Izdanje:
Situacija je jasna: tamo gdje prijevod “Distinkcije” Pierrea Bourdiea dolazi s trideset i tri godine zakašnjenja, nema velikog prostora za suvislu raspravu o recepciji suvremene teorije. Kapitalna sociološka studija o klasnoj uvjetovanosti ukusa, o presudnom utjecaju ekonomske pozadine naših života na glazbu, hobije ili modu koji nam se sviđaju, pritom je samo najsvježiji primjer mukotrpnog krpanja golemih rupa u ovdašnjem posredovanju globalnih teorijskih strujanja. Nabrajanje ključnih i nezaobilaznih, ali previđenih i propuštenih naslova moglo bi biti zgodna vježba strpljivosti za lokalne kulturpesimiste, koji u takvim dokazima vlastite inferiornosti neobično uživaju. Ne i naročito produktivna, jasno.
Pa opet, teško je, recimo, ne primijetiti kako hrvatski izdavači uporno ignoriraju brojne relevantne knjige posvećene problematizaciji neoliberalnih politika, iako na medijskoj sceni sve više komentator(ic)a promatra ekonomsku krizu kroz optiku sukoba radnika i kapitalista, iako pojam “neoliberalizma” postaje novi buzzword žurnalističke analitike. I iako im, konačno, baš taj neoliberalizam ovih dana ruši prodaju knjiga prema ciframa s kraja devetnaestoga stoljeća... Iznimka je, doduše, “Druga smrt neoliberalizma” Slavoja Žižeka, izišla prije dvije godine, ali čak će se i oni koji notornog “diva iz Ljubljane” neobično cijene lako složiti oko toga da ona nije jedan od njegovih reprezentativnijih naslova. Utoliko, slab je nadomjestak za izostanak prijevoda prijelomnih predavanja o “rođenju biopolitike” Michela Foucaulta s kraja sedamdesetih ili, recimo, za nedostupnost “Kratke povijesti neoliberalizma” američkog teoretičara Davida Harveya.
Ministarstvo ne daje potporu
Dok su Foucaultova predavanja nezaobilazno ishodište većine suvremenih promišljanja neoliberalizma, Harveyeva je neobično pristupačna studija vjerojatno najpreporučljivija točka ulaska u razumijevanje globalnog političko- ekonomskog obrata koji kroz posljednjih tridesetak godina, pod zastavom privatizacije, deregulacije i liberalizacije, razara socijalna prava i osiromašuje golemu većinu svjetskog stanovništva u ime dogme slobodnog tržišta. Njen je izlazak, doduše, bio najavljen za ovu godinu, ali Ministarstvo kulture nije ga smatralo dovoljno značajnim, pa je knjizi odbilo dati potporu. Čime je paradoksalni izostanak ozbiljnije teorijske refleksije neoliberalne ekonomije u vrijeme kada upravo ta ekonomija presudno određuju našu svakodnevicu dobio i neočekivan ironijski zaokret u smjeru lošeg apsurdističkog vica. Ministarstvo je, naime, ove godine u sklopu “racionalizacije poslovanja” za financiranje nakladništva izdvojilo čak milijun i pol kuna manje nego, primjerice, predrecesijske 2007; u tom je “bolnom rezanju” nakladničke produkcije onda, čini se, nastradao i nesretni Harvey. Pa se, naposljetku, ispostavlja da bismo upravo zbog mjera štednje mogli ostati prikraćeni za knjigu koja uvjerljivo kritizira cjelokupnu ideologiju i ekonomsku praksu koja iza takvih mjera stoji...
Prigodno šparanje državnih novaca, naravno, samo je jedna strana priče o infrastrukturnim premisama prijevodno-teorijskoga šepanja na hrvatskoj izdavačkoj sceni; druga se sastoji u teškoj financijskoj krizi koja je sputala nakladnike. Ipak, čak i u takvim okolnostima, u kojima se knjiga pretvara u luksuz, a nakladnički posao u katalogiziranje dugova, moguće je izdvojiti nekoliko zanimljivih naslova koji su se u recesijskim godinama dokopali knjižarskih polica. Takvo priručno mapiranje najnovije prijevodne produkcije suvremenih radikalnih, lijevo orijentiranih teoretičarki i teoretičara ujedno je i sažeti uvod u “obaveznu lektiru” za sve one koji se ne zadovoljavaju uobičajenom paušalnom medijskom kritikom dominantnog političkoekonomskog sistema, nego traže ozbiljnije postavljene problemske koordinate unutar kojih bi je mogli dalje razvijati i zaoštravati. Razbarušeni slovenski teoretičar psihoanalize i najpoznatiji vicmaher među filozofima na takvoj listi nesumnjivo kotira najbolje: nakon što ga je ovdašnji akademskoznanstveni pogon uspješno zanemarivao sve do prije desetak godina, prijevodi knjiga Slavoja Žižeka danas dosta uspješnim tempom prate objavu izvornika, pa smo u protekle tri-četiri godine, osim već spomenute, ne naročito studiozne studije o neoliberalizmu, dobili i oglede “O nasilju”, “Pervertitov vodič kroz film”, iznimno ambicioznu “Paralaksu”, a ovih dana izlazi i “Živjeti na kraju vremena”, knjiga fokusirana na aktualnu krizu kapitalističkog sistema onoliko koliko Žižekovi tekstovi fokus uspijevaju zadržati: kapriciozno, žovijalno vrludanje kritikom političke ekonomije, interpretacijama opernih libreta, iskošenim čitanjima popularne kulture i politički nekorektnim anegdotama lako frustrira čitatelj(ic)e sklonije sustavnijem argumentativnom koračanju, ali povremene nedorečene eksplikacije i ovlašne skice teorijskih problema cijena su koju uglavnom vrijedi platiti za Žižekove lucidne bljeskove.
