Bez prava žalbe

Nije neka vijest da pravosuđe kao najslabija karika nije krivo

Petak 27.Siječanj 2012.

Medijska “mala neistina” može se pravdati zaštitom nekog općeg dobra, ali ne i kad se uzgredno blati drugo dobro

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U nekoliko medijskih priča proteklih dana naše je pravosuđe, ionako najslabija karika u državi, ponovno osramoćeno i izvan naših granica*. Sudeći po izostanku uočljivih reakcija, publici nema druge nego zaključiti kako je pravosuđe s pravom bilo metom opakih prozivki. Začuđuje što istodobno, s obzirom na težinu optužbi, mediji nisu intenzivnije analizirali te slučajeve koji nanovo provociraju pitanja - tko nam to kroji pravni život. Tu se krije kvaka.

Posljednji je slučaj Čečenca Aslana Kagermanova, ljetos uhićenog na Macelju temeljem ruske tjeralice zbog “pomaganja terorističkoj bandi”. Uhićeni Čečenac od travnja 2008. u Austriji uživa azil, a Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud zaključili su kako nema prepreka za međunarodnu pravnu pomoć u povodu ruskog zahtjeva za izručenjem. Hrvatski helsinški odbor (HHO) u svome izvješću s potpisom člana izvršnog odbora Ive Banca čudeći se sudskim odlukama, zaključuje kako se čini “da hrvatski suci žive van vremena i prostora” te izražavaju žaljenje što nam je pravosuđe dijelom “još uvijek nereformirano”. U slučaju na koji je HHO s pravom upozorio javnost uzgredno je postavljena notorna dijagnoza pa i terapija. Mediji su nekritički prenijeli izvješće HHO-a jer je vjerojatno svima normalno da nam suci žive izvan vremena i prostora. Uzgred, suci koji su donijeli sporne odluke dosad nikad nisu bili prozivani zbog svojih odluka, a jednoga od njih mnogi bi izdvojili kao jednog od ponajboljih hrvatskih sudaca. Da su novinari pročitali presudu primijetili bi da su suci odlučivali samo o ispunjenju zakonskih pretpostavki za izručenje, dok o pitanjima azila odlučuju druga državna tijela, Ministarstvo pravosuđa te Povjerenstvo za azil i Upravni sud. Izručenje pak dopušta ili ne dopušta ministar pravosuđa, a ne sud. Uz sve to, nepostojanje azila nije propisano kao pretpostavka izručenja, obrazloženo je na web stranici Vrhovnog suda, ali mediji sadržaj tog priopćenja nisu prenijeli. Doduše, jest da je komplicirano sve to objasniti, a i nije neka vijest napisati da suci nisu krivi. Tim više što se to ne uklapa u uobičajeni doživljaj pravosuđa. Ovih je dana tako i jedan saborski zastupnik, povodom nagodbe saborskog zastupnika Ivana Drmića sa USKOK-om u slučaju pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda, zaključio kako taj slučaj samo dokazuje njegov stav o “korumpiranom pravosuđu”. Taj svoj stav nije argumentirao niti je novinar to tražio od njega vjerojatno jer se podrazumijeva da je svima jasno o čemu saborski zastupnik govori. Unatoč predrasudama, kako općima tako i onima u slučaju Drmić, potpisniku ovih redaka baš i nije jasno na čemu taj zastupnik temelji svoj stav. No, kako je reakcija pravosuđa na tu optužbu saborskog zastupnika izostala, prinuđen sam pretpostaviti da je to tako.

Još jedan primjer da je “mala laž” dopustiva kad je u službi nekog “općeg dobra”, odnosno općeprihvaćene kritike, slučaj je presude Prekršajnog suda u Kninu koju je više nevladinih organizacija (osobito antifašisti), javnih osoba i medija osudilo kao očiti dokaz “stanja u hrvatskom sudstvu”. To je svima bilo u toj mjeri notorno da presudu nisu čitali čak ni mediji koji su je objavili. Jer da jesu, onda bi uočili da okrivljeni nije oslobođen zbog toga što sud smatra kako je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, što su svi skandalizirali, već je riječ samo o tomu da sud u presudi citira kako se branio okrivljeni koji je prodavao ustaško znakovlje. Prema zakonu, na javnom skupu ne smije se nositi obilježja koja potiču bilo koji oblik nesnošljivosti. Naime, ustaško i nacističko znakovlje može se nositi i kupovati, recimo, kad to ima neku drugu svrhu, primjerice povijesnog ili kazališnog značenja, a ne u svrhu propagande zločinačkog režima. Sutkinja je okrivljenog oslobodila jer je iz okolnosti slučaja i okrivljenikove obrane zaključila kako on nije “nosio” sporne predmete radi veličanja ustaštva već da je samo prodavao to znakovlje. Možda je pogriješila u tumačenju značenja zakonskog izraza “zabranjeno je nositi” ali ostaje činjenica da nije osramotila sebe i sudstvo povijesnim pravdanjem ozloglašenog pozdrava. To, međutim, izuzev Večernjeg lista, mediji nisu objavili. Medijska “mala laž” možda se i može pravdati kad je u službi zaštite općeg dobra ili ideje, ali ne i kad se uzgredno neutemeljeno blati drugo dobro, što bi nam pravosuđe trebalo predstavljati. No, to očito nikoga ne smeta pa čak ni one kojih se to ponajviše tiče. Pa, nek’ nam onda tako bude! Eto, tek toliko da smo to uočili.

Povezani članci