Ekonomija

Nakon propalih prilika 1995. i 2000. imamo treću šansu

Petak 07.Listopad 2011.

Trebamo efikasniju potrošnju javnog novca, visina doprinosa i poreza na rad su manji problem od kompetencija, problem je i kvaliteta poduzetnika, a ne njihov broj

Izdanje

Broj 4, 07.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U sljedećih šest do osam mjeseci Hrvatska će imati sjajnu priliku da izrazito ubrza rast svojeg gospodarstva, dapače, da ga izvede na stazu stabilnih i visokih stopa rasta. Uočava to profesor Ivo Bićanić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, ali i smatra i da šansu najvjerojatnije neće iskoristiti. Bićanić nije bilo tko. On je doajen u proučavanju ekonomike rasta s nizom objavljenih radova na tu temu, kako u Hrvatskoj tako i izvan Hrvatske, na kompetitivnijem terenu. Za razliku od ekonomista koje najčešće viđamo u hrvatskim medijima svoje zaključke dakle može nekako i argumentirati, uglavnom utemeljenim znanstvenim uvidima.

Pitanja su dakle dva: Na čemu se osniva Bićanićev zaključak da Hrvatska ima odličnu priliku za snažan rast, i zašto je - najvjerojatnije - neće iskoristiti? Nije to prvi put u posljednjih dvadeset godina da Hrvatska ima priliku razviti tzv. moderni ekonomski rast, onaj rast koji nije ho-ruk, nije kratkoročni zamah koji brzo izgubi snagu. To je rast koji se osniva na restrukturiranju, to jest na mogućnosti da kapital i rad sele, iz sektora u sektor, iz posla u posao, i koji se razvija u demokratskom okruženju. Prvu je prilika Hrvatska imala nakon stabilizacije 1993. godine i Oluje 1995., ali se umjesto modernog ekonomskog rasta razbuktao “rođačko/ ortački kapitalizam”. Druga je prilika bio politički preokret 2000. godine, ali je državno poticani rast tada otvorio vrata neizdrživoj korupciji. Vrlo je rijedak slučaj da neka zemlja ima čak tri prilike u samo dvadeset godina da stvori dugoročno održivi ekonomski rast. Hrvatskoj se, zaključuje Bićanić, izgleda ipak otvara i treća prilika. Riječ je o tome da se istovremeno mora steći niz povoljnih uvjeta koji potiču rast, a takvo nešto upravo bi se moglo dogoditi početkom 2012. godine.

Notorne su neke činjenice:

  1. Hrvatska će potpisati pristupni ugovor s EU koji smanjuje neizvjesnost, a otvara nove prilike
  2. Nakon izbora može se očekivati formiranje vlade spremne za novi početak
  3. Produžena hrvatska recesija će se pomalo iscrpiti
  4. Očekuje se razrješenje svjetske “W“ recesije (recesije s duplim dnom)
  5. Odluke koje su odgađali poduzetnici, ali i administracija (zbog izbora i neizvjesnosti) počet će se aktivirati
  6. U Hrvatskoj je trenutačno neiskorišteno 10 – 14 posto resursa (izračunali su Bićanić i M. Deskar)

Sve to dakle stvara jedinstvenu priliku za jedan snažan zamah i eventualni iskorak u skupinu zemalja čije gospodarstvo karakteriziraju manje oscilacije i stabilnije stope rasta. Bićanić podsjeća da kad zemlje izlaze iz krize najčešće u nekim kraćim razdobljima postižu dvostruke, u odnosu na svoje dugoročne stope rasta. Bitno je uočiti, upozorava Bićanić, da je za uključivanje u klub zemalja koje su uspjele načiniti iskorak uvijek bila potrebna jedna točka diskontinuiteta, neki splet događaja koji kao cjelina često budu prepoznati tek naknadno. Potrebno je da se stvari slože donekle i same od sebe. Za uspjeh nema definitivnog recepta, osobito nema boljeg recepta nego – prepoznati i iskoristiti priliku.