Propulzivna slovenska teorijska scena predstavljena je posljednjih godina i dvama značajnim prijevodima studija Mladena Dolara “O škrtosti” i “Glas i ništa više”, a upravo im se pridružuje i prijevod “Tiranije izbora” Renate Salecl: riječ je o briljantnoj dekonstrukciji dominantnog ideološkog narativa o slobodi izbora, slobodi koja, svedena na konzumerističku praksu kolažiranja vlastitog života nizom odabranih proizvoda i “životnih stilova” , svodi pitanje društvenih odnosa na razinu malih potrošačkih radosti i sitnih osobnih preferencija. Šteta je što ovaj niz suvremenih slovenskih teoretičarki i teoretičara ne možemo nastaviti i imenom Rastka Močnika: na autora izvrsne studije “Koliko fašizma?”, koja je prije nekoliko tjedana, u vrijeme zagrebačkih antifašističkih prosvjeda, iznova postala neobično aktualna, domaći su nakladnici, čini se, u zadnje vrijeme zaboravili...
Utjecaj ne znači popularnost
Među najrazvikanijim suvremenim svjetskim teoretičarima prevedenima kod nas, odgovoran je tretman, uz Žižeka, doživio tek Giorgio Agamben: u proteklih je šest godina objavljeno čak sedam njegovih knjiga, među kojima su nesumnjivo najznačajnije “Homo Sacer”, “Ono što ostaje od Auschwitza” i “Izvanredno stanje”. Minuciozne, akribične i guste Agambenove analize otkrivaju u širokom zahvatu od antičke povijesti do suvremenog doba kako se “goli život” čovjeka pretvara u politički ulog i kako “izvanredno stanje”, do zastrašujuće očiglednosti dovedeno u koncentracijskim logorima, postaje paradigmom funkcioniranja suvremenoga svijeta. Iako iznimno utjecajan, Agamben se Žižeku popularnošću nije približio; onoliko koliko se etiketi bestselera uopće može prići u uvjetima ovdašnjih karikaturalno niskih naklada stigao je stoga eksplozivni manifest “Pobunite se”! nekadašnjeg pripadnika francuskog Pokreta otpora, ratnog zarobljenika i koautora UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima, danas devedesetpetogodišnjaka Stéphannea Hessela.
Njegov je ostrašćeni poziv na organizirani otpor političkim elitama, upućen prvenstveno mladima i osnažen svjedočanstvom nekadašnjeg borca protiv nacizma, precizno punktirao nezadovoljstvo osiromašenog, depriviranog mnoštva: samo u Francuskoj četrdesetak je stranica vatrenog obračuna s opresivnim sistemom globalne dominacije kapitala prodano u više od milijun i pol primjeraka, a hrvatsku je nakladu, iako neusporedivo skromniju, donekle opravdala odluka izdavača da knjigu pusti u kiosk-distribuciju, uz relativno prihvatljivu cijenu. A ako je Hesselov manifest ipak prvenstveno mobilizacijski pamflet bez većih teorijskih pretenzija, satkan od retoričke pjene s vala mnogo obuhvatnijih socijalnih gibanja, onda su znatno ambiciozniju i razrađeniju analizu društvene suvremenosti pokušarazviti talijanski marksist Antonio Negri i njegov mlađi američki kolega Michael Hardt. Njihova je najvažnija studija, “Imperij”, na hrvatskome dostupna još od 2003: riječ je o kritici “novog svjetskog poretka” decentrirane ekonomske i biopolitičke moći, kojoj autori traže alternativu u koncepciji novoga komunizma, oslonjenog na kategoriju “mnoštva”, revolucionarnog društvenog subjekta koji zamjenjuje, po njihovome sudu, anakrone modele klase ili naroda. “Mnoštvo” je i naslov druge Negrijeve i Hardtove knjige, prevedene kod nas prije tri godine a, dok čekamo prijevod završnoga dijela trilogije, “Commonwealth”, u knjižarama se pojavio zanimljiv, mada manje značajan tekst Negrijevih razgovora s filozofom Rafom Scelsijem “Zbogom, gospodine Socijalizam”.
Grbav teorijski teren
Ovaj provizorni nacrt terena teorijskoga propitivanja političke, društvene i ekonomske stvarnosti mogao bi se dopuniti i nekolicinom drugih naslova: “Mržnjom demokracije” Jacquesa Rancierea, “Socijalizmom ili barbarizmom” Istvána Mészárosa ili nešto “pitkijim” i prohodnijim “Sukobom fundamentalizama” i “Obaminim sindromom” karizmatičnoga šezdesetosmaša Tariqa Alija. Taj je teorijski teren, doduše, poprilično grbav: osim elementarne težnje da dominantni sistem podvrgnu radikalnoj ljevičarskoj kritici, sve spomenute i ponekog prešućenog autora i autoricu veže više sukoba, polemika i neslaganja nego skladno nadopunjavanje teza. Veže ih, doduše, i činjenica