Skoči na glavni sadržaj

Mjesto nam je u EU, ali još nije spremno naše gospodarstvo

Europa

Izdanje:

Hrvatska nije izradila strategiju i politiku svog pozicioniranja u Uniji s ciljem povećavanja pozitivnih efekata članstva i zaštite od negativnih

Zbog vremena i prostora u kojem živimo Hrvatskoj je mjesto u EU. Hrvatska ulaskom u EU formalno završava tranzicijsko razdoblje. Ulazimo u EU s vanjskim dugom većim od bruto domaćeg proizvoda i s manjom vrijednošću imovine u nacionalnom vlasništvu u odnosu na vrijeme prije tranzicije, s najmanjim radnim kontingentom u odnosu na ukupan broj stanovnika, s nezaposlenošću koja spada među najveće u Europi, s najmanjim udjelom izvoza u BDP od svih novoprimljenih tranzicijskih zemalja, s iznimno neravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva i dohotka, itd. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je cijelo proteklo razdoblje u krizi.

Od osamostaljenja do današnjih dana Hrvatska nije uspjela izgraditi sustav državnih institucija koje bi na efikasan način rješavale Hrvatske probleme i ostvarivale hrvatske ciljeve. Hrvatska nije uspjela napraviti uspješnu tranziciju iz socijalističkog društveno ekonomskog u demokratsko tržišni sustav. Sad se nalazi pred istim, ako ne i pred većim, izazovom: prilagodbe sustavu Europske unije. Osamostaljenjem smo se izborili za domovinu ali nismo uspjeli izgraditi suvremenu i efikasnu državu.

Hrvatska je uspješno zatvorila sva pregovaračka poglavlja i u najvećoj mjeri uskladila zakonodavstvo s njenom pravnom stečevinom. Međutim, gospodarstvo i javni sektor nisu pripremljeni izazovima koje pred Hrvatsku stavlja članstvo u EU. Hrvatska nije izradila strategiju i politiku svog pozicioniranja i ponašanja u Uniji s ciljem povećavanja pozitivnih efekata članstva i zaštite od negativnih, što imaju sve razvijene članice EU.

Hrvatska ima zajedničku ali ne i istu povijest s Europom. Kroz povijest neki narodi su bili vladari a neki narodi češće su bili sluge. Ne bi bilo lijepo da se takva povijest ponovi. Najveći dio hrvatske politike i veći dio hrvatskih građana vide rješenje hrvatskih problema i ostvarivanje hrvatskih ciljeva članstvom u EU. U hrvatskom društvu stvorena je slika o Europskoj uniji kao o jednoj jedinstvenoj, skladnoj i idiličnoj obitelji koja se o svakom svom članu nesebično brine. Ta slika nije ni približno ispravna. Pametne zemlje EU imaju vlastite politike i brinu se za vlastita društva u okviru dogovorenih EU standarda i pravila, a one druge zemlje vjeruju da je samo članstvo, bez vlastite politike dovoljno za razvoja. Po svemu sudeći Hrvatska spada u ove druge. Hrvatska ljubav i vjera u EU kao spas za Hrvatske je velika, a dali je i opravdana?

Najveća kriza od osnutka

Europska unija suočava se s najvećom krizom od svog osnutka. San o očekivanom skladnom, dugoročnom i usklađenom razvoju svih njenih članica sve brže nestaje. Italija, jedan od osnivača EU suočena je s velikom krizom za koju se još ne nadzire rješenje ali je sigurno da će dugo trajati. Francuska, također, još ne uspijeva zaustaviti negativne trendove i mogla bi se uskoro naći u talijanskoj situaciji. Grčka situaciju, koja se kasnije priključila EU, ne treba posebno objašnjavati. Španjolska ima nezaposlenost preko 20% bez naznaka politike za njeno rješavanje. Irska je možda najčešće navođena kao primjer efikasnosti EU a sada se bori kako-tako održati gospodarstvo na nogama. Mađarska koja je isticana kao primjer tranzicijske zemlje koja je dosljedno poštovala pravila pristupanja EU našla se pred bankrotom 2006. godine koji je izbjegnut uz pomoć kredita MMF i Europske banke. To je očito bilo samo privremeno i prividno rješenje jer se Mađarska danas nalazi vjerojatno u težoj situaciji nego prije šest godina. To se može zaključiti i po potezima koje sada čini mađarska vlada a koji nisu skladu s zajedničkom politikom EU nego ukazuju na povratak samostalnoj nacionalnoj politici.

Iako se Europska unija najčešće shvaća kao ekonomska integracija europskih zemalja, dijelom i zbog toga što se na samom početku (01.01.1958.) zvala Europska ekonomska zajednica, cilj njenog osnivanja je bio političko ujedinjenje Europe.

Osnovno pitanje nakon drugog svjetskog rata je bilo, kako Europa može izbjeći slijedeći rat? Jedno od rješenja je bilo čvršće povezivanje europskih naroda, u okviru Ujedinjenih Država Europe (United States of Europe), kako je to nazvao Churchill. Stvaranjem socijalističkog bloka na čelu s Sovjetskim savezom i početak hladnog rata ubrzali su integraciju Europe. Dugotrajno očuvanje mira na europskom kontinentu je osnovni motiv osnivanja Europske unije.

Kapital iznad politike

Nakon pada Berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke i prestanka opasnosti od Istočnog bloka, prvobitni motiv i poticaj europskom udruživanju u jedinstvenu familiju kao da se zaboravlja. Nove generacije ne osjećaju posljedice ratova. Europski partneri postaju konkurenti. Ideja zajedničke Europe s ciljem političkog ujedinjavanja i dalje postoji, međutim, više nije naglasak na osiguranju mira nego profit postaje osnovni cilj. Europski koncept države blagostanja zamjenjuje se s neoliberalističkom politikom. Kapital, uz podršku vlastitih država preuzima dominantnu ulogu. Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država gdje konkuriraju kompanije u Europi konkuriraju države. Povik “više Europe” ne znači više jedinstvenosti u EU nego više slobode i prostora kapitalu. Podršku interesima kapitala dalo je i uvođenje jedinstvene valute Eura, iako za to nisu postojali niti ekonomski niti politički uvjeti. Unatoč zajedničkoj valuti i zajedničkom monetarnom području zemlje se nisu zbižile, nego naprotiv. Europa koja je svoje ujedinjavanje prepustila kapitalu a ne zajedničkoj politici sve manje je jedinstvena familija. Svaka zemlja ima svoje bilance i svoje dugove. Ne postoji dug Europske unije nego svake njene članice. briselska administracija se uzdigla iznad europskog društva. Stvara se euroelita uz pomoć kapitala koja promovira koncept europske unije u kojoj je kapital zaštićen a ne standard građana. Pogrešnu politiku u razvoju Europske unije i velike dugove neće platiti niti grčke, španjolske, portugalske ili talijanske euroelite nego narodi tih zemalja i to postaje opasni faktor nestabilnosti i dugoročne neodrživosti Europske unije.

Europa treba ujedinjenje ali ne u korist jednih a na štetu drugih. Hrvatska u postojećem konceptu i postojećoj situaciji u Europske unije ne može očekivati rješenje svojih problema niti ostvarivanje svojih ciljeva bez vlastite politike koja će biti poveznica između hrvatske situacije i pravila EU. Takve politike nema na vidiku. Pravila EU su napravljena u skladu s interesima najvećih i najrazvijeniji. Nisu iste politike ako se rješavaju problemi na nivou razvijenosti od 10 tisuća eura po stanovniku, koliko ima Hrvatska ili na nivou razvijenosti od 30 tisuća eura koliko imaju stare članice EU.