Znanost, a ne dnevna politika
S druge strane, s puno više sigurnosti se može reći što vodi u neuspjeh, jer je broj zemalja koje stagniraju, koje se “vuku”, puno veći od onih zemalja koje su iskoračile. Iako je svijet posljednjih godina rastao po visokim stopama, te iako je taj rast nekako decentraliziran, to jest nije više koncentriran na Zapad nego se događa u raznim krajevima svijeta, na Istoku i na Jugu, pogleda li se šira slika, a osobito u nešto duljem vremenskom razdoblju, vidjet će se da je stagnacija kudikamo češća i uobičajenija nego polet. Uostalom, u cijeloj svojoj povijesti Hrvatska je ubrzanje koje ju je katapultiralo imala samo jednom, potkraj pedesetih, i tada su stope rasta bile među najvišima na svijetu, ali ni to nije preraslo u postojani ekonomski rast. Neuspjeh iz pedesetih ne čudi, s obzirom na to da su nedostajala čak dva od tri gore spomenuta preduvjeta: demokratsko okruženje i mogućnost seljenja kapitala i rada.

Ti uvjeti, koji su nužni, ali sami po sebi nisu dovoljni, danas bi trebali biti ispunjeni da podupru polet ako se pojavi. Jesu li? Svoje je ideje Bićanić izrekao na konferenciji za medije u Hrvatskoj udruzi poslodavaca na kojoj je predstavljen istraživački projekt “Dijagnostikom prepreka rasta do nove politike rasta”. Riječ je o znanstvenom istraživanju čiji je cilj upravo da otkrije potencijalne prepreke gospodarskom rastu, da ustanovi što to koči Hrvatsku. Istraživanje financira Hrvatska udruga poslodavaca, a organizator je časopis Banka. Rezultati će u prosincu biti predstavljeni javnosti, znanstvenim i stručnim krugovima. Na projektu je angažirano četrnaest znanstvenika mlađe i srednje generacije, dosad manje ili nikako afirmiranih u popularnim hrvatskim ekonomskim raspravama.

Podijeljeni su u četiri grupe od tri do pet ekonomista i – što je posebno važno – nisu samo iz Zagreba, nego dolaze i iz Osijeka i Splita. Rade na četiri istraživačka područja: država (Marijana Bađun, Vedrana Pribićević, Milan Deskar Škrbić), poduzetništvo (Vedran Šošić, osječke znanstvenice Sanja Pfeifer i Đula Borozan, te Tomislav Hernaus i Ivan Zilić); tržište rada (Nina Pološki Vokić, Iva Tomić i Jurica Zrnc). Četvrta grupa se naziva otvorenost/zatvorenost, a istražuje koliko Hrvatska komunicira s okruženjem i uopće sa svijetom, koliko je otvorena za nove ideje, nove organizacijske oblike, nove ljude, koliko je tolerantna, koliko je hrvatski institucionalni sustav fleksibilan, odnosno demokratski. Tu grupu čine splitski ekonomisti Lena Malešević Perović, Vladimir Šimić i Bruno Ćorić. Mentori istraživanja su Bićanić i prof. Vojmir Franičević, ekonometrijski savjetnik je prof. Nataša Erjavec, a radove će recenzirati trojica inozemnih konzultanata, pa je tim narastao na impresivnih dvadeset ljudi.

