Politika

Napadaju me jer su me počeli doživljavati kao konkurenciju današnjim hrvatskim vlastodršcima

Četvrtak 19.Travanj 2012.

Bivši predsjednik odlučio je samo za Forum odgovoriti svojim kritičarima i progovoriti o pozadini priča za koje je uvjeren da su pokušaj odvraćanja pozornosti od važnijih problema

Izdanje

Više iz izdanja

Social

Kada mi je redakcija tjednika Forum ponudila da napišem tekst na temu “kome smetam“, u prvi sam se trenutak kolebao. Činilo mi se neprikladnim da na taj način ističem svoju osobu i stvaram dojam kao da sam u cijeloj priči, pričama – zapravo, kojima neki posljednjih mjeseci pokušavaju zabaviti hrvatsku javnost, a zapravo odvratiti njezinu pozornost od mnogo važnijih problema, bitan samo ja. Budući da znam kako nije tako, da sve što se događa nije zbog mene kao osobe, nego zbog mojih političkih stanovišta i zbog politike koju sam vodio dok sam bio na čelu države, ponudu sam ipak prihvatio. Smatram, naime, svojom dužnošću dati odgovor onima koji su mi na slobodnim demokratskim izborima dva puta dali povjerenje, onima koji su vjerovali u mene, a smatram – ništa manje važnim – pružiti objašnjenje i promatračima u svijetu koji pomno prate otužnu predstavu koja se bez ulaznica prodaje pod naslovom “Bivšem Predsjedniku ne treba Ured“ i “Bivši je Predsjednik sumnjiva osoba“. Riječju: dužan sam odgovor svima onima koji se pitaju, prateći što se zbiva, isto ono što je mene zapitala redakcija Foruma: kome smeta bivši predsjednik Republike Hrvatske? neprincipijelna koalicija Pa eto, da pokušam odgovoriti.

Ja sam prvi Predsjednik koji je završio mandat i otišao u mirovinu. Hrvatska, dakle, nema nikakvih iskustava s institucijom bivšeg šefa države. Imaju, naravno, takva iskustva brojne države u svijetu, ali pustimo ih sada po strani. U nastojanju da na neki način “locira“ bivšeg Predsjednika nakon završetka njegovoga mandata, Hrvatski sabor donio je kratki zakon, svega nekoliko članaka, o Uredu bivšeg Predsjednika. I tu je učinjena ključna pogreška. Trebalo je, naprosto, regulirati ne samo radni prostor i uvjete rada bivšeg šefa države, nego i njegovo mjesto u društvu, sve do toga u kojim službenim prilikama (napr. otvaranje zasjedanja Sabora) se predviđa njegova nazočnost i kako će ga u tim prigodama protokol tretirati. Sve to nije učinjeno. A ja sam i nakon isteka mandata nastavio biti aktivan, razgovarati s ljudima, primati stranke, susretati strane diplomate i goste iz inozemstva, odazivati se pozivima da držim predavanja, javno izražavati svoje mišljenje.

I tu su zapravo počeli problemi. Umjesto da je pokazana volja da se čovjeka s, bez ikakve lažne skromnosti, golemim politič-kim iskustvom iz dva politička sustava i iz dvije države, čovjeka koji je puno jedno desetljeće bio na čelu Hrvatske i u to vrijeme stvorio brojne kontakte u inozemstvu i utro njezin put u Europsku uniju, iskoristi za dobrobit naše zemlje, moju se aktivnost – bez ikakvog razloga – počelo doživljavati kao konkurenciju aktualnim obnašateljima najviših funkcija u državi. A to su spremno dočekali svi oni koji se kroz oba moja mandata nisu slagali s mojom politikom, svi oni kojima nije na srcu ni demokratska, ni pravna država Hrvatska. Pa je tu stvorena jedna, poslužit ću se izrazom koji će starijoj generaciji biti poznat, neprincipijelna koalicija, koalicija onih koji su imali samo jedan, jedini cilj: Stipi Mesiću zatvoriti usta. Po svaku cijenu. Smetam, dakle, onima kojima je moje traženje da se ispita kamo je nestao golem novac koji su iz inozemstva slali u Hrvatsku za potrebe obrane, od samoga početka bilo trn u oku. Ići tragom novca, to je za njih isto kao i vraga poškropiti svetom vodicom. Smetam isto tako i svima koji su našli i nalazili načina da funkcije koriste za osobno bogaćenje, ukratko: svima kojima nije po volji borba protiv korupcije.

Zato se i može dogoditi da se javno, s TV ekrana, i to dva puta, ponovi bezočna laž kako sam inicirao otpetljavanje poznate “afere kamioni“, jer sam bio nezadovoljan što nisam dobio svoj dio. I još se lažno tvrdi kako se u to vrijeme naveliko o tome govorilo, dok je istina da to do sada nikada, nitko i nigdje nije ni natuknuo. Pa se opet reciklira priča o Našičkoj cementari, nešto što su mi punih deset godina bezuspješno pokušavali prikačiti, a u čemu nema ni trunke istine, ali je – zahvaljujući dijelu medija – uspjelo ući u “narodnu predaju“.

Originalni članak objavljen je u tisku