočne Europe, imali su priliku biti posluženi sa šanka koji je napravljen po želji Josipa Broza. Treći još nije.

Od močvare do saune
– Od hrvatskih predsjednika samo još Ivo Josipović nije bio u Karađorđevu – objašnjava zamjenica ravnatelja. Na pitanje imaju li klavir na kojem bi predsjednik mogao svirati ponosno rukom pokazuje na ugao dvorane. “Imamo, imamo. Baš je fin čovjek vaš novi predsjednik. Još i muzičar. Ako dođe klavir je tu.” Osim što su se u Velikoj dvorani desetljećima krojile sudbine ljudi i naroda, ona je služila i za dočeke Novih godina, a iz te je sobe Tito otišao u Ljubljanu na operaciju noge 1980. – Legenda kaže da je odlazeći za Ljubljanu izjavio ‘Idem i odmah ću se vratiti’ – tvrdi gospođica Kostić dok kružimo prostranom dvoranom. U prizemlju vile koja je izgrađena 1959. nalazi se još nekoliko manjih salona i radni kabinet glavnog gosta, odnosno Titova radna soba s kožnom garniturom koju sada koriste uvaženi posjetitelji tijekom summita i ostalih sastanaka koje vlada Srbije povremeno priređuje u Karađorđevu. Na katu vile nalazi se 12 apartman i predsjednički apartman u koji nismo mogli ući.

– Do 1956. tu su bile močvare. Područje na kojem je izgrađena rezidencija zvalo se Bukinski hrastik. Glavna zgrada je završena 1959., a 1975. izgrađen je aneks s bazenom, sportskim sadržajima, saunom i prostorijama za masažu. U taj dio nažalost ne puštamo medije. Karađorđevo je bilo poznato lovište još od Austro- Ugarske, ali na ovom dijelu gdje je rezidencija nije bilo ničega dok Tito nije odlučio napraviti ovaj objekt. Zabranio je lov na rezidencijalnom području, lovilo se u obližnjim lovištima izvan kompleksa tako da i danas imamo oko stotinjak jelena lopatara – govori zamjenica ravnatelja dok hodamo Stazom zdravlja, na kojoj je snimljena i ona poznata fotografija Tuđmana i Miloševića u šetnji. Kao i sve u Karađorđevu i Staza zdravlja nastala je zbog želje druga Tita. Šetao je tu jedno jutro i bilo mu je lijepo, ali mu je falilo hlada pa je poželio da se staza pošumi. To je odmah i učinjeno, a stabla su stigla s Brijuna.

Kupovanje kostiju na točkice
Tijekom naše jutarnje šetnje na ugodnom jesenskom suncu jelene lopatare nismo vidjeli, ali smo vidjeli šarane koji iskaču iz jezera, vjetrenjaču iz 1887. koju su stanovnici vojvođanskog sela Durđevo poklonili Titu i kuću na vodi s terasom iznad Velikog jezero uz rub šume iz koje se noću čuje rika jelena. U svim tim idiličnim prizorima zasad uživaju samo rijetki gosti, sudionici povremenih međunarodnih okupljanja koje organizira vlada Srbije. Vlada još nema namjeru bivšu Titovu rezidenciju otvoriti za javnost. – Bilo bi teško uskladiti turističke obilaske i razna službena događanja. Karađorđevo ima famu zatvorenog i zabranjenog objekta, ali ono to nije. Nastojim spojiti prošlost i sadašnjost, sačuvati sve od zuba vremena, a jedini luksuz koji tu imamo su priroda i šume – uvjerava nas Tanja Kostić.

Samo 800 metara od jesenske idile rezidencijalnog kompleksa Karađorđevo, nalazi se selo Karađorđevo u kojemu nema ni L od luksuza. Postoji samo žal za prošlošću jer ni sadašnjosti ni budućnosti nema. Do 1991. rezidencijalni kompleks bio je u sastavu Vojne ustanove Karađorđevo, velikog vojnog gospodarstva u kojem je radila većina od 1200 stanovnika sela Karađorđevo. Rezidencija se izdvojila iz Vojne ustanove koja je u međuvremenu bila pred stereportaža čajem i konstantno propada. Od nekadašnjih tisuću radnika sad posao ima samo 56. – Sedam godina nismo primali plaće. Od 2002. do 2009. To nema nigdje u bijelom svijetu. Čovjek kad ne prima plaću sedam dana, jebi ga, zapita se brate što da radi. Kada sedam mjeseci ne prima plaću, kaže, brate dajem otkaz. Primali smo potvrde. K’o one točkice nekada. S tim smo mogli kupovati samo ono što nam ne treba. Jednom sam s potvrdom kupio kilu kostiju u mesnici. Preživljavali smo teško. Više bih volio da sam otišao u vražju mater – priča Marko Vukojević, šef bivšeg štrajkačkog odbora Vojne ustanove Karađorđevo. Prema njegovim riječima Vojna ustanova Karađorđevo bila je gigant u bivšoj SFRJ koja je s hranom opskrbljivale sve vojne oblasti JNA. Proizvodili su mlijeko, meso žitarice, krumpir, imali su 18.000 tovljenika na farmi svinja godišnje, silose od 1200 vagona, klaonice, pekare, mljekare, proizvodnju sira i vrhnja.

Raspadom Jugoslavije počeo je i raspad Karađorđeva. – Ovdje su ljudi proleteri. Nemaju ništa osim 200 kvadrata zemlje. Nemaju od čega živjeti. Karađorđevo je trenutno mrtvo naselje. Privatnici dolaze sa strane i obrađuje zemlju, a ljudi koji nemaju od čega živjeti to moraju gledati. Muka je to. Katastrofa. Karađorđevo je bilo elita, nitko nije pitao od kuda si. Moglo se raditi i zaraditi. Nas je teže bilo upropastiti nego sve ponovno dići na noge. Privatnici se bogate na Karađorđevu, a mi skapavamo – ogorčen je Vukojević koji je nakon gotovo 30 godina rada umirovljen. Nedaleko njegove kuće na izlazu iz sela stoji nakrivljena ploča na kojoj piše “Karađorđevo - mjesto ljudi čija humanost život znači.” Za Vukojevića i stotine mu nezaposlenih kolega život se sveo na humanitarnu pomoć. Humanost je ostala iz zidova bivše Titove rezidencije i u njoj zasad uživaju jeleni lopatari.