Dušan Kojić - "Koja"

Neukus je svjetski trend

Petak 07.Listopad 2011.

Čini se da i najuljudniji nisu izdržali i predali su se najjeftinijim doživljajima. Stalnim pozivanjem na bojkot neukusa stvari možda mogu napredovati

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Koja, glava i bas Discipline kičme, dosad nije bio baš najugodniji sugovornik, odgovara šturo, ne voli teze i daje do znanja da ga živcirate. Ali tvrdnja organizatora njegovog koncerta u zagrebačkoj Tvornici u nedjelju 9. listopada da je u posljednje vrijeme počeo shvaćati važnost komuniciranja s novinarima pokazala se dobrim dijelom točna. Zeleni zub je i dalje nazubljen, ali kada čovjek ima toliko toga za komentirati još od vremena Šarla akrobate, kada ima tako dobar album kao što je najnoviji Disciplinin “Uf” i općenito minuli rad kakav Koja ima, sve se lakše da otrpjeti. Rezultat je njegov vjerojatno najobuhvatniji intervju u hrvatskim medijima ikada.

f: Za početak, mnogi ovaj album uspoređuju s onim starim legendarnim albumima. Je li to bila neka svjesna namjera da se vratiš tom zvuku ili je naprosto tako ispalo? – Nema nikad svjesne namjere, uvijek ispadne kako ispadne. Svatko ima pravo misliti što hoće, ja npr. uopće ne mislim da smo se vratili starom zvuku. Naprotiv, imamo i novost u zvuku u vidu klavira, ali, očigledno da je taj polet, koji se osjeća na albumu, nešto što ljude tjera da misle na taj način.

f: Jedan si od rijetkih junaka novoga vala s ovih prostora (kao i Rundek, ali drugih se već ne mogu sjetiti) koji je ostao vjeran umjetničkom impulsu. Kako s ovim odmakom gledaš što se događalo početkom osamdesetih i kako se to rasplinulo? – Kako se rasplinulo, mislim da svi znamo. Pa eto, poslije pojave prvih, po meni, dosta neuvjerljivih i, kako će i vrijeme pokazati, “fake” punk grupa u Jugoslaviji, došla je do izražaja jedna generacija kojoj su npr., što se domaćeg rock’n’rolla tiče, u djetinjstvu sigurno bili draži Buldožer od Bijelog dugmeta, koja je počela konačno nešto i govoriti u tekstovima svojih pesama, čiji je muzički izraz bio veoma radikalan, često na granici sa avangardom ili jazzom, izvan ustaljenih rock klišea. Naravno, sve to je bilo potaknuto svjetskim muzičkim izrazom tog doba.

f: Vratimo se do Šarla. Ništa na prvim singlovima i fenomenalnom albumu “Bistriji ili tuplji čovek biva kad...” nije ukazivalo na to koliko ste Milan Mladenović i ti različiti, i da iza svega postoje velike svađe, to su pokazali tek Disciplina kičme i Katarina. Što se zapravo događalo? – Spomenuo si umjetničku svađu, to i jeste bio zaista skoro jedini razlog razmimoilaženja. Na jednoj strani su bili Milan i Vd, sa prijedlogom o proširenju grupe dodatnim članovima, a s druge sam stajao ja, koji sam se tome protivio. S obzirom da se radilo o ljudima starosne dobi između 18 i 20, te su se svađe jedino mogle završiti kako i jesu, tj. razlazom.

f: Najbolja razlika između Katarine/ EKV-a i Šarla koju sam ikada čuo bila je tvoja rečenica u dokumentarcu “Kao da je bilo nekad” u kojem si rekao da su oni bili za šminkere, a da je Šarlo bio više varijanta “take no prisoners“. Je li Kičma više “pravni nasljednik“ Šarla nego EKV? – Ne vjerujem da sam baš izgovorio riječ “šminkeri”… Inače, nije najpametnije da ja o tome pričam. Prva postava Katarine II je još i imala neke veze sa Šarlom, ali je kasnije EKV stvaralaštvo otišlo očigledno tamo gdje se Milan što je bilo prilično daleko od puta kojim je Šarlo krenuo. Ali, iskoristit ću ovu priliku da još jednom zdušno napadnem spomenuti film, o čijim autorima ne mislim ništa dobro. Meni je jasno da publika ne zna mnogo o pozadini svega toga i da joj je prije svega bitno to što uopće postoji takav film, no, potrebno je znati neke stvari. Moje izjave u tom “remekdjelu” su uzete iz nekog tv-intervjua, koji nikakve veze sa filmom nije imao, niti me je itko ikad zvao u vezi toga, jer su znali da bih im pravio probleme. Šta reći o “autorima” filma u kojem npr. Pečareva sestra, pričajući o Bojanu, u kadru počne plakati, a ovi “moroni” u montaži ne prekinu tu scenu, nego naprotiv, ostave je do kraja, ne bi li se gledatelj nasladio bolom druge osobe? Također, nemajući u stvari dovoljno materijala za tako ozbiljnu stvar kao što je film o EKV-u, prostor je popunjen nesuvislim izjavama nekih nevažnih osoba, ponajviše nekih bubnjara koji su za sam band nebitni i koji definitivno nemaju šta reći, pri tome ostavljajući film bez izjave najbitnijeg EKV bubnjara Srđana Todorovića Žike, koji, naravno, u ovom filmu nije želio sudjelovati. To je ta lešinarska ekipa koja je iskočila u ono neregularno vrijeme devedesetih i na žalost, uradila to što je uradila.

