Emil Tedeschi

Niti jedan izborni program ne nudi ništa novo, Hrvati neće tako skoro živjeti bolje

fotografija

Antonio Bronić/Pixsell
Petak 16.Rujan 2011.

Emila Tedeschija nije lako izbaciti iz takta. Točno zna što želi i kako to ostvariti. Njegova Atlantic Grupa jedna je od najuspješnijih kompanija u Hrvatskoj, a preuzimanjem slovensko-srpske tvrtke Droge Kolinske postala je i istinska regionalna sila koja zapošljava 4300 ljudi. Međutim, s obzirom na to da svaki čovjek ima slabu točku, ima je i Tedeschi. Riječ je, naravno, o košarci koju u intervjuu nismo mogli zaobići jer smo razgovarali nakon ispadanja hrvatske reprezentacije s Europskog prvenstva. «Užas, katastrofa, tragedija i jad. Nisam spavao prošlu noć zbog toga», ljutito je komentirao glavni sponzor KK Cedevite stanje u kojem se nalazi najtrofejniji hrvatski sport. Međutim, neke druge utakmice ipak su puno važnije…

Izdanje

Broj 1, 16.09.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

f: Hoćete li i vi u politiku? - Ne! Zašto pitate?

f: Zato što angažman gospodarstvenika u politici očito postaje trend. - U politiku koja podrazumijeva stranke i izbore sasvim sigurno neću ulaziti. f: Jesu li vas zvali iz političkih stranaka da se uključite? -Prije jesu, u zadnje vrijeme baš i ne, jer znaju da nemam tih ambicija.

f: Tko vas je zvao? - Nije pristojno isticati imena, ali mogu reći da su me u zadnjih deset godina kontaktirali iz svih relevantnih političkih opcija. Nisu to bile konkretne ponude, nego više propitivanje jesam li zainteresiran za uključivanje u djelatnu politiku. Jasno mi je zbog čega, tu su poslovni rezultat, angažman u HUP-u, nastupi u javnosti i otvoreno progovaranje o pojavama u društvu, što daje dovoljno povoda. No zaista nemam takvih ambicija.

f: Kako komentirate «slučaj Rohatinski»? Ostavio je mogućnost da se ipak kandidira. - O transakciji koja je predmet rasprava nemam dovoljno informacija da bih komentirao, a o guvernerovoj izjavi da će razmisliti hoće li ući u politiku nemam što reći osim da svatko tko misli da ima nešto kvalitetno ponuditi ima legitimno pravo da to učini. Osobito je teško komentirati kad još uvijek pretpostavljamo hoće li se uopće kandidirati, a kamoli bi li to bilo u okviru postojećih stranaka, neovisnih lista ili neke nove opcije. Uostalom, ni za one koji sigurno izlaze na izbore još ne znamo s kim će koalirati prije ili poslije izbora. Naša politička scena barem je u tome bogata.

f: Kako gledate na gospodarstvenike u politici? - Ništa drugačije nego na bilo koju drugu profesiju. Ako se politikom mogu baviti liječnici, profesori, glumci, ne vidim zašto ne bi mogli i poduzetnici. Polazim pritom od pretpostavke da bi svi koji ulaze u tu sferu trebali željeti pomoći, učiniti nešto za zajednicu, a ne vladati. Međutim, u političkoj areni u realnosti vladaju neka druga pravila.

f: Znači li to da se postojeći politički model istrošio i da su se ljudi umorili od ideologija? - U načelu sam poklonik tradicionalnog stranačkog organiziranja na temelju osnovnih ideoloških vrijednosti. Nemam ništa protiv političkog angažmana poduzetnika, ali nisam veliki poklonik poduzetničkih stranaka. To ne znači da mislim kako se gospodarstvenici ne smiju, ne trebaju ili ne mogu organizirati i artikulirati svoje stavove, ali ne smatram da je stranka nužno pravi oblik organizacije. Mi zapravo kao društvo imamo problem s predrasudama prema onima koji se odlučuju baviti politikom, većina u startu sumnja u njihove namjere. Tomu su kriva i mnoga loša iskustva koja smo imali. Često su oni koji su već bili imućni ulazili u politiku da bi sebi priskrbili još više. Međutim, to je percepcija koja se boljom praksom jedino može i promijeniti. Ulazak u politiku radi ostvarivanja privatnih materijalnih interesa ima katastrofalne posljedice, no sam bi sustav pružanjem materijalne sigurnosti i kvalitetnim mehanizmima kontrole s druge strane u dobroj mjeri trebao jamčiti neovisnost onih koji se bave politikom kao javnom djelatnošću.

f: Što novo mogu ponuditi političke stranke? - U želji da se svide što širem krugu birača stranke su se udaljile od svojih osnovnih ideoloških vrijednosti, a time su izgubile na uvjerljivosti. Svima su puna usta nacionalnih interesa i brige za građane, a današnje stanje u Hrvatskoj ne indicira postojanje odgovornosti za stvarne potrebe građana i za nacionalne interese. Potrebno je razvijati odgovornost, pružiti perspektivu najboljima, inzistirati na modelima održivog razvoja s posebnom pažnjom prema zaštiti prirode. Situacija je zapravo takva da sve veći broj ljudi sve manje ikome vjeruje. Većina se birača zapravo opredjeljuje na temelju tradicije, što je slučaj u svim sustavima, no kod nas to ima već poznate implikacije. Političke podjele na lijevo i desno najčešće završavaju na Drugome svjetskom ratu i pitanju gdje je kome bio otac ili djed - u partizanima, ustašama, domobranima - ili tko je i do kada bio u partiji. Postoje opća mjesta naše povijesti koja se redovito i zamorno apostrofiraju u vrijeme predizborne kampanje. U trenutku kada je teško govoriti o programima za budućnost, najlakše je posegnuti za poviješću, stigmatizirati druge i tako «dizati» ljude koji su ionako frustrirani, bez posla i perspektive. Upravo takvo ponašanje govori o suštinskoj političkoj impotenciji, odnosno o nemogućnosti političara da stvore jake timove i iznjedre hrabre programe koji se ne moraju i ne mogu svidjeti svima.

f: Vidite li neku od opcija, a da se izdvaja iz te impotencije, kako ste rekli? Što bi prvo trebalo napraviti kada se dođe na vlast? - Iskreno, dosad nisam prepoznao ništa novo. Jasno mi je da je teško osvojiti izbore ako se uperi prstom u određene društvene skupine koje će provođenjem reformi živjeti lošije nego prije. Isto tako među ponuđenim programima nema nijednoga kojemu je cilj bolje pozicionirati i brendirati Hrvatsku, koja definitivno ima što ponuditi svijetu. U ovakvoj podjeli karata, na žalost, ne vidim mogućnost napretka. Za ozbiljne promjene potrebno je puno više od četiri godine, a malo koja garnitura razmišlja dulje od mandata. Također, u Hrvatskoj je dijalog među elitama na vrlo niskoj razini, a građanima se kroz medije serviraju besmislice. U takvoj općoj atmosferi, gotovo je nemoguće očekivati da se stvari u tom smislu unaprijede upravo u predizborno vrijeme. Važnije je tko koga zove, tko je pozvan i tko će doći, nego što je problem i kako ga riješiti. Dakle, pati se od forme, a sadržaj je u drugom planu. Hrvatska bi kao društvo trebala imati dovoljno kompetentnih ljudi koji mogu pronaći rješenje za stanje u kojem se nalazimo. Međutim, dijaloga uglavnom nema. Nedostaje nam iskrenosti, zdrave ambicije, dugoročnih ciljeva i pozitivnog ozračja. Ima vrlo inspirativnih primjera uspjeha u bliskom okruženju. Društvo frustriranih i jalnih ljudi teško će iznjedriti novog Teslu, Đikića, Nenada Bana, Soljačića ili Supeka, Gotovca, Vladimira Primorca. To je nešto što bi naše elite trebalo brinuti.

f: Poslodavci su preko HUP-a ponudili određena rješenja… - U zadnje vrijeme sam manje angažiran u radu HUP-a, no osnovne teze udruge se ističu već dugo. f: Znači li to da ste se distancirali od njih? - Ne, bio sam vrlo angažiran u kompaniji, preuzimanje Droge Kolinske donijelo je novu dinamiku našem poslovanju. Treba reći kako je HUP vrlo heterogena organizacija kojoj nije lako artikulirati zajedničke stavove. Ipak, osnovna mjesta poput glomazne i kompleksne javne uprave, neefikasnosti kompanija u državnom vlasništvu, opterećenosti parafiskalnim nametima i sporosti pravosuđa, što izravno utječe na konkurentnost, svi ističu kao bitna ograničenja poslovanju, ali promjene su vrlo spore. Činjenica je da nijedna dosadašnja vlast nije uvažila zahtjeve poslodavaca

f: Član ste Gospodarskog savjeta predsjednika Josipovića. Može li se nešto promijeniti tim putem? -To nije tijelo od kojeg se po njegovoj prirodi to treba očekivati. Predsjednik je izabran i ima svoju ustavnu poziciju i funkciju. Želeći dobiti širu sliku o različitim sektorima, pa tako i o gospodarstvu, formirao je Savjet. Ali to tijelo nije stvoreno zato da bi poslovni ljudi kroz njega artikulirati stavove ili interese koje će predsjednik realizirati. Naprotiv, Savjet je forum ljudi širokog spektra stavova na kojem se razgovara o temama koje inicira predsjednik. Neki su, vidjevši sastav Savjeta, zaključili da će članovi instrumentalizirati predsjednika, što je čista zamjena teza.

f: Često se sastajete? - Ne prečesto, zbog obaveza nisam ni bio na svim susretima. Ali je bilo vrlo zanimljivih rasprava čije je elemente predsjednik koristio u javnim nastupima. Kad su izabrani članovi Savjeta digla se velika bura, raspravljalo se o tome zašto premijerka ima svoj, a predsjednik svoj savjet. Tu nema ništa problematično, ni jedan savjet ne donosi političke odluke. Ako mene pitate, ako predsjednik države ili vlade želi čuti moj stav, moja je građanska dužnost da se odazovem.

f: Želite reći da jednako gledate na obje funkcije i da niste «predsjednikov čovjek»? - Naravno, i s predsjednicom Vlade sam razgovarao o društvenim temama za koje je ona pokazala interes. Nisam nikad odbio otići na razgovor. Sjećam se kad su me novinari, čini mi se u siječnju prošle godine, vidjeli na Markovu trgu, da su odmah počele spekulacije kako mi je ponuđeno mjesto u Vladi. Mislim da bi svaki građanin prihvatio poziv premijerke ili predsjednika, i to mediji ne trebaju instrumentalizirati.

f: Kad bi građani trebali početi živjeti bolje? - Značajna ulaganja kompanije koju vodim dovoljno govore o tome da ne mislim da će doći do propasti ekonomskog sustava kakvog poznajemo, sigurno postoji perspektiva, ali sumnjam da će, kratkoročno gledano, naši građani uskoro početi živjeti bolje. Nema potrebne društvene klime, političke inicijative ni investicijskih ciklusa koji će potaknuti promjene. Dapače, rekao bih da do punog otrežnjenja još nije došlo. Nije realno da toliko građana živi na proračunu. Volio bih da me vrijeme demantira i da pobjednici na izborima - ma tko oni bili – naprave kvalitativan pomak unaprijed.

f: Jesu li plaće u Hrvatskoj previsoke, kao što nam znaju prigovoriti iz MMF-a i Svjetske banke? - Cijena rada je opterećena čitavim nizom doprinosa i davanja i u tom smislu možemo reći da je previsoka. Ali ono što radnik donese kući sigurno mu ne osigurava dobar standard. Reći da ljudi generalno žive dobro od plaće, potpuno je pogrešno. f: Nakon inicijative milijardera Warrena Buffeta u svijetu se, a posebno u Europi, sve češće govori o potrebi oporezivanja bogatijeg sloja društva, što ste i vi podržali. - U suštini, postoji nesrazmjer u opterećivanju rada i bogatstva. Hrvatska je krasna zemlja za nekoga tko ima veliku imovinu i ostvaruje prihode od dividende. Ne postoje porezi ni na jedno ni na drugo. Nakon ulaska u Europsku uniju doći će sasvim sigurno do preraspodjela. S druge strane, zapošljavanje, posebno stručnih ljudi, izrazito je skupo. Posebno je neprimjereno da građani i kompanije imaju veliku neangažiranu imovinu koja najčešće nije predmet nikakvih poreza. Takva imovina nije u funkciji stvaranja novih vrijednosti. Jedini način aktiviranja te imovine je da država destimulira vlasnike poreznim opterećenjem u slučaju da ta imovina i ubuduće bude gospodarski pasivna.

f: Ima i onih koji imaju puno, a da se zna otkud im imovina. - Postoje dvije kategorije koje su kod nas često u kontradikciji: legalni prihodi i standard građana. Znam da nije zahvalno o tome govoriti, ali zaista postoje oni koji imaju jako male prihode i u odnosu na to nevjerojatno visok standard. To je istina koja je od problema postala naša uobičajena stvarnost. 

f: Već sam spomen porijekla imovine donedavno se tretirao gotovo kao nešto nepristojno, kao relikt iz bivše države? - I Al Capone je pao na «malim stvarima». Upravo je preko imovine lako utvrditi je li netko s one strane zakona. Pitanje je zapravo vrlo jednostavno: Odakle ti? U SAD-u, primjerice, ne poznaju kategoriju varanja države, najmanje na razini na kojoj je to kod nas normalno.

f: Kod nas se takvima aplaudiralo! - Postoje pojedinci koji strše i prepuni su novca, a da ga nisu zaradili ni naslijedili. Društvo ih je prihvatilo i čak su postali obrazac za mlade. Hrvatska je postala talac takvih ljudi. Uvijek sam ukazivao na određene fenomene u društvu. Tako i sada mislim da bogati moraju više podnijeti teret krize, ali je problem kriterija na osnovu kojih će se to napraviti, jer plaća to sasvim sigurno nije. Postoji kategorija životnog standarda koja je puno važnija.

f: Velik novac dali ste za Drogu Kolinsku? - Gotovo pola milijarde dolara. To je najveća pojedinačna akvizicija privatne hrvatske tvrtke u 20 godina.

f: Kako danas gledate na to preuzimanje? Je li vam žao što ste toliko investirali u krizi? - Smatram da je to bio izvanredan potez Atlantic Grupe koji je kompaniji dao novu dimenziju. Danas više od 80 posto prihoda ostvarujemo od vlastite proizvodnje. Stekli smo cijeli niz jakih brendova i postali po prihodu drugi najveći nedržavni sustav u Hrvatskoj. Imamo 4300 zaposlenih, 16 tvornica i operativne kompanije u 12 država. Kupnja Droge Kolinske bila je izvanredna strateška odluka jer je riječ o komplementarnim biznisima koji su omogućili svima koji rade s nama novu perspektivu.

f: Koliko je kriza usporila razvoj tvrtke? - Utjecaj se osjeti. Ako su se, primjerice, u ugostiteljstvu prije pili kava i sok, sada se pije samo kava. Ljudi jednako izlaze, ali troše 40 posto manje. Troškovi života su sve veći i to utječe na rast. Mi i dalje rastemo, ali trenutačno ne dvoznamenkasto kao prije krize, nego nešto manjim stopama. Međutim, svoj plan i ono što je predstavljeno investitorima ispunjavamo. Ali, kriza je i prilika. Da nije bilo krize, vjerojatno ne bismo bili u prilici kupovati tako atraktivnu tvrtku poput Droge Kolinske. Nije kriza samo sjedi i plači.

f: Ivica Todorić više je puta govorio o ponudama iz svijeta za kupnju Agrokora. Je li bilo zanimanja za Atlantic? -Nije bilo ponuda, što ne znači da nema interesa. Ja sam više puta javno rekao da ne želim prodati većinski paket tvrtke. Međutim, uvijek kažem da sve osim ljudskog odnosa ima svoju cijenu. I brend, i kompanija, i dionice… Ipak, o tome ne razmišljam niti me to uzbuđuje, ali je poslovno odgovorno razmotriti svaku ponudu.

f: U kakvim ste odnosima s Todorićem? Mediji su vas svađali i mirili. U Srbiji ste zajedno s Agrokorovom Ideom kažnjeni zbog ugovaranja «tajnog rabata»? - Kupnjom Droge Kolinske kupili smo sve dobro i loše. Grand prom je prvostupanjskom odlukom, zajedno s Agrokorovom Ideom, kažnjen zbog dogovora o dodatnim rabatima, koji datira dvije godine prije naše akvizicije. Žalili smo se Upravnom sudu i vjerujemo da će odluka biti promijenjena.

f: A odnosi s Todorićem? - Agrokor je naš najveći kupac, a Atlantic je najveći Agrokorov dobavljač. To govori dovoljno. Kontinuirano razgovaramo o tome kako unaprijediti odnose i povećati suradnju, a time i profitabilnost za obje kompanije.

f: Ne možemo izbjeći pitanje sramnog ispadanja košarkaša s Europskog prvenstva. - Imamo odlične igrače koji igraju važne uloge u vrhunskim klubovima, ali nemamo sustav. Nije slučajno da smo posrnuli odmah na prvoj stepenici. Ako nemaš kvalitetnu organizacijsku hijerarhiju, niti imaš ikakvu svijest o odgovornosti, nemamo se čemu čuditi. Imamo to što imamo.

Hrvatskoj trebaju ozbiljne novine

f: Razmišljate li o ponovnom ulasku u medije nakon što ste nedavno prodali udjel u RTL-u? Ne. Mediji me više zanimaju fenomenološki. Atlantic je imao određene aktivnosti u tom sektoru, ali naša strateška orijentacija nisu investicije u medije. Kao vlasnik više brendova naša će tvrtka koristiti različita partnerstva, i prije svega nove medije za njihovo približavanje potrošačima. U tom strateškom osmišljavanju mediji su ne samo kanal za komunikaciju, nego i prodajni kanal. Ako me pitate hoće li Atlantic ući u suvlasništvo neke od medijskih kuća, odgovor je ne, ali ćemo sasvim sigurno izići iz sheme proteklih desetljeća i klasičnoga komuniciranja proizvoda. Mijenja se cijela industrija i pristup potrošaču, ne treba biti dogmatičan. Uostalom, i sami mediji se transformiraju, pa kako onda ne bi i pristup konzumentima.

f: Kako gledate na medijsku scenu u Hrvatskoj? Mediji su početkom devedesetih prošli dramatičnu tabloidizaciju. Pojednostavljenim pristupom temama «navukli» su građane na «slatke» forme koje su im do tada bile manje poznate. Kroz društvene promjene i dolazak novih trendova blijedila je crta koja dijeli relevantne medije od onih zabavnih i neobaveznih. U tim promjenama mediji su se morali sami snalaziti s vlastitim prihodima i troškovima. Danas kao društvo ne možemo biti sretni s tom scenom. Očekivalo se i da će dolaskom interneta doći i do veće slobode informiranja. Međutim, najveća inovacija koju smo dobili je skrivanje iza različitih nadimaka i mentalno silovanje onih koji to čitaju. Dogodio se zapravo fenomen da tiskani mediji teško mogu zadržati autore, dok ih portali sa svojim prihodima ne mogu privući. Kao čovjek koji je stalno «na žici», znam da portali nisu iskoristili tu osnovnu prednost koju imaju, a to je brzina, pa od 21 sat do 9 ujutro praktički nema novih vijesti. Uzeli su dio korisnika tiskovnih medija, ali nisu pronašli poslovni model da to naplate.

f: Tjednik Forum je i pokrenut s ciljem vraćanja ozbiljnom novinarstvu. Mislim da nas očekuje preslagivanje na medijskoj sceni. Nadam se da će Forum biti analitičan, ozbiljan, vjerodostojan, bez žutila, da će biti sve ono u što se kune većina, ali to ne radi. Očekujem da napravite korak naprijed u odnosu na plitak interes vezanja uz isključivo jednostavne teme u kojima oni koji ni po čemu nisu relevantni postaju jako važni. Možete reći da ni vani nije puno bolje, ali tamo postoje i tabloidi, ali i ozbiljne novine koje takve sadržaje ne pripuštaju na svoje stranice. Kod nas ih, na žalost, nedostaje.