Društvo

Moj Karlovac uništili su zli učenici-putnici

Petak 02.Prosinac 2011.

Ovdje 20 godina vlada ‘kolektivni Kerum’, obiteljsko-klijentelistički politički čopor. ‘Bahatost je postala oblikom vlasti, demokracija nasilje u ime domovine, a članstvo u HDZ-u jamči sudsku zaštitu i – plaću’

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Autobus se umorno uspinjao cestom što je vijugala iz grada. Unutrašnjost je ispunila galama učenika koji su nakon šestog sata putovali kućama. Što od umora dugog dana, što od prigradskog mraka koji je sve temeljitije grizao vozilo glasovi su se stišavali dok nisu prešli u potpunu tišinu. Doduše, na svakoj stanici i putnika je bilo sve manje pa su zvukovi uspuhane mašine i otvaranja i zatvaranja vrata djelovali zlokobnije. Malobrojni putnici šutke su gledali kroz prozore u noć dok su je rezali osvijetljeni prozori kuća što su promicale uz cestu. Sa zadnjeg sjedala odsjaj gradske ulične rasvjete stanjivao se sa svakim prijeđenim metrom. Tih ranih ‘70-ih svjetla je bilo manje i još su snažnije odzvanjala kroz mrak. Sa vrha posljednjeg brežuljka na izlazu, dječje oči žedno su upijale lelujajuće sjene grada. Onda je počelo spuštanje, sve niže i niže, dok vrijeme nije preskočilo preko spomenutih brda i poigralo se gradom i sudbinama većine putnika iz spomenutog autobusa.

