Komentar dana

Ni novo Ministarstvo neće se za okoliš brinuti kao ni Matulović-Dropulićkino

fotografija

Zvonimir Pandža / Pixsell
Petak 23.Prosinac 2011.

Osnovni razlog zašto HDZ-ovo ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva nije imalo trunka šanse biti funkcionalno, osim institucionalizirane korupcije, bilo je to što je spajalo nespojivo; područja koja su po njihovoj prirodi oštro suprotstavljena

I predizborna prevara također je prevara. Resori u vladi su podijeljeni, a Kukuriku koalicija uspjela je oboriti rekord u kršenju predizbornog obećanja. Riječ je o ministru graditeljstva i prostornog uređenja Ivanu Vrdoljaku, čiji je onaj dio zadaća koji se tiče graditeljstva, dogovoren u predizborno vrijeme, dok je dio koji se tiče prostornog uređenja, iznikao i predstavljen biračima tek nakon izbora. Bilo to slučajno ili namjerno, to znači da dotično ministarstvo uopće ne baštini legitimitet izborne pobjede Kukuriku koalicije.

Osnovni razlog zašto HDZ-ovo ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva nije imalo trunka šanse biti funkcionalno, osim institucionalizirane korupcije, bilo je to što je spajalo nespojivo; područja koja su po njihovoj prirodi oštro suprotstavljena. Odatle sva ona nastojanja da se na Srđu napravi ekskluzivni golferski "Dubrovnik 2", odatle i razaranje i betoniranje povijesne jezgre Zagreba, odatle SF ideje o projektu HE Ombla i štošta drugo. Ovakav složenac Vrdoljakovog ministarstva razotkriva da je Kukuriku koalicija u ovom dijelu odlučila nastaviti u istom onom smjeru i točno tamo dokle nas je doguralo nebrojeno puta kompromitirano ministarstvo Marine Matulović Dropulić, odnosno HDZ-ova politika zbog koje godinama trpimo sve bestijalniji urbanocid, nasilje nad pravima građana i razne varijante udara na okoliš.

Zbog svega toga SDP, HNS, IDS i HSU napisali su pred izbore u svom Planu 21 od riječi do riječi sljedeće: - Stoga ćemo uspostaviti funkcionalno ministarstvo s objedinjenim resorom zaštite prirode, prostora i okoliša. Tako je glasio dio obećanja na osnovu kojega su građani svoj glas dali Kukuriku koaliciji, a naznake da bi resorna ministrica trebala postati Mirela Holy, poručivale su da nam u tom dijelu predstoje bitno bolja vremena. Dotično predizborno obećanje ujedno nedvosmislenu presuđuje da da Vrdoljakovo ministarstvo danas nipošto ne može biti funkcionalno, na isti način kao što je bio slučaj s Matulović-Dropulićkinim.

Tragovi rošade s prostornim uređenjem po ministarstvima vode ravno do čovjeka koji je Vrdoljaku stranački šef, koji će mu biti direktno nadređeni u vladi, koji za sebe jako voli isticati da će u vladi biti "prvi potpredsjednik", čovjek koji je pred izbore kao osnovni preduvjet za bijeg od kraha gospodarstva navodio iskorjenjivanje nelikvidnosti u Hrvatskoj, da bi nakon izbora zavikao: "U javnom sektoru više ne možemo platiti ništa!" i tek tada počeo obećavati otkaze i još gore uvjete pasjeg života za prosječnog hrvatskog čovjeka kako bi se izišlo iz krize. Iako taj isti hrvatski bogec jedini nije imao udjela u cirkusu koji je doveo do hrvatske krize.

Riječ je o Radimiru Čačiću, čovjeku koji (više) ne skriva svoje neoliberalne nazore i koji je u četvrtak u Saboru to i potvrdio izjavom da je ono što je dobro za izvjesni koncern, dobro i za Hrvatsku. Sasvim nebitno što je izjava dana u određenom kontekstu, nakon takve izjave jasno nam je gdje smo i bez da nam neki tajkun jednog dana otvoreno poruči: "Država to sam ja!" To već sada postaje društvena stvarnost, koja bi se čak mogla i poštovati kao činjenica, da Čačić legitimitet državnog dužnosnika crpi iz izbora na koje bi izišao isključivo menadžment dotičnog koncerna, a ne iz izbora na kojima su se izjašnjavali svi hrvatski građani.

Ako je, dakle, Čačić već sada, čak i prije početka svog "prvog-potpredsjedanja" vladom, obznanio kakvi su mu prioriteti, odakle ikome pravo nadati se da građani ove zemlje očekuju da će ista osoba raditi u interesu javnog dobra, konkretno u kontekstu prostornog uređenja? Predizborna prevara doista jest prevara. Uz jedinu razliku što nije kazneno djelo, nego čin političke beskrupuloznosti.