Ekonomija

Nema tiskanja kuna

fotografija

Davor Višnjić/Pixsell
Četvrtak 17.Svibanj 2012.

Rohatinski ne popušta pritiscima i ne odustaje od dosadašnje politike, pa makar ostao i bez novog mandata

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Dvije trećine štednje vezano je za euro. Jednako toliko kredita odnosi se na tu valutu, baš kao i četiri petine inozemnog duga. Dovoljno? Nekima očito nije, tako da je zadnjih tjedana došlo do pritiska na guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog da i Hrvatska, nalik na SAD i Veliku Britaniju, pokrene tiskaru i štampa novac koji nedostaje na tržištu kako bi smanjili vrijednost kune i time pokrenuli novi ekonomski ciklus. Cinici bi rekli da žaba, ma koliko dizala noge, ipak nije konj pa se ne može ni potkivati, jer, da se poslužimo i drugom poslovicom, ono što je dopušteno moćnom Jupiteru nije običnom volu! Amerikanci praktički tako mogu spuštati vrijednost dolaru do kada i koliko žele. Ista stvar je i s kamatama koje su spustili do najniže razine kada se kriza razbuktala. Hrvatska to ne može.

SKORI (RE)IZBOR GUVERNERA

Rohatinski bi s njima lako izišao na kraj da se slična razmišljanja ne počinju pojavljivati i u samoj Vladi. Iako su takvi glasovi još uvijek tihi, valja puhati i na hladno. Posebno jer istup Rohatinskog na konferenciji Tržište novca u Opatiji na Markovom trgu nije dočekan pljeskom. Iako je guverner HNB-a daleko od Vladimira Ferdeljija koji je dobio crveni karton zbog puno blažeg istupa, ne treba zaboraviti da politika ima ključnu ulogu u (re)izboru guvernera koji će biti u iduća dva mjeseca. Rohatinski se, naime, kritički osvrnuo na Vladine najave o gospodarskom rastu ustvrdivši da nas umjesto plusa od 0.8 posto očekuje pad od jedan posto. Rohatinski i tako ne misli čuvati kunu idućih šest godina. Plan je da na toj funkciji ostane do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ali kako vrijeme prolazi i taj bi mu angažman - na koji se nakon kraćeg premišljanja ipak odlučio - mogao doći u pitanje. Kako se moglo čuti iz njemu bliskih izvora na Markov trg nije bio niti pozvan što mu ruši vrijednost dionica, a na mala vrata otvara mogućnost da se štamparija ipak upali. Do čega bi to dovelo? Euriziranost je u Hrvatskoj tolika da bi bilo kakva znatnija promjena tečaja odvela veliki broj građana i još više tvrtki do ogromnih problema. Dovoljan je primjer što se dogodilo onima koji su uzeli kredite u švicarskim francima. Ne bi pogodovala ni proizvođačima koji uvoze sirovine jer bi one preko noći poskupjele. Na dobitku bi bio tek dio izvoznika koji su i tako u zadnjih dvadeset godina gotovo nestali što je svakako nedovoljno da bi se kuna devalvirala.

TOPČIDERSKI MODEL

Novi ljubitelji već pomalo zaboravljenog učenja američkog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa ne odustaju od svojih zahtjeva i pritom se pozivaju na činjenicu da je s tržišta samo u prva tri mjeseca ove godine nestalo 10,3 posto novčane mase koja je tako sa 53 milijarde pala na 47,4 milijarde kuna što je najveći pad od početka 2009. godine. I zaista, kada se ta činjenica gleda izolirano može zvučati katastrofalno. Međutim, osnovni razlog zašto je došlo do pada od 5,5 milijardi kuna krije se u povlačenju depozita (4,9 milijardi kuna). Tvrtke su povlačile novac krajem veljače kako bi izbjegle plaćanje poreza na dividendu od 12 posto uvedenog prvog dana ožujka. Dobar dio završio je na računima njihovih stranih vlasnika. Profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Drago Jakovčević tvrdi da je smanjenje novčane mase zapravo nastavak restriktivne monetarne politike koju provodiHNB što ima za posljedicu pad potencijala, veće kamatne stope te smanjenje proizvodnje i izvoza. - Već dvadeset godina imamo isti nekonkurentan tečaj. To je nevjerojatno!

