Ivica Olić

Nema novih Olića jer nogomet vode profiteri

Piše

Igor Flak
Petak 18.Studeni 2011.

Nogometu treba privatizacija i ljudi koji neće raditi za vlastitu korist, već će skrbiti za dobrobit ovog sporta

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Prepune tribine stadiona u Maksimiru su ustale, dugo aplaudirale, sa sjevera je stizalo gromoglasno: “Ivica Olić! Ivica Olić!” Narod ne možete prevariti. Bilo je to salutiranje hrabrom ratniku koji je Bilić boyse izvukao iz nokdauna, te u Rusanovu donio 15 milijuna eura. Olić je između dvije utakmice s Turskom “jedno poluvrijeme”, 45 minuta za Forum, promišljao o nogometu, životu, budućnosti ovog napaćenog naroda. No, nažalost, poučeni dosadašnjim iskustvima neće se puno toga promijeniti. Kod kuće će ostati bahati tajkun koji o svemu odlučuje, dementni starac koji jedan dan odlazi s mjesta predsjednika, pa se drugi dan predomisli. Ostat će nam jedan i pol stadion, klubovi koji jedva dišu, a koji od ovog uspjeha neće imati baš nikakve koristi i prvoligaški nogometaši koji ne primaju plaću godinu dana. – Ne znam gdje će svi ti novci otići, no svjestan sam da se mora ulagati u omladinske škole, u trenere. Bez novih “Olića” neće biti niti nogometa, niti reprezentacije, niti veselja za hrvatske navijače. Znam da nam mlade reprezentacije nemaju rezultata, danas nemamo novih “Olića”. Državu treba urediti, tek onda se može urediti i sport. No mislim da ćemo ulaskom u Europsku uniju svi zajedno biti odgovorniji, da postoje neka kvalitetna pravila i zakoni kojih ćemo se svi zajedno morati pridržavati. Nogometu treba privatizacija. Prije svega trebaju mu ljudi koji neće rad u nogometu doživljavati kao poligon za vlastiti prosperitet, već ljudi koji će skrbiti o nogometu – poručuje Ivica Olić. Sve je moglo biti potpuno suprotno. Junak ove priče, razmišljao je da umirovi kockasti dres nakon 74 nastupa za Hrvatsku. Bilo je to malo čudno, jer Ivicu Olića poznajemo kao neumornog maratonca koji će prije umrijeti nego odustati. No, dan nakon istanbulskog uskrsnuća, na zubatom studenačkom suncu u Čatežu ob Savi, dugogodišnjoj reprezentativnoj bazi u Sloveniji, kada svoju nemamo, Ivica Olić je bio do kraja iskren:

