Sport

Momci u zelenom uživaju u ulozi autsajdera

Četvrtak 07.Lipanj 2012.

Nitko ne može tako pomutiti razum Iraca kao njihova nogometna reprezentacija iako domaći klupski nogomet nitko ne gleda

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Social

Nitko ne može tako zagospodariti srcima Iraca i pomutiti im razum kao njihova nogometna reprezentacija. Radi se o odnosu koji često prelazi iz ljubavi u mržnju i natrag. Kad reprezentaciji loše ide, intenzivne emocije izbijaju na površinu i kritika je izrazito žestoka. No kad joj krene, svi drugi sportovi – ma što sportovi, sva druga područja javnog života – padaju u drugi plan. Irci su sasvim sigurno sportska nacija, iako velika većina ostalih Europljana toga uopće nije svjesna. Oni u čijim je zemljama popularan ragbi sigurno znaju da su u ovogodišnjem finalu Europskog kupa igrale dvije irske momčadi, no to je samo vrh ledene sante. Dva najpopularnija i najmasovnija sporta u zemlji spadaju u kategoriju tradicionalnih, prastarih keltskih (Gaelic) igara, za kojima Irci luduju. U pitoresknim kamenim gradićima od po desetak tisuća stanovnika postoje stadioni za 40 ili 50 tisuća ljudi, a legendarni Croke Park u Dublinu četvrti je najveći stadion u Europi. Prima preko 82.000 gledatelja – priznat ćete da su to fascinantne brojke za zemlju s tek malo više stanovnika od Hrvatske (4,6 milijuna prema popisu iz prošle godine). Ovaj globalni “football”, kojeg Irci zovu “soccer” kao i Amerikanci, čak nije niti najpopularnija vrsta nogometa u zemlji. Većinu vremena neusporedivo važnije mjesto zauzima irski nogomet – igra slična ragbiju poznata još i kao “Gaelic football” ili, na jeziku starosjedilaca, “Pael Ghaelach”. Podjednako popularan je i hurling, koji uspoređuju s hokejem na travi i lacrosseom. Ali ono što je posebno zanimljivo kod ovih sportova je činjenica da ih igraju isključivo amateri, koji ne primaju nikakvu financijsku naknadu. A ipak su ključne utakmice između momčadi grofovija u pravilu rasprodane, a finala se uvijek igraju na dupkom punom Croke Parku. Međutim, sve to postaje manje važno kad se “Momci u zelenom”, što je nadimak za irsku nogometnu reprezentaciju, ispraćaju na Europsko ili Svjetsko prvenstvo.

Poslije izrazito neuspješnog pokušaja da se plasiraju na Euro 2008., nogometaši su u medijima bili prikazivani kao preplaćeni luzeri koji se ne mogu mjeriti s istinskim zvijezdama “pravih” sportova. Irska je izgubila 5-2 od Cipra, a protiv San Marina – da, San Marina! – trebala je pogodak u 94. minuti da bi pobijedila 2-1. Postali su predmetom sprdnje. O iskustvima iz tog vremena nadugačko je pričao reprezentativni branič Richard Dunne (danas u Aston Villi) u dokumentarcu snimljenom u prosincu prošle godine, nakon što je potvrđen plasman Irske na Euro 2012. Govorio je o tome kako se nada da će Irci ponovo zavoljeti nogometnu reprezentaciju. Njegov san postao je stvarnost.

Krcati pubovi

Kad nogometaši ostvaruju uspjehe, nacija postaje posve zaluđena njima – barem na nekoliko mjeseci. Uoči turnira u Poljskoj i Ukrajini, sve televizijske i radijske postaje krcate su reklamama vezanima uz Euro, novine svakodnevno donose analize, intervjue, detaljne izvještaje... Reprezentativci su svako malo u Irskoj, gdje odrađuju intervjue i promotivne kampanje; postoji desetak samo za tu priliku snimljenih videospotova s navijačkim pjesmama u pop, rock ili folk stilu koji se svakodnevno vrte na televiziji... Koliko je takvih u vašoj zemlji? Moj kolega iz Hrvatske i vaš novinar kaže mi da do prije tjedan dana nije vidio još nijedan. Kad počne Europsko prvenstvo, doslovce svakih pub ili bar u Dublinu će prikazivati nogometne utakmice. Ljudi iz svih slojeva društva okupit će se ondje i zajedno ih gledati – to je naprosto tradicija. Očekuje se da će oko 20.000 Iraca otputovati u Gdansk i Poznan.

