Analiza

Ništa od poreza za bogate

Petak 23.Rujan 2011.

Dodatno oporezivanje bogataša jedan je od najpopularnijih ekonomskih poteza koje pokušavaju uvesti sve vlade svijeta. “Buffettov porez” neće spasiti niti jednu ekonomiju na svijetu, ali je lijepa priča o ravnomjernijoj raspodjeli tereta krize koju su prihvatili i naši hrvatski milijunaši, i političke stranke.

Izdanje

Broj 2, 23.09.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

 Dok u zapadnim zemljama ozbiljno pristupaju poslu da uz već poznate milijunaše vojska poreznika pronađe i one koje skrivaju bogatstvo i utjeraju od njih svaki cent, u Hrvatskoj će sve ostati samo na predizbornim pričama. Oporezovati one koji imaju milijunska primanja ili milijune eura u imovini u Hrvatskoj nemoguća je misija, jer prema službenim podacima ispada da su milijunaši po zaradama samo oni koji u kvizu kod Tarika Filipovića osvoje taj iznos. U Hrvatskoj ih, naime, skoro pa i nema.

Još je preostalo stotinjak građana čija godišnja plaća premašuje milijun kuna. Fina još od 2009. godine ne vodi takva istraživanja, dok su nas iz Ministarstva financija uputili na Državni zavod za statistiku. Tamo imaju podatke o plaćama od 20.001 kuna na više, a oni kažu da od 997.924 zaposlenih, koji su primili plaću u ožujku 2010. godine što je zadnji podatak, tek 0,4 posto, odnosno njih 3991, ima mjesečna primanja iznad 20.000 kuna. Dalje od toga u analizi statistike nisu išli, ali podatak zvuči nevjerojatno. Stvarno stanje s primanjima u tvrtkama daleko je od toga da niti četiri tisuće ljudi u državi prima mjesečno više od 20.000 kuna.

OIB čeka na ‘punu primjenu’
U čemu je stvar? Možda je najbolji odgovor na suđenju u Mađarskoj dao Radimir Čačić. Na pitanje sutkinje kolika su mu mjesečna primanja, Čačić je odgovorio da su niža od tisuću eura, a glasnogovornik HNS-a pojasnio je da kao predsjednik stranke službeno prima 5127 kuna, što je ispod nacionalnog prosjeka. A u stvari je bogat čovjek sa stanovima u Zagrebu, Dubrovniku i Kranjskoj Gori. Točnije, iznimno bogat s vlasničkim udjelima u cijelom nizu tvrtki koje isplaćuju dividende, naknade, bonuse...

Dakle, sve ono što ne ulazi u službenu statistiku plaća i većim dijelom zaobilazi davanja državi. Da se radi samo o njemu, bilo bi lako, ali postoje još stotine tisuća ljudi kojima je to omogućeno. Kako je rekao Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic grupe, Hrvatska je krasna zemlja za nekoga tko ima veliku imovinu i ostvaruje prihode od dividende, jer ne postoje porezi ni na jedno ni na drugo. U strukturi poreza u Hrvatskoj na imovinske otpada samo jedan posto, dok u Europskoj uniji ta brojka iznosi pet, a u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja okuplja i vaneuropske države, šest posto. S druge strane, od PDV-a se u hrvatski proračun slije 34 posto od svih poreza, u EU 20 posto, a u OECD-u 19 posto.

Situacija je još jasnija kada se pogleda stavka poreza na dohodak. U Hrvatskoj na plaće otpada 9 posto poreza, u EU 23 posto, a u državama OECD- a čak 25 posto. Već ti podaci govore da puno toga u ovoj državi ne štima i da najveći porezni teret pada na građane. Stoga ne čudi što je SDP iz ladice izvadio već pomalo zaboravljenu temu poreza na imovinu pretvorivši je u jednu od ključnih u dosadašnjem dijelu predizborne kampanje. HDZ-ovci su na to odmah skočili na zadnje noge, iako su i sami prije godinu dana imali sličan prijedlog, doduše manjeg opsega. Kad već izlaze s takvim prijedlozima, političari bi trebali jasno reći da se stanje neće tako brzo promijeniti i da se imovina u Hrvatskoj neće oporezovati ni nakon izbora s obzirom da ne postoje osnovni preduvjeti da bi se tako nešto realiziralo. U suprotnom se prijedlog svodi na puku demagogiju.

U trenutku kada se zemljišne knjige još uvijek temelje na izračunima napravljenim za vrijeme Austro- Ugarske bilo kakve inicijative ovog tipa su smiješne. Krade se na svim razinama: od naštimanih blagajni u ugostiteljskim objektima, isplata plaća na ruke, nelegalnog iznajmljivanja stanova, izvlačenja novca iz tvrtki pa sve do “prodaje” Ine za 10 milijuna eura, za što se proziva sam premijer. Ni odvjetnici nisu bitno drukčiji. Prema istraživanju Tportala, većina najpoznatijih ureda prošlu godinu jedva je krpala kraj s krajem da bi godinu ipak završili s gubitkom, kao što je bio slučaj s Antom Nobilom (minus 376 tisuća kuna) i Brankom Šerićem (minus 40 tisuća kuna), dok je onima koji su poslovali s profitom, plus izražen više simbolički. A radi se o odvjetničkoj kremi među kojima je dobar dio onih koje kriza nije pokosila, nego, kao što je slučaj s naplatom ovrha - pomazila. Zapravo je primjer bivšeg premijera Ive Sanadera dovoljan.