Pobjegao kamatarima

– Znate da po svojoj prirodi ne odustajem, ali nakon devet mjeseci oporavka, duge terapije stigla je nova ozljeda kuka. Učinilo mi se kao da moje “vijuge” polako otpadaju s mene. Više puta sam u razgovoru rekao Biliću: dolazim samo ako ću moći izdržati sve napore. I inzistirao sam na tome tijekom čateških treninga uoči puta u Istanbul. Išao sam do granica izdržljivosti i tek tada shvatio da sam ponovno spreman odjenuti dres – pričao je Ivica Olić, za kojeg će Alen Bokšić, prethodnik u vatrenom dresu, slavni napadač i neumorni borac reći sljedeće: – Ola će ostati upamćen kao hrabro srce, njegova pozitivna energija je zapravo jedan od rariteta. Malo je bilo tako srčanih momaka, zbog toga mu se mogu samo nakloniti i zahvaliti. Ne znam kada ćemo opet imati takvog igrača. Svijet nogometa će upamtiti baš u trenutku kada je Bokšić odlazio u mirovinu. Bilo je to u japanskom gradu Ibarakiju. Hrvatska je nakon poraza protiv Meksika na startu Mundijala 2002. kao branitelj bronce iz 1998. protiv Italije tražila iskupljenje. Olić je postigao prvi gol u “padu Italije”, a navijači, vidjevši energiju s kojom je odigrao tu utakmicu, prihvatili su novog ljubimca. “Batistuta Gabrijele, za tebe je Olić Pele” bio je novokomponirani hit tih lipanjskih dana 2002. godine. Nažalost, tada autsajder Ekvador za Hrvatsku je izgledao kao Brazil. Bilo je to nakon što je sa Zlatkom Kranjčarom kao trenerom po prvi i jedini put prekinuo dominaciju Dinama i Hajduka, te s pjesnicima iz Kranjčevićeve postao prvak. Sve u životu prije toga svodilo se na talent i slušanje oca. – Ivo samo škola, samo škola. Nogomet ti ne može pobjeći, igraj se, ali vidiš kako je teško živjeti na zemlji. Ovdje je kruh jako tvrd, treba se probuditi u četiri ujutro i odlaziti u polje – govorio mu često otac Ivan. Vrlo brzo, već u Marsoniji skauti su vidjeli plavokosog dječaka koji je imao tada frizuru koju smo popularno zvali talijanka. Želio ga je slavni milanski Inter, pokušao je u Herthi. Otac nije bio najzadovoljniji, financijski je bilo sve teško pratiti, a Ola je samo želio igrati. Tada je u “igru ušao” Dragan Marić, novokomponirani bogataš, kojem je odanost HDZ-u omogućila da postane “kralj stakla”. No, vrlo brzo se Marić našao u “raljama mafije”, a Olićev transfer u Dinamo je popularno nazvan “transfer u gepeku”. Glavni akteri: Zdravko Mamić, Reno Sinovčić, Dragan Marić. – Tada smo moja obitelj i ja proživljavali najteže trenutke, puno teže nego kada je bio rat i kada smo se morali odvojiti od Ivice. Mi smo poštena obitelj, moj sin je tako odgajan, no nažalost mi smo napravili pogrešku jer smo nekim ljudima previše vjerovali. Srećom, na kraju to za Ivicu i sve nas nije bilo pogubno. A te ljude više nikada ne želim vidjeti – emotivno mi je lani u Davoru za vrijeme proslave najboljeg hrvatskog nogometaša otkrio Ivičin otac Ivan. Odlazak u Moskvu u redove CSKA i bijeg iz mutne hrvatske bare bio je zapravo “bijeg u slobodu”. Olić je tek u hladnoj ruskoj zimi, lišen svih “privjesaka” počeo disati. Nakon što su mu kamatari dotad “sve pojeli”, transfer u Moskvu je značio i “zbogom mafijo”. U armijskom klubu je rastao, ali tek u sjevernoj njemačkoj luci Hamburgu od 2007. godine Olić je naznačio što od njega možemo u budućnosti očekivati.

Nema predaje

Definitivni pečat na posebnu i veliku nogometnu karijeru stigao je na krajnjem njemačkom jugu. U proljeće 2010. godine uz Diega Milita bio je najbolji svjetski napadač, zaštitno lice nogometne Lige prvaka. No, Ivica je jednostavno morao hodati po žeravici. Tri teške ozljede ispreplitale su se među pobjedama, golovima, trofejima. Tako je u kolovozu 2005. na utakmici Hrvatska - Brazil u Splitu ozlijedio menisk i prednji križni ligament lijevog koljena. Pet godina kasnije doživio je još jednu ozljedu koljena i to meniska i kolateralnog ligamenta zbog čega je morao na operaciju u SAD. Posljednja ozljeda datira iz kolovoza ove godine kada je dijagnosticirana rijetka ruptura mišića u predjelu boka. – Najteže mi je bilo kada mi je drugi put koljeno otkazalo poslušnost. Ponajprije psihološki jer sam znao što me čeka, sve sam to prošao 2005. godine. Iza mene je bila najbolja sezona u karijeri, finale Lige prvaka koje ću zauvijek pamtiti, ali još više moje golove Manchester Unitedu, počeo sam baš do kraja uživati u nogometu. No, obitelj me bodrila, sigurnost što smo situirani me na neki način opustila – vrti film karijere Ivica Olić. Ne skriva, da svaki puta kada je pomislio odustati pred očima je imao sliku svog oca. Koji se u tim vremenima borio s rakom. – Za tatinu bolest smo saznali na sam badnjak. Bio je to za sve nas šok, veliki šok. To sam puno teže podnosio i proživljavao od svih svojih ozljeda. Ali, kada sam vidio oca s kakvom se voljom bori protiv opake bolesti, nisam imao prava sumnjati u sebe ili eventualno posustati. Kako bih mu pogledao u lice – dječački skrušeno govorio je Olić. U svom usponu k vrhu Ivica ne zaboravlja Igora Jukića, danas dekana Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, inače stručnjaka za tjelesnu pripremu. S njim je svoju prirodnu izdržljivost i talent koji je imao uklopio u kompletnog sportaša. Igor Jukić je svojedobno otkrio što se dogodilo:

