Sport

Novog Đokovića i Čilića ne jamče niti talent niti 300.000 uloženih eura

Petak 21.Listopad 2011.

Prosječnom ambicioznom i kvalitetnom 18-godišnjaku samo za jednu sezonu potrebno je 40.000 eura za trenera, do 15.000 eura za kondicijskog trenera, te više od 20.000 eura za putovanja i boravak na turnirima

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Tenis u Hrvatskoj gotovo ima status nacionalnog sporta - Čilić, Ljubičić, Ančić i Karlović (ranije i Ivanišević i Majoli) proteklo su desetljeće ‘razmazili’ hrvatsku sportsku javnost, naviknuli je na uspjehe na pojedinačnom i reprezentativnom planu. Stoga je danas izostanak Hrvata i Hrvatica iz svjetskog TOP-a 20 odmah signal da je ovaj sport u velikoj ‘krizi’. Posebice pogleda li se susjedna Srbija, koja u ovom trenutku ima prvog, 14 i 16. na ATP listi, trećeg igrača svijeta u paru, te dvije igračice u svjetskom vrhu.

U ovom trenutku ‘bijeli sport’ u nas nema igračkog kapaciteta koji može osvajati Grand Slamove, biti u društvu pet najboljih na svijetu. A prosjek za Hrvate, kada se o sportu radi, nikad nije prihvatljiva opcija. Stoga i nije čudan pad interesa domaćih gledatelja za tenis. Zvijezda koje bi mogle vratiti hrvatski tenis u vrh zasad ima tek u dalekoj perspektivi... – Čini mi da tenis danas malo koga zanima. Tijekom ATP Zagreb Indoorsa gdje su igrali svi naši najbolji igrači nisi mogao napuniti pola dvorane, a siguran sam da jako malo ljudi zna zašto su hrvatski tenisači igrali prije mjeseca dana u Južnoj Africi – primijetio je naš najveći tenisač Goran Ivanišević koji se slaže da će naši najbolji igrači još neko vrijeme čekati nasljednike. Što je tome razlog?

Novak od 12. godine u Münchenu
– Sve pomalo, no po meni krivica za to što nemamo vrhunskih mladih igrača dobrim dijelom leži u Hrvatskom teniskom savezu. Tamo trebaju korjenite promjene, 99,9 posto stvari nije dobro – smatra Ivanišević uvjeren da je Marin Čilić i dalje taj koji ima potencijal za ulazak u sam svjetski vrh, no ne uspijeva ga pretvoriti u rezultate. Ono što se nama čini, a Čilićev slučaj to potvrđuje, da je spomenuta kriza jednim dijelom uvjetovana i činjenicom da u našem tenisu više nema karizme kakvu je imao upravo Ivanišević, u čemu su ga kasnije zamijenili Ljubičić, Ančić i Karlović.

– Mala zemlja kao što je Hrvatska treba biti presretna da smo u zadnjih desetak godina imali nekoliko velikih tenisača u društvu desetorice najboljih. Jesmo malo u silaznoj putanji, no tko može tvrditi da za par godina ponovo nećemo imati nekog velikog igrača Najniža granica stalno se pomiče - nadarenim klincima tenis već u 12. godini postaje stil života, profesija s prilično neizvjesnim završetkom ili igračicu. Do teniskog superstara ne dolazi se lako, dug je to proces koji zahtijeva dosta truda i uloženog novca – poentira naš sadašnji izbornik Goran Prpić. Nije sporno da su ljudi s ovih prostora iznimno talentirani za sve sportove, pa tako i za tenis, no talenat je u tenisu davno prestao biti glavni faktor. Za put mladog igrača ili igračice do vrha potrebna su ogromna financijska sredstva i po tome je tenis gotovo jedinstven. Istražili smo normalan put teniskog razvoja i pokušali otkriti koje sve prepreke danas stoje na putu mladog profesionalnog tenisača ili tenisačice, koja su to ulaganja potrebna da bi klinci i klinceze uopće došli u priliku postati novi Đokovići, Čilići, Ljubičići...