Hrvatstvo postalo zanimanje

Dvadesetak godina kasnije stvari su se počele rasplitati na najpovoljniji mogući način za manji dio putnika i to baš onaj koji je najmanje volio, razumio i trebao grad, a najviše u sebi kuhao sve frustracije formativnih godina u kojima nikada nisu bili prihvaćeni od gradske ekipe, niti su ikad došli u ozbiljnu situaciju da raskorak između mogućnosti i ambicija prihvate sportski, kao rezultat svojih objektivnih sposobnosti, a ne zlatnog jokera “kriv je netko drugi”. Početkom ‘90-ih stvari su se tako slagale da se pripremala scena za osvetu zlih učenika-putnika. Danas, nakon 20-ak godina njihove intenzivne vladavine Karlovac je postao kulisa koja u filmu s Richardom Gereom može glumiti razrušenu Foču, gdje traju ulični oružani obračuni Roma, gdje djeca osvetnika iz autobusa, okupljeni u mladež HDZ-a najprije divljaju i razbijaju po lokalima ili premlaćuju mlađe i malobrojnije, urlajući „Ajmo ustaše“ i “Gdje ste bili ‘91!”, pa presude za svoja zlodjela dočekuju s neinteligentnim osmjesima na licima. Tu su i nogomet i košarka politički projekti i zbog toga sportaši gladuju, a nogometaši, prvi u samostalnoj i slobodnoj, odbijaju igrati. Karlovac je danas mjesto lišeno svog povijesnog smisla s kojim se tako intenzivno ponosio, grad koji pati, kako kaže Danko Plevnik, novinar i publicist, “od sindroma Atlantide, jer će za stotinjak godina Karlovčani morati dokazivati da su uopće postojali”. I da se razumijemo, ovaj tekst nema ništa protiv bilo koga tko je u Karlovac došao s bilo koje strane i ovdje odlučio sasvim normalno živjeti. Uostalom, svi smo mi odnekud došli. Ali zli učenici-putnici u Karlovac nisu došli živjeti. Oni su se gradu došli osvetiti. Početkom tih ‘90-ih oni su uglavnom bili nižerangirani aparatčiki u karlovačkim poduzećima, pokorni članovi SKH, svirci po svadbama, vrlo često Jugoslaveni po nacionalnosti, djeca jugooficira, spremni da ideologiju i nad-naciju upregnu u vlastiti napredak. Ovi podaci iz njihovih biografija bili bi posve nebitni da koju godinu kasnije nisu odlučili postaviti mjerila kako biti Hrvat i nametati ih svima kao standard po kojima se mora živjeti. Formacijski gledano bili su trećeligaši na početku puta koji bi išao puno sporije da se slučaj ubrzane povijesti nije odlučio umiješati. – Oni su dolazili u grad autobusom, a stanica gdje su izlazili za njih je bila središte grada. I gle čuda, baš u tom kvartu bili su tada i gradski komitet i sjedište socijalističke omladine, centri neupitne moći u koja je valjalo ući. Za njih je grad ovdje počinjao i završavao, sve okolo bilo je nevažno, strano i nerazumljivo. Sve što im je trebalo bilo je tu i baš tada učinjeni su i prvi koraci u rušenju karlovačke povijesne Zvijezde – kaže Nikola Vuljanić, jedan od ukupno dvoje Karlovčana koji će biti prvi na nekoj od izbornih listi za novi saziv Sabora. Na početku hrvatskog višestranačja nisu pretjerano vjerovali u tu novotariju. Strpljivo su čučali u partijskoj pričuvi, kalkulirali su na koju će stranu prevagnuti povijesno klatno da bi mogli zauzeti vlastiti stav i uključiti se kad bude sigurno. Kada im je postalo jasno da hrvatstvo može postati unosno zanimanje, objedinjujući ideologiju i naciju, postali su do te mjere Hrvati da zarada nije pobjegla. – Karlovac doista jest žrtva političke devastacije. Tu nije nikada bilo volje da se demokracija prihvati kao konsenzus, nego kao vrsta nasilja u ime domovine. Bahatost je bila oblik vladavine, jer se shvatilo da biti u HDZ-u znači biti egzistencijalno i sudski zaštićen. Stoga ne treba čuditi što mladež razbija lokale i urla “što si radio ‘91.” Obiteljski se obrazac prelio na karlovačke ulice i cijela ta ekipa, na čijem je čelu godinama Branko Vukelić, i danas u grad dolazi u čoporu, a građani ne mogu protiv čopora. Taj čopor je slabo školovan, neprosvijećen, sretan da može biti nasilan i za njega ne postoji svijet. Oni postoje jedino unutar sebe – tvrdi Plevnik. Označen kao vođa čopora Branku Vukeliću će u političkom epitafu moći cjelokupni kredo vladanja svesti na rečenicu: ‘Čovjek koji je mogao promijeniti sudbinu Karlovca’. Za to je imao resurse, priliku, moć, politički čistu situaciju i dovoljno vremena. Najprije u mandatu gradonačelnika, a zatim i dva ministarska ciklusa. Vukelić priliku koju sudbina pruža tek rijetkima nije iskoristio i ključno je pitanje zašto. Da li je nije prepoznao ili mu jednostavno nije bilo stalo? Vukelić je nedvojbeno jedan od najsposobnijih činovnika koji su se u posljednja tri desetljeća pojavili na karlovačkom području. On se uspio nametnuti kao neupitni vođa ekipi koja je halapljivo gmizala po institucijama, riješivši se najprije građana, pa utemeljitelja HDZ-a, a zatim i svih koji nisu mislili isto. Mreža njegovih ljudi nije nastala slučajno i preko noći i danas se organizacijski prostire u nekoliko koncentričnih krugova. Vukelić jest već desetljeće i pol neupitni gospodar grada, ali tu se vraćamo na ono pitanje zašto iza te dominacije neće ostati ništa od čega će grad živjeti sljedećih 25 godina. Za razliku od sadašnjeg karlovačkog župana, Ivana Vučića, koji je kao svojedobni gradonačelnik Ogulina proveo pravu malu renesansu u gradu pod Klekom, okosnica Vukelićeva političkog djelovanja je destrukcija, ne kreacija. Njegova odgovornost za to što nije učinjeno je nemjerljiva. – Tragedija svih ljudi koji su vodili Karlovac u posljednjih 40 godina jest da u gradu još uvijek, nedavno utamničeni i pušteni Joža Boljkovac, slovi najboljim gradonačelnikom modernog doba. A znate zašto? Zato što je znao dovesti novac u Karlovac. Danas u gradu nema novca, niti ga tko pokušava dovesti. Ni Vukelić ga kao ministar nije osigurao ili nije htio osigurati. Pazite, biti grad ne znači svaka tri mjeseca podići štandove na promenadi. To je samo nastavak sajma, navika onih koji urbanost ne mogu doživjeti kao način života. Nekada je Karlovac htio biti vojnički centar pa je bio, htio je biti centar metalske industrije i to je bio, a danas on jednostavno ne zna što želi biti. Nema strategije, na mjestima bivših tvornica su šoping centri ili policijska uprava, za svake izbore pljušte obećanja o gradnji bazena ili obnovi Zvijezde, što se nikad neće dogoditi jer se onda, posljedično, na sljedećim izborima ne bi imalo što obećavati – dodaje Vuljanić.