S premijerskom plaćom od nekih dvadesetak tisuća kuna Sanader je kupio trokatnicu u elitnom dijelu grada! Nije trebalo biti financijski stručnjak da se zaključi da tu nešto ne štima, ma koliko se ovaj pozivao na punca i njegovu imovinu. Dakle, politička elita nije imala volju srediti stanje i napraviti ono što treba, ali su zato poreznici jako dobro znali da im je bolje da ne rade ništa jer bi inače vrlo lako mogli ostati bez posla. Nakon što se godinama tvrdilo da JMBG nije dovoljan da se utvrdi tko i koliko čega ima, jedva se dočekao OIB, a zajedno s njim i promjene. Pokazalo se, međutim, da su one tek kozmetičke naravi i da nismo odmakli puno dalje od JMBG-a. Razlog tome je što još uvijek nije zaživjela “puna primjena” koja bi trebala rezultirati pravednim poreznim sustavom, sustavom socijalnih davanja te funkcioniranjem pravne države, kako je obećano prilikom uvođenja OIB-a.

Ispada da smo umjesto transparentnosti dobili još gušću šumu propisa kroz koju se neki lakoćom probijaju, dok drugi zastanu već na ulazu. Ekonomski stručnjak Guste Santini, koji se godinama bavi ovom temom, kaže da je za uvođenje kvalitetnog oporezivanja imovine potrebno pet do šest godina. “To je tehnički problem koji nije nebitan, ali još je važniji onaj suštinski. Temeljno što nas muči je negativna štednja. Dok u svijetu krediti dolaze iz štednje u bankama, kod nas stižu iz drugih država iz jednostavnog razloga jer štednje nema. Umjesto da se štednja stimulira, kod nas se one koji imaju određenu imovinu želi kazniti”, kaže Santini.

Mrtvi kapital
Da se razumijemo, porez na imovinu je nužan. Ako zbog ničeg drugog onda zbog, kako je to artikulirao partijski ekonomski strateg Branko Grčić, pravednije raspodjele tereta krize. Jadranka Kosor mu je na HDZ-ovom Saboru prošli tjedan odgovorila: “Nema poreza na imovinu koji bi dodatno ugrozio standard naših građana, a oni koji to govore lažu jer porez na imovinu bi morala plaćati svaka bakica koja ima imovinu, a jedva živi.” I time, sasvim sigurno ne htijući, citirala svog prethodnika Sanadera koji je prije četiri godine rekao ovo: “I što bi sad bakica na selu, koja je nešto naslijedila, trebala to prodati ili uzeti kredit da ima za porez. Zato smo mi iz HDZ-a protiv poreza”. Premda nitko do HDZ-ovaca nije spominjao “bakicu sa sela”, nego nepravdu da oni koji imaju više - plaćaju manje i obratno, priča je opet otišla u krivom smjeru kojeg će biti teško ispraviti.

Zato ako i kada SDP uvede porez na imovinu i zajedno s njim poreze na drugu, treću i ostale nekretnine (nikako ne na prvu!), poreznici bi među prvima trebali zakucati na vrata predsjedniku stranke i mogućem premijeru Zoranu Milanoviću koji je vlasnik dva stana. U jednom živi, a drugi već godinama neuspješno prodaje. Mrtvi kapital koji treba biti oporezovan. Porezni stručnjak Vlado Brkanić misli da se problem ne može riješiti tek tako. “Nema dvojbe da se u Hrvatskoj ne bi mogao uvesti porez na imovinu donošenjem jednog novog zakona. Problemi koji se pritom javljaju su brojni: koja je to imovina koja će se oporezovati, kako će se obavljati procjena te imovine, koja će biti porezna stopa, kome će porez pripasti - središnjoj državi ili lokalnoj samoupravi...” Dakle, s jedne strane bijesni automobili, ogromne vile, mondena ljetovališta, a s druge zarade koja ne mogu pokriti niti režije za sve te tisuće i tisuće četvornih metara. Sve to netko plaća.

Kako kaže Brkanić, skuplja voda, struja i druge usluge zapravo su porez koji jednim dijelom plaćamo upravo zbog krađa, prevara, zapošljavanja ljudi koji nemaju što tamo raditi... Unatoč očitom nesrazmjeru između izraženih financijskih mogućnosti i životnog standarda, pitanje porijekla imovine donedavno se nije postavljalo jer je proklamirana politika smatrala da je to ostavština socijalizma, pa se prema tome trebalo i postaviti na primjeren način. Tih godina se opralo više novca nego što bi ga sve rijeke pobrojane u hrvatskoj himni mogle oprati. U društvu u kojem je svaka prevara države, a to navodno traje još od turskih vremena, bila burno pozdravljena, a vinovnik slavljen kao častan i pametan čovjek, naglo puštanje uzda završilo je onako kako je jedino moglo završiti.