– Počeci i prvi dio karijere apsolutno financijski leže na roditeljima, sve je to u stvari obiteljski projekt. A prvi pokazatelje da li je netko talentiran i može li biti pravi igrač, dobar teniski trener može sa nekom sigurnošću procijeniti najranije u dobi između 12 i 13 godina. Nikako ranije – procjenjuje Prpić. Upravo u toj dobi došao je Novak Đoković na ‘probu’ u München, u tenisku akademiju našeg proslavljenog stručnjaka Nikole Pilića i to na preporuku njegove trenerice Jelene Genčić, koja je tvrdila da je dečko ‘jako talentiran’. – Odmah sam znao da je poseban. Novak je kod mene povremeno odlazio tri godine. Uglavnom smo trenirali, jer ja nisam želio da igra previše na juniorskim turnirima. T

roškovi njegova boravka u Akademiji bili su, kad bi danas preračunali, nešto manje od 3000 eura mjesečno – otkriva Pilić dodajući da je Đokovićev otac u njega ulagao svu zaradu iz obiteljskog restorana na Kopaoniku. Navodno mu je kasnije jedna menadžerska agencija posudila 150.000 eura da bi mogao pratiti karijeru svog sina. Veliko je pitanje da li bi bez upornosti i odricanja svojih roditelja bio prvi tenisač svijeta. Evo, konkretno, što danas čeka roditelje nadarenih tenisača: prvu ćemo fazu do negdje 12. godine života (ta se granica stalno pomiče prema dolje) preskočiti jer ona i nije tako novčano prezahtjevna , ovisno o željama roditelja. Tada za igrača i igračicu (granica se svake godine sve više smanjuje) prestaje djetinjstvo i tenis postaje profesija, način života koji se doručkuje, ruča i večera. U toj dobi već se igra nešto ozbiljniji tenis, igraču ili igračici potreban je stalan trener koji mjesečno stoji najmanje 2000 eura, nešto manje ukoliko isti trener radi sa nekoliko dječaka ili djevojčica pa se troškovi dijele.

U prosjeku sa nekih 16 godina kreće se na turnire, a onda se ti iznosi penju prema nebu. Godišnji troškovi za trenera kreću se oko 40 tisuća, zatim tu dolazi kondicijski trener za kojeg je potrebno izdvojiti i do 15 tisuća eura. E, tek tu počinju troškovi za putovanja (za igrača i osobnog trenera) koji su na dnevnoj bazi najmanje 70 eura po ‘glavi’. Po turniru (u toj ih se fazi igra otprilike petnaestak godišnje) tu trošak bude i preko tisuću eura (ovisno o duljini boravka). Recimo da je tu u pitanju nešto manje od 15 tisuća eura, ne računajući troškove putovanja koji, ako se dobro gospodari i ne ide na egzotična odredišta, još dosegnu gotovo polovicu ovog iznosa. Kad se podvuče crta, ispada da trošak za dobrog i talentiranog mladog igrača koji se uspinje prema vrhu, po jednoj sezoni iznosi gotovo 80 tisuća eura, a to si ne može priuštiti gotovo nitko. Te nam je iznose okvirno potvrdio i Goran Prpić koji se i sam nalazi u ulozi trenera, a Nikola Pilić je u procjeni otišao korak dalje.