Za razliku od uobičajenih ekonomista, koji kad ih novinar nazove na mobitel uvijek znaju odgovor, uvijek znaju zašto se nešto dogodilo i što će uslijediti (pa kad su tako pametni zašto jednostavno ne riješe sve probleme), ovdje istraživanje tek treba otkriti glavne prepreke. Cilj je da se ustanove koji su oni najveći, prioritetni problemi, tzv. tvrda ograničenja, čijim se uklanjanjem otvara puno više prostora nego iscrpljivanjem na također važnim preprekama, no čijim se rješavanjem postiže manji pomak. Na pitanje da ocijeni izborne gospodarske programe Bićanić je odgovorio upravo u tom smislu, da se sastoje od desetke i stotine mjera, a da nije jasno koji su im prioriteti ni zašto su izabrani, ako ih i ima. To je teško koordinirati, mjere su međusobno suprotstavljene, a u maloj zemlji javna uprava može biti kvalitetna tek kod provođenja manjeg broja ciljeva.

Iako će rezultati biti krajem godine, neki se uvidi već naziru. Tim država zaključio je da veličina države (javne potrošnje) nije ta prepreka koju prvu treba ukloniti, nego je riječ o efikasnosti korištenja javnog novca. Senzacionalan je izračun da bi Hrvatska 2007. godine, uz primjerno efikasnu javnu potrošnju, imala 1,5 postotni poen viši bruto proizvod nego što je ostvaren (oko 5,6 posto). Riječ je o godini prije krize, kad su svi tvrdili da ekonomiji ide bolje nego ikad prije. Najneefikasniju javnu potrošnju tim “država” našao je u obrazovanju, zdravstvu, upravi i investicijama. Tim koji istražuje tržište rada zaključio je da nefleksibilno radno zakonodavstvo i visina doprinosa i poreza na rad predstavljaju manji problem od kompetencija koje zahtijeva suvremena ekonomija. Grupa poduzetništvo ustanovila je da Finska ima istu razinu poduzetničke aktivnosti (broj poduzetnika), a postiže daleko bolje rezultate: problem je kvaliteta poduzetnika, ne njihov broj.

Politička, a ne socijalna zatvorenost
No, možda se upravo u području “otvorenost”, koju istražuje splitska ekipa, krije odgovor na pitanje zašto Hrvatska ni ovaj put najvjerojatnije neće iskoristiti priliku da eventualni kratkotrajni polet pretvori u stabilan rast. Zasad, Splićani su zaključili da u pitanjima socijalne otvorenosti (tolerancija prema strancima) Hrvatska ne zaostaje. No u gospodarstvu su uočili da su neki sektori (financije, trgovina, komunikacije) otvoreniji nego na primjer proizvodnja. Možda je upravo to razlog zašto robni izvoz zaostaje, možda je riječ o zatvorenosti prema novim tehnologijama, i novim organizacijskim oblicima, novim partnerima. Možda je i ovdje problem obrazovanje. Kad je pak riječ o institucionalnoj zatvorenosti, a tu je prije svega riječ o političkim institucijama, dakle o demokraciji, Hrvatska se mijenja (sigurno su tu svoje učinili i pregovori s EU), ali sporo i još uvijek je na začelju usporedivih zemalja. Kao što je zaključio Bićanić, “političari i njihovi ekonomisti (koji im ‘šapću na uho’ nikad nisu ni predvidjeli ali ni ekonomskom politikom generirali moderni ekonomski rast.”

Najviše što se od njih može očekivati je da ne suzbiju ubrzanje kad se jednom dogodi. Takvo što, zatiranje, može u Hrvatskoj očekivati svaka ideja (osim “njihovih ideja”), i to ne samo od političara nego i od šire a osobito od stručne javnosti. Istraživači Svjetske banke u posljednje se vrijeme bave nečim što se naziva “zajednički mentalni model”, mogućnost da se uopće pojmi drukčije razmišljanje. Ima sredina koje ne žele uopće shvatiti o čemu je riječ kad se pojavi nova ideja, a metode marginalizacije i obezvređivanja su vrlo razrađene: ignoriranje, proglašavanje prijedloga nerealnim, neostvarivim, a ima i grubih oblika potiskivanja, najčešće iz krugova čije su pozicije eventualno uzdrmane. To je možda glavni razlog zašto bi Hrvatska mogla propustiti i ovu priliku kad se zaista otvori.