Većina njih nema ulaznice, ali već će se nekako snaći. John Delaney, čelnik irskog nogometnog saveza (FAI), procijenio je da će svakoj utakmici Irske nazočiti oko 15.000 navijača iz domovine. Zanimljiv je odnos običnih Iraca prema nogometu. Većina ih je opsjednuta engleskim klubovima i žestoki su navijači Liverpoola, Manchester Uniteda ili Arsenala. Za usporedbu, nacionalna liga je poluprofesionalna: neki klubovi sretni su kad mogu privući i 1000 gledatelja, a prvaci Shamrock Rovers imaju najveći prosjek posjećenosti: tek nešto iznad 3000. Kad je taj klub na početku ove sezone izbacio beogradski Partizan i plasirao se u grupnu fazu Europa lige, mnogi su to pozdravili kao povijesni rezultat – što je doista i bio. Jednim od najvećih klupskih uspjeha smatra se i postignuće Shelbournea, koji je 2004. u drugom pretkolu istog natjecanja izbacio splitski Hajduk. Ipak, liga zadnjih godina ipak bilježi određeni napredak. Šest igrača iz reprezentativnog kadra za Euro prethodno je igralo u irskoj ligi, a njegovi se sunarodnjaci posebno ponose postignućima Jamesa McCleana, koji je uoči protekle sezone iz Derry Cityja prešao u Sunderland za samo 400 tisuća eura i postao jedan od najuzbudljivijih mladih igrača u engleskoj Premier ligi. Činjenica da većina Iraca nogomet gleda isključivo na televiziji vjerojatno je jedan od razloga zbog kojih reprezentacija privlači toliku pozornost. Veliki dio njih na stadion će otići samo šest do osam puta godišnje da bi vidjeli nacionalnu momčad na djelu. Nemaju osobitu (pa možda ni bilo kakvu) privrženost prema nekom od klubova u Irskoj, ali su vatreni navijači reprezentacije. Dolazak iskusnog i proslavljenog talijanskog stručnjaka Giovannija Trapattonija pokrenuo je stvari u pravom smjeru. On je najskuplji izbornik kojega je Irska ikada imala. Njegov prvotni ugovor bio je na 2 milijuna eura godišnje, iako su financijske nedaće primorale nogometni savez da mu smanji primanja na 1,4 milijuna godišnje.

Moj hrvatski kolega mi kaže da Slaven Bilić od HNS-a dobiva otprilike osam puta manje: moram priznati da me šokirala tolika razlika, jer ovdje svi smatraju Bilića jednim od najuzbudljivijih trenera mlađe generacije, a rezultati koje je postigao u šest godina s Hrvatskom neusporedivo su bolji od onih koje je ostvarila Irska. No, ni naš Talijan nije univerzalno popularan, unatoč tome što je preporodio reprezentaciju. Čvrsto se drži formacije 4-4-2 i odbija bilo što promijeniti kako bi napravio mjesta za kreativnije igrače. Prioritet mu je otežati suparniku igru protiv Irske. Trapattoni ne smatra problemom to što sve imalo jače momčadi dominiraju protiv njegove – od svojih igrača zahtijeva jedino da se drže rasporeda i ne primaju jeftine golove. Jaki smo u prekidima i često igramo na duge lopte, nadajući se da će naš ključni napadač Robbie Keane pronaći rupe u suparničkoj obrani. Utakmicu s Hrvatskom gotovo svi smatraju najvažnijom na prvenstvu. Postoji velika doza respekta prema vašoj reprezentaciji, a Arsenalova legenda Liam Brady, koji je sada sukomentator na državnoj televiziji, nedavno je izjavio kako smatra da bi Hrvatska čak mogla i osvojiti europski naslov!

Igrači, s druge strane, smatraju da je to utakmica koju mogu dobiti, iako je Trapattoni jasno dao do znanja da bi bio zadovoljan i s neriješenim rezultatom – on misli da će četiri boda u skupini biti dovoljno za prolazak dalje te je uvjeren da zna kako osigurati pobjedu protiv Italije... “Obično su jedan remi i jedna pobjeda dovoljni za prolazak dalje. Kad bismo mogli krenuti s pobjedom, valjda bismo putem mogli izboriti još bod. Ali siguran sam da slično razmišljaju i Hrvati, koji će nas silno željeti pobijediti prije okršaja s Italijom i Španjolskom“, kaže branič Richard Dunne.

Obrana na život i smrt

Dunne je u kvalifikacijama bio najbolji igrač reprezentacije, a u remiju 0-0 izborenom u Moskvi dokazao se kao pravi irski heroj. On dobro zna što će biti potrebno za uspjeh. “Ni u jednoj utakmici nećemo imati puno loptu u posjedu“, kaže Dunn. “I Španjolska, i Italija, a i Hrvatska će dominirati protiv nas, jer imaju puno bolje tehnički potkovane igrače. Ali u svakoj ćemo se utakmici braniti kao da nam o tome život ovisi, a prilike za postizanje pogodaka već će se ukazati. U Robbieju Keaneu imamo vrhunskog strijelca i znamo da smo sposobni stvoriti prilike, zato će biti ključno sačuvati čistu mrežu.“ Vijest o tome da će Slaven Bilić napustiti izborničku klupu poslije prvenstva u Irskoj je dočekana s nadom. Neki analitičari se pitaju hoće li igrači izgubiti fokus, obzirom na to da znaju da izbornik odlazi.

Ali Trapattoni ne misli tako. “To je samo teorija“, izjavio je. “Hrvatska ima vrlo profesionalne igrače i uopće ne mislim da će najava Bilićeva odlaska utjecati na njih – štoviše, mogla bi ih dodatno motivirati. Hrvatska će biti jako opasna“, smatra Trapattoni. Ali neće ni Irska biti bezopasna. Povijest nas uči da irske momčadi najbolje rezultate postižu na velikim natjecanjima. Uživaju u ulozi autsajdera, pa i ovaj put znaju da ostatak Europe očekuje kako neće proći skupinu. “Draže nam je da ljudi tako razmišljaju“, kaže vratar Shay Given i poručuje da će momčad nedostatak tehničke kvalitete nadoknaditi strašću i borbenošću. Hrvatska je dominirala i u prijateljskoj utakmici odigranoj prošlog ljeta u Dublinu, ali ta je utakmica bila bez natjecateljskog značaja. U žaru borbe će irske kvalitete zasjati punim sjajem. Ne znamo hoće li to biti dovoljno, ali sigurni smo da će Bilićevi momci naučiti vrlo bolnu lekciju ako nas podcijene.