Agencije rano ulaze u igru
– Za nekakve tri normalne sezone u dobi od 16. do 18. godine ambiciozniji igrači potroše 250.000 eura, a nema garancije da će jednog dana biti u vrhu. Za to se mora poklopiti dosta stvari. Inače, prije nekih sedam ili osam godina bila su druga vremena. Kad sam putovao sa Đokovićem dosta smo pazili na novac, on nije igrao puno turnira pa je njegova sezona kao 16-godišnjaka koštala oko 40.000 eura – uvjerava Pilić. Naravno, postoji put koji roditeljima dosta olakšava financiranje, a to je da mu dijete tijekom juniorskog staža zamijeti netko iz brojnih menadžerskih agencija koje traže teniske talente i sa njima potpiše ugovor. U pravilu takvi ugovori pomažu kod rješavanja troškova reketa i opreme, a u nekim slučajevima daje se i novac. Logika je jednostavna; sklopi se ugovor sa 50 talentiranih curica i dječaka, a dovoljno je da jedan dođe na vrh i da se sve isplati. Znači, agencije kasnije od zarade igrača uzimaju postotak koji je, da bi što prije vratili uložena sredstava, u početku veći, a kasnije taj postotak pada na nekih 15 do 20 posto. Klasičan primjer takve suradnje sa agencijom je trenutačno najbolja mlada hrvatska tenisačica, 15-godišnja Osječanka Donna Vekić. Već sa deset godina naslućivao se Donnin potencijal, a njen je otac podigao kredit i poslao je u Floridu u kamp glasovitog Nicka Bolletierija kako bi ovaj procijenio njene mogućnosti.

Kad je američki teniski guru procijenio da Donna može biti velika igračica, od toga je trenutka u obitelji sve bilo podređeno njenoj karijeri. Donnu su na Orange Bowlu (neslužbeno juniorsko prvenstvo svijeta) zapazili ljudi iz menadžerske agencije IMG te je sa 11 godina potpisala s njima ugovor. Dvije godine kasnije promijenila je agenciju i sada o njoj brine francuski Lagardere. U 13. godini Osijek je zamijenila Londonom, gdje već dvije godine boravi i trenira pod paskom Davida Felgatea, bivšeg trenera Tima Henmana. Nemamo precizne podatke, no možemo okvirno izračunati njene godišnje troškove. Troškovi smještaja i prehrane u Londonu (boravi u stanu kompleksa terena gdje trenira) su barem nekih 10.000 eura, troškovi za tako uglednog trenera nisu manji od 50.000 eura, privatni kondicijski trener i stručnjak za prehranu također koštaju, a uz nastupe na nekih 20 turnira (dosad ih je, ne računajući one u Londonu, odigrala 17) uz pratnju oca i trenera sigurno će se ukupni trošak za sezonu dignuti do iznosa od 100.000 eura. Velik projekt od kojeg se očekuju i veliki rezultati. Možda je upravo Donna ta koju čekamo...

Ulaganja u Marina ipak manja
Sasvim je drugačiji put Marina Čilića koji je kao talentiran igrač u Zagreb stigao s 14 godina, a igrački se dobrim dijelom razvijao kroz juniorski program Hrvatskog teniskog saveza koji mu je, zajedno sa ZTS-om i Hrvatskim olimpijskim odborom, snosio velik dio troškova do prijelaza u profesionalce. Često je bio u grupnom programu, pa su ukupna ulaganja u njegovu karijeru bila niža nego kod ostalih igrača. No, to je jedinstven primjer kakav se u današnjoj praksi sreće relativno rijetko. Što se tiče nastupa, mladi tenisači prvo kreću sa igranjem turnira najnižeg ranga - Futuresa, gdje mogu zaraditi samo bodove jer pobjeda u prvom kolu nosi nekih 500 kuna.

Nakon toga, sljedeća su stepenica ATP Challengeri gdje je nagradni fond značajniji, no tada igrač već ima sasvim dobru poziciju na ATP listi. – Kad tenisač dođe u društvo 200 najboljih na ATP listi to onda znači da može financirati sebe i svog trenera – pojašnjava Prpić. Pilić će pak bez zadrške reći da je “tenisač koji na kraju stigne do 100. mjesta na ATP listi nekoliko puta vratio uloženo u svoju karijeru, a onaj koji uđe u TOP 20 zaradit će 50 puta više”. Mnogi nikad nisu ispunili cilj, iako su za to imali sve preduvjete. Možda će hrvatski tenis na nove zvijezde čekati tri, možda deset godina. U sportu gdje je velik novac nužan, a ne nudi garancije, gdje od njih 100 uspije najviše jedan, ništa nije sigurno. Okrutna stvarnost ovog sporta...