internet kao naručen

Novine upropaštavaju djeca koja su odrastala "čitajući" isključivo televiziju

Nedjelja 27.Studeni 2011.

Uvjereni da je tekst samo nužni i dosadni nosač fotografije, stvoren je standard da su ljudi u cjelosti lijeni voajeri koji sline gledajući

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Otkad imam hemoroide novine su za mene izgubile na važnosti, napisao je svojevremeno Ivan Supek i u velikoj mjeri predvidio medijsko zaplitanje crijeva, ono što će kasnije Danko Plevnik nazvati put ka "civilizaciji pokretnog teksta".Godinama već traju i analiziranja koliko su nove tehnologije, interneti i ukupna elektronika pa onda u slijedu i gospodarska kriza ugrozili postojanje tiska i što se više opravdanja moglo skupiti, to smo udaljeniji bivali od stvarnog stanja. Istina se sasvim otvoreno skrivala u redovima struke i bila je jednostavna onoliko koliko to obično je: novine su upropaštavala djeca koja su odrastala gledajući televiziju. Riječ je o generaciji koja nije odrastala čitajući niti knjige, niti novine, nego upijajući vizualne fascinacije sa sve tanjih televizijskih prijamnika. Odrastali su kao generacija slika, opčinjeni brzinom i površnošću ili brzinom površnosti na onaj isti način na koji je bio opčinjen svaki onaj kome je netko nekad gurnuo mikrofon pod njušku, a da mu se pritom pred razrogačenim očima zacrvenila ona znamenita lampica na kameri koja šuteći vrišti "snima se". Uvjereni da je slika sve, a tekst samo prigodni nosač fotografiji, upijali su privid spoznaje kako većina ljudi niti ne želi čitati, već se cjelokupna tekstualna forma može adekvatno svesti na format SMS-a. U nastavku priče internet je došao kao naručen, sasvim logični prijelaz, zapravo nadogradnja koja će poraditi na brzini i na inferiornosti papira, uvodeći pravilo kako je vijest mrtva i prije no što je objavljena. Uvjeravajući i sve ostale da je tekst dosadan i da su ljudi zapravo lijeni voajeri koji sline gledajući, djeca televizije, potpuno nevini u svojoj namjeri da novinarstvu naprave zlo i spremni svaku politiku ili kapitalista obradovati dobrovoljnim felaciom, došli su u situaciju da u praksu provedu namjeru pretvaranja novina u internet- televiziju. Odrezavši formu instinktivno su shvatili kako počinju problemi pa se rješenje kreće tražiti u opravdanjima, ne i u vlastitim redovima i pogrešnim procjenama. Umjesto da se redefinira strategija novina, pokušavali su se redefinirati ukusi čitatelja, grozničavo se tražilo to „što ljudi vole" i u utrci za naklonost spuštalo se sve niže; od prigodnih poklona, do imperativa senzacije. Rezultati nisu izostajali. Novine su gubile utrku s internetom i televizijom zato što su poželjele biti rečena internet-televizija. Na rubu cyber-provalije novine izgledaju nikad odlučnije napraviti masovno samoubojstvo hrabrim iskorakom naprijed. Više i nije pitanje imaju li ljudi vremena i volje za novine, već je pitanje imaju li novine vremena i volje za ljude. Jasno je da povratak na staro nije moguć, jer starog više i nema, a strukturalne promjene su prevelike da bi se proces vraćao. Što ostaje? Pretenciozna razmišljanja o spašavanju struke ili mirenje pognutih glava?! Bez veze, jer rješenje je jednostavno; počnimo se baviti novinarstvom. Ili pak provjerite jeste li dobili hemoroide.