Treba promijeniti i monetarnu i tečajnu politiku i ljude koju je vode - oštar je Jakovčević. Bilo je predviđeno da država od poreza na dividende ove godine ubere 220 milijuna kuna, ali kako su kompanije požurile što prije povući novac, vjerojatnije je da će u proračun biti uplaćeno manje od iznosa kojem su se nadali. S tržišta je otišlo i oko 600 milijuna kuna gotovine koji se jednim dijelom našao i u čarapama građana. Smanjenju novčane mase snažno pridonosi i pad gospodarske aktivnosti, industrijske proizvodnje i građevinskih radova što je zapravo pravi uzrok krize, a ne prejaka kuna koja, i to je istina, ne potiče nikakvu proizvodnju. Unatoč tome, Rohatinskom ne pada na pamet da popusti i prikloni se rješenju koje se koristilo u Jugoslaviji kada je poznata tiskara na Topčideru radila u tri smjene. Na rezultat predanosti poslu u beogradskoj štampariji ne trebamo podsjećati, posebno ne na inflaciju koja je bjesnila osamdesetih godina prošloga stoljeća. Promjena monetarne politike povećala bi inflaciju koja je zadnji mjesec iznosila 3,5 posto što je više od jednog postotka u odnosu na mjesec ranije. U predizbornoj kampanji iz Kukuriku koalicije stizali su nedvosmisleni glasovi da tiskanje ne dolazi u obzir. Sadašnji potpredsjednik Vlade Branko Grčić odbijao je svaki razgovor na tu temu pozvavši investitore da koriste novac koji je plasiran iz HNB-a, jer bi i bankama više koristilo da uzmu kamatu od četirposto od korisnika kredita, nego 0,4 posto od HNB-a za ležanje novca. Za ovakvu vrstu avanture veći dio ekonomskih stručnjaka kaže da je se isplati primijeniti tek onda kada ništa drugo nije preostalo.

VAŽNIJI POLITIČKI REJTING

Među njima se ne nalazi profesor Jakovčević koji godinama tvrdi da treba tiskati novac jer će to dovesti do ekonomskog poleta i novih investicija. - Naravno da treba tiskati novac. To rade i druge države, tako da ne vidim razlog zašto ne bismo i mi. Međutim, još je važnije kako ga upotrijebiti i gdje ga plasirati. Sasvim sigurno ne preko Hrvatske banke za obnovu i razvoj i poslovnih banaka koje ga i tako imaju dovoljno - tvrdi Jakovčević. Novca na tržištu ima i bez tiskanja. HNB je otpustio sedam milijardi kuna, a navodno će uskoro još osam, ali je problem što se nema gdje investirati i što je riječ o sasvim drukčijem novcu u odnosu na onaj koji bi se mogao dotiskati i odmah iskoristiti u potrošnju kako bi se spasio politički rejting, bez obzira što će to unišititi onaj kreditni. Poslovne banke tvrde da poslodavci nemaju kvalitetnih ideja koje bi mogle kreditno pratiti, posebno sada kada je došlo do dramatičnog pada građevinskog sektora kao jednog od većih korisnika kredita što je tek jedna strana priče.