Jukić promijenio razmišljanje

– U prve dvije godine, dok je Ivica bio u Zagrebu i Dinamu, suradnja je bila gotovo svakodnevna. Nakon toga u Moskvi, Hamburgu i Münchenu se to svelo na moje povremene dolaske tamo. U Moskvu sam dolazio svaka dva mjeseca po deset dana, a u Hamburg i München praktično svaki mjesec na produženi vikend dogovoriti se oko programa koji on provodi sa svojim trenerima u klubu. Kad dođem, napravimo intervenciju za koju smatramo da je potrebna u tom trenutku. Ta intervencija se svodi na specifičnu pripremu, realizaciju i kondiciju. Dakle, kombinacija tehničko-taktičkih i kondicijskih vježbi – rekao je Jukić. Olić pak želi naglasiti da je uz potpuno promijenjenu prehranu, do ovih današnjih rezultat stigao dodatnim radom. I to je riječ o tehničkim elementima u nogometnoj igri. Puno više je radio s loptom, a manje snagu i tjelesnu pripremu. – Igor je itekako zaslužan za moj uspjeh. Jer, nije on bio samo običan trener, već prijatelj s kojim sam mnogo razgovarao, koji mi je otvarao mnoge nove vidike. Na neki način je to i svojevrsna kontrola, no prije svega osoba koja ima mnoga znanja, koja su meni itekako koristila – pojašnjava hrvatski nogometni reprezentativac. Ali ima nešto u u tim Ivekima. Najbolji svjetski skijaš današnjice Ivica Kostelić također je imao brojne ozljede. Teške rehabilitacije, nove početke, ali i velike pobjede. – Ivica Kostelić svima nama na neki način može biti uzor. To je veliki, pravi šampion. Sigurno da njegova životna i sportska priča može svima biti putokaz. Takav stav i odnos prema poslu i životu će na kraju isplatiti, iako se možda to u nekim trenucima neće vidjeti i osjetiti. I baš to se isplatilo Ivici Oliću toliko puta tijekom karijere. A Slavenu Biliću, koji je tog petka u Istanbulu od gubitnika ponovno postao čovjek kojem se aplaudira, ponovno se vjeruje. Sreća? Olić? Mandžukić? Raštimani Turci? Ma koga je sada to briga. Zbog čega ste gol na Turk telekom areni posvetili izborniku? - Zbog toga što je kada je bilo najteže, a nakon Grčke je sve izgledalo izgubljeno, pokazao da se ne boji, da vjeruje u svoju momčad, zbog toga što nas je tako dobro pripremio za utakmicu. Istina, u kvalifikacijama za SP 2010. godine nije bilo onog zanosa, poleta koji smo imali prije Eura u Austriji. Bili smo svi zajedno u predugom šoku. No, to je draž nogometa, ne ide baš sve onako kako bismo mi željeli – pojašnjava Olić. Bilić i Olić putuju od prvog dana Slavenovog mandata. I baš na tom samom startu dogodio se dosad najveći gaf u karijeri napadača iz Davora. Zajedno s kapetanom Darijom Srnom i Boškom Balabanom samo tri dana uoči premijerne utakmice u Moskvi protiv Rusije koju je vodio današnji turski izbornik Guus Hiddink Olić je “kitio muziku”. Bio je to nepromišljen trenutak kojeg će se Ivica Olić s distance sramiti.

Izdao sam samo navijače

– Novinari su u tim trenucima s pravom bili oštri, žestoki. Da li je to bila izdaja Slavena Bilića? Pa, nije nam to bilo u glavi. Neprimjeren potez prije svega prema Biliću koji je tek započeo s izborničkim poslom, suigračima, ali ja mislim da sam na taj način izdao samo hrvatske navijače. Jer, to su ljudi koji dolaze na utakmicu, živciraju se, plaćaju ulaznicu. Zbog njih me najviše bilo sram. No, isto tako nikada se na treningu, utakmici nisam štedio. Uostalom svi zajedno sada imamo razloga za slavlje, Hrvatska je ponovno na velikom natjecanju, tamo gdje po kvaliteti pripada – rekao je Olić. Bilićev spasitelj od reprezentacije će se oprostiti na Euru 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini. Bit će to točno jedanaest godina u kockastoj majci u kojoj je svojim igrama, požrtvovnošću i ponašanjem stekao status jednog od najvećih nogometaša koji su igrali za Hrvatsku.