Knjiga

Novi jezik i svijet

Četvrtak 10.Svibanj 2012.

Roman o profesoru koji naglo iz berna odlazi u lisabon triler je i putopis, ali i počast knjigama

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Social

Obilju književnih noviteta postoje djela koja očaraju na prvi pogled stilom i sadržajem i zauzmu posebno mjesto kod knjigoljubaca, a to je slučaj s Pascalom Mercierom. Pod pravim imenom Peter Bieri, ovaj je pisac objavio roman “Zanat slobode“. Rođen je 1944. godine u Bernu, a nakon profesura u Heidelbergu i Marburgu, živi i predaje u Berlinu. Njegov treći (od 4 romana) koje potpisuje s Mercier, “Noćni vlak za Lisabon”, preveden je na 32 jezika! Na hrvatskom ga je objavio Profil, u prijevodu Borisa Perića. Raimund Gregoris, nadimkom Mundus, sredovječni je profesor klasičnih jezika. U Bernu živi jednoličnim životom sve do neobičnog susreta s Portugalkom zbog kojega se zaljubi u njezin jezik i otkriva pjesnikaliječnika i antirežimskog aktivista Amadeua de Pradu. Usred sata latinskog jezika ustane, napušta ustaljeni život i odlazi u Lisabon. Ta nagonska odluka razbija njegovu dotadašnju predvidivost i ukočenost i on se upušta u potragu za istinom o piscu, koji je umro 1973. godine prije kraja Salazarove diktature, koja mu je obilježila život. Sreće ljude koji su poznavali tog omiljenog liječnika – stariju sestru koja mu je posvetila život i mlađu koja ga je obožavala, najboljeg prijatelja iz mladosti s kojim se tragično razilazi zbog ljubavi i politike, druga iz pokreta otpora, vječnu ljubav i prijateljicu iz djetinjstva, jedinu utjehu pred kraj ispunjenog i uzburkanog života.

Iz njihovih priča te Amadeuovih tekstova i pisama Mundus slaže kompleksan, neukrotiv i moralno nepokolebljiv život tog senzibilnog bića, koje je obilježilo sve koji su ga voljeli. Opčinjen otkrivanjem novog jezika profesor otkriva novi svijet, a traga jući za identitetom samog Amadeua mijenja vlastiti. Čitajući Amadeuove retke o osamljenosti Mundus će zaroniti u vlastitu osamljenost i analizirati cijeli protekli život. Roman krivuda kao Mundusova vožnja vlakom od Berna do Lisabona, pa opet onamo i natrag i duž Portugala, u putovanju kroz tajne duše i uma. Sve je protkano njegovim gotovo nadrealističnim snovima u kojima pokušava iščitati značenja otkrivajući povezanost s pjesnikom, koji mu je promijenio život. Na borgesovski, postmodernistički način sve se ovdje vrti oko jezika i riječi: “Postoje ljudi koji čitaju i postoje oni drugi. Je li netko čitatelj ili ne-čitatelj – to se brzo otkrije. Među ljudima nema veće razlike od te.” U sličnom je tonu i citat: “Riječ je dakle svjetlo čovjekovo.

A stvari uistinu postoje tek kad se pretoče u riječi.“ No, istodobno je ovo po svom senzibilitetu starinski roman obilježen zgusnutom atmosferom ulica poetičnog Lisabona te Amadeuovim filozofskim promišljanjima o životu, ljubavi, prijateljstvu, egzistenciji, sjećanju - svim velikim pitanjima koja nas određuju u vremenu. Podsjećajući na Hessea i na Ruiz Zafóna te odajući posvetu tajanstvenom Lisabonu i utiskujući neizostavni pečat Fernanda Pessoe i njegove “Knjige nemira”, ovaj je roman i triler i putopis i kronika, a ujedno istančana počast knjigama i čitanju.