Druga je da je novac koji se u Hrvatskoj nudi preskup budući da banke traže puno jače osiguranje s visokim kamatnim stopama nego što to rade vani. Glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić kaže da sadašnja niska razina investicija nije posljedica nedostupnih izvora financiranja za tvrtke. - Problema s likvidnošću u financijskom sustavu nema već od kraja 2009. godine, a niska potražnja za investicijskim kreditima rezultat je prije svega strukturnih problema. Istovremeno, monetarna vlast je u suradnji s poslovnim bankama i HBOR-om omogućila posebne i povoljnije kreditne linije za investicije, no značajniji interes privatnog sektora je izostao - tvrdi Šantić i podsjeća da je do pada ulaganja došlo zbog pada potražnje tako da nema potrebe za novim investicijama. Zbog toga, kaže Šantić, zaključujem da povećanje ionako dobre razine likvidnosti u sustavu ne bi generiralo i više investicija. Štoviše, moglo bi djelovati i nepovoljno s obzirom da Hrvatska mora uvoziti većinu opreme, a deprecijacija kune bi realno “poskupila” te investicije i odgodila restrukturiranje gospodarstva. Kompanijama ne ide u prilog ni činjenica da ih je, prema podacima iz banaka, samo petina kreditno sposobna tako da ispada da je potpuno svejedno koje i kakve mjere i subvencionirane kamate država priprema kada taj novac nema tko uzeti pa je tako nedavno u jednom od resornih ministarstava rečeno da se ne nadaju da će uspjeti realizirati više od 40 posto od ponuđenih programa. Analitičari navode da se u promjene tečaja trebalo krenuti još 2000. godine. Slovenija je, primjerice, znatno oslabjela svoj tolar prije ulaska u Europsku uniju. Danas je u Hrvatskoj prekasno za bilo kakve radikalne poteze jer bi od njih bilo više štete nego koristi. Profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Josip Tica je također protiv tiskanja novca. - Ne može biti prednosti od tiskanja novca u roku kraćem od pet godina.

Posljedice bi bile deprecijacija tečaja, problemi s naplatom kredita zbog rasta tečaja eura i švicarskog franka - još većeg rasta od dosadašnjeg, bankrot velikog broja kućanstava i poduzeća, problemi s naplatom kredita u bankarskom sektoru i njegovu destabilizaciju pa i propast - oštar je Tica koji upozorava na još pogubnije posljedice: paralelno s propadanjem poduzeća, banaka i gubitkom stanova u konačnici bi država postala vlasnik svega toga kroz razne sanacijske programe, a s obzirom da ni država ne bi mogla servisirati sve svoje dugove zbog velikih rata koje su proizašle iz deprecijacije tečaja, jedino rješenje bi bio MMF i novi stabilizacijski program uz podržavljenje svih banaka, poduzeća i stanova na koje je upisana hipoteka! Čak su i izvoznici odustali od takvih ideja priklonivši se tek blagom korigiranju tečaja na 7,7 posto, iako su - kako kaže potpredsjednik udruge Hrvatski izvoznici Ante Babić - zbog toga izgubili stotine milijuna kuna. Babić također zamjera što HNB nije ranije otpušta više novca. Šantić upozorava da se pri prijedlozima promjene tečajne politike zaboravljaju posljedice i rizici za cjelokupno gospodarstvo i standard građana. - Najvažnije pitanje je bi li se u uvjetima smanjenog priljeva stranog kapitala i velike averzije investitora prema riziku mogli kontrolirati deprecijacijski pritisci na kunu. Ne smijemo zanemariti niti mogućnost da u slučaju promjene u tečajnoj politici zabilježimo smanjenje međunarodnih pričuva i rast kamatnih stopa na domaćem tržištu, a da vrijednost kune ne bude moguće kontrolirati, pogotovo ako znamo mali stupanj povjerenja građana u domaću valutu. Također, povećale bi se i relativne vrijednosti inozemnog i javnog duga, povećavajući rizik urednog servisiranja obveza. Stabilan tečaj kune jedan je od temelja makroekonomske stabilnosti, stoga bi eventualna promjena tečajne politike za posljedicu imala i smanjenje rejtinga dodatno ugrožavajući makroekonomsku stabilnost - jasan je Šantić.

MILANOVIĆ JE IPAK PROTIV

Ako zaista dođe to tiskanja novca, odnosno korištenja HNB-ovih rezervi za potrošnju i spašavanje države to će značiti kraj ovakve monetarne politike koju je zagovarao Rohatinski i odustajanja od reformi koje je možda najbolje sažeo guverner u Opatiji kada je upozorio da je nužno racionalizirati javni sektor, unaprijediti naplatu, otkloniti prepreke za investicije, poticati privatni sektor... I što je najvažnije, barem zasad, za to ima podršku Milanovića.