f: Kako si doživio sudbine Milana i Vda? – Kako bih je mogao doživjeti nego kao apsolutnu tragediju, koja se desila u ionako tragičnom razdoblju devedesetih. Potom je još bliskih ljudi iz ekipe otišlo. f: Zbog čega je beogradska scena, odnosno njezini nosioci toliko destruktivnije živjela od zagrebačkih kolega jer kod nas nema tako dramatičnih priča. – Možda zato što je Beograd veći i nemirniji grad? A možda ti i ne znaš sve zagrebačke priče?

f: Na primjer? – Nemam zaista šta da dodam, te priče ja ne znam, ali svaki grad mora imati takve priče.

f: Kakva su tvoja iskustva s opijatima? – Nježna. Super je ovo pitanje, pravo isljedničko.

f: Smatraš li se izumiteljem drum’n’bassa prije nego što je taj termin uopće ušao u upotrebu (za glazbu koja nije baš ono čime si se ti tada bavio)?? – Ne, to ja nikad nisam ni tvrdio, ali kada počnete svirati techno i jungle tonove na bas gitari, to sve zvuči vrlo new wave i zaista podsjeća u mnogo čemu na ono čime se Disciplina kičme bavila na svom početku. Ima tu i sličnih ritmova, činjenica.

f: Jedna od glavnih parola s posljednjeg albuma je – neukusu treba reći ne. Koliko li ga ima, može li se to? – Poslije rascijepa jedne velike zemlje na više malih, praćenog primitivizmom koji se i dan-danas javlja u nekim količinama, logično je bilo očekivati moralni pad i dezorijentiranost koja je zavladala ljudima. Čini se da i najuljudniji nisu izdržali i predali se najjeftinijim doživljajima. Međutim, to je također i svjetski trend. Koliko god internet bio koristan i nezaobilazan danas, toliko je isti donio sa sobom i dosta zla, navodno rušeći tabue, a u stvari prizivajući ono najniže u ljudskom biću. Jer, ne treba zaboraviti da uvijek postoji neko tko to može kontrolirati i shodno potrebama, zatvori sajt ili ga pak ne zatvori. Mislim da neprekidnim spominjanjem i pozivanjem na bojkot neukusa, stvari možda mogu napredovati. Vidjet ćemo je li to tako.

f: Album “Uf” prvo je objavljen besplatno na downloadu, ali sa skraćenim verzijama. Što se željelo time postići? – To zasigurno jest album, ali na Exitovom sajtu nije u svom punom trajanju i meni je izuzetno žao, ako se neko zbog toga uvrijedio, međutim, nisam ja izmislio download kao varijantu. Na CD-u izdanju je pravi oblik albuma, najviše podsjećajući svojom formom na progresivni, eksperimentalni rock krajem 60-ih, tj. prve polovine sedamdesetih. Vinil će sigurno sadržati nešto čega nema ni na CD-u. Naravno, sve moguće verzije su se našle odmah na netu, u roku od par dana. Tako da je to sve jedna igra, a moramo se igrati, jer ako i to prestanemo raditi, nije dobro.

f: Što očekuješ novoga koncerta u Zagrebu? – Drago mi je da se ljudima u Hrvatskoj sviđa album i vjerujem da ćemo svi još jednom mudro zaigrati i poslati naše poruke naokolo. Kuzma će također svirati električni klavir tu večer u Tvornici i očekujem ultra-zabavu. Prvenstveno ćemo svirati novi album, ali, naravno, nećemo zaboraviti ni ono od prije.