Topla muška ljubav

Vladavina “kolektivnog Keruma”, što je za mnoge gradski klijentelističko- familijarni HDZ, obesmislen i grupno primitivan do iznemoglosti, dovela je do karlovačkog modela osvajanja vlasti u kojem se sadašnji gradonačelnik Damir Jelić kosorovski zaklinjao Vukeliću na vjernost tvrdeći da je “Branko njegov politički otac”. U sredini prepunoj takve tople muške ljubavi stvorena je pretpostavka za nakaznu političku kupovinu na koju podsjeća Plevnik. – Vukelić je nakon lokalnih izbora za 20 tisuća kuna javno kupio vijećnika iz stranke umirovljenika. Nakon toga jedini logičan nastavak njegove karijere bila bi ostavka ili smjena, ali on je to javno i bez posljedica mogao učiniti zbog društvene apatije koja vlada – ističe. Plevnik i Vuljanić će posebno upozoritina jadno stanje povijesne gradske jezgre, koja je prepuštena zaboravu i zubu vremena i kažu kako se baš tu, i uz legendarni Hrvatski dom, najviše ogleda djelotvornost osvete neurbanog političkog čopora prema gradu. – Nije sve uvijek stvar novca, ima dosta toga i u političkoj volji – reći će Denis Mikšić iz Udruge za kreativni razvoj Domaći. U udruzi koja djeluje kroz desetak sekcija ističu kako onaj službeni, vidljivi Karlovac kreira politika po principu dotiranja poslušnih, što doista dovodi do malodušja, ali da postoji i onaj drugi, neslužbeni, gotovo ilegalni grad, koji odlučno razvija kreativne potencijale. – Mladi pokušavaju. Organiziraju se koncerti, književne večeri, filmski festivali u gradu bez kina, mladi jasno pokazuju što ih zanima, ali svejedno za novogodišnje slavlje dobiju Jasmina Stavrosa. Službeni grad ih jednostavno ne sluša, ne živi za njih, važni su im, ako su punoljetni, tek svake četiri godine. I što onda mladi rade? Mnogi odustanu i odu. Previše je kvalitete otišlo iz Karlovca proteklih godina i izgleda da smo opet u autobusima. Samo sada oni ljude zauvijek odvoze iz grada – upozorava Mikšić. Posebno će uprijeti prstom u već spomenuti Hrvatski dom, mjesto gdje su pravi Karlovčani odradili svoj prvi izlazak, mjesto kroz koje je prošao svaki iole značajniji band s prostora bivše države, dom koji vam je osiguravao legitimaciju Karlovčana i u vrijeme socijalizma. Hrvatski je dva desetljeća, uz kraće “incidente”, zatvoren. Na njegovoj Maloj sceni povremeno se održi pokoji koncert, dok velika dvorana izgleda kao da je nedavno ugostila Arkanove tigrove. U susjedstvu i hotel Korana 20 godina čeka na obnovu, a kojeg su u ratu razrušile i popljačkali hrvatski vojnici, sablasno bdije nad Koranom dok se preko slapa prevaljuje u šumeću beskonačnost. U tom šumu kao da zapjenjeno nestaje svaki izraz logike pitanja: što je sa karlovačkom oporbom i s intelektualcima? I Plevnik i Vuljanić i Mikšić suglasni su da je građanski Karlovac posustao pod navalom nasilnog političkog primitivizma. Šutnja i čuvanje svojih sitnih interesa svjedoči o društvenom kukavičluku intelektualaca, dok takozvanu opoziciju čine uglavnom ljudi koji će se bez razmišljanja prodati za sitnu sinekuru, ako gazda ponudi. Mikšić je ipak zabrinut i glasno razmišlja. – Rat je fizički završio 1995., ali za nas u Karlovcu očito još traje. Sada su u toku ulične borbe. Čiste se ulice od svega gradskog.