Can: Tago Mago 40th anniversary edition

Njemački radikali i njihovo naslijeđe

Petak 13.Siječanj 2012.

“Tago Mago” je bio daleko ispred svog vremena, ali bonus disk dokazuje da i geniji trebaju strukturu

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Koja je vrijednost improvizacije u nastanku glazbe i, općenito, umjetničkih djela? Naravno, ona oslobađa maštu i potiče kreativnost, na površinu izbacuje ideje koje bi inače ostale zarobljene u podsvijesti. No to nije dovoljno. Odnosno, ne bi trebalo biti. Njemački Can – bend kojeg je još desetljećima nakon raspada pratio epitet “kultnog”, ali je pravo vrednovanje svoje ostavštine doživio tek u novije vrijeme – činili su vrhunski improvizatori. Irmin Schmidt i Holger Czukay bili su učenici avangardnog skladatelja i teoretičara Karlheinza Stockhausena, Michael Karoli posebno inovativni gitarist, a Jaki Liebezeit ljudski metronom ili, kako su ga od milja zvali, “napola čovjek, napola stroj”. Japanca Dama Suzukija pronašli su doslovce na ulici nakon što je prvom pjevaču Malcolmu Mooneyu psihijatar zabranio bavljenje glazbom. Can je na prijelazu iz 60-ih u 70-e stekao ime luđačkim nastupima uživo koji su trajali po više sati, a da je na njima odsvirano svega par “pjesama”, te bio jedan od najradikalnijih eksponenata tzv. krautrocka – psihodelične i vizionarske glazba koja se opirala svim konvencijama i ostvarila utjecaj na niz različitih kasnijih žanrova i glazbenika... John Lydon žarko je želio postati njihov pjevač, a kao glavne utjecaje navodili su ih velikani od Davida Bowieja i Sonic Youtha do Radioheada i Johna Frusciantea; Brian Eno snimio je film o bendu, a Kanye West ga semplirao na albumu “Graduation”. No ono što je Can učinilo velikim nije bila improvizacija. Bio je to naporan studijski rad. Za razliku od mnogih psihodeličnih rock ili free jazz grupa svog vremena, ovaj je bend napravio veliki korak dalje. Slično kao Miles Davis na istinski revolucionarnom albumu “Bitches Brew” (1970.), Canov je kreativni vođa Holger Czukay od improviziranih dijelova u produkciji stvarao nove cjeline, pionirski upotrebljavajući glazbeni studio kao ‘instrument’. Loopovi, semplovi, studijski efekti – sve ono bez čega je danas teško zamisliti suvremenu glazbu ovdje se nalazi u rudimentarnom obliku. Slušajući prigodno izdanje kojim se obilježava 40. godišnjica izlaska najklasičnijeg Canova albuma, teško je uopće vjerovati da je “Tago Mago” snimljen prije toliko vremena. Fantastične “Mushroom” i “Oh Yeah”, zvuče kao postpunk stvari snimljene, u najmanju ruku, desetljeće kasnije; “Aumgn” ili “Peking O” su eksperimentalne i progresivne čak i po današnjim mjerilima. No zato je bonus disk ovog izdanja malo razočaranje. Na njemu su tri duga jama s onovremenog nastupa uživo, prepuna bljeskova genijalnosti koji se rasplinjuju prije nego što uspiju dosegnuti vrhunac, što samo dokazuje ono što je dobro znao i Miles Davis – da glazba treba strukturu, koliko god ona radikalna bila. Improvizacija je put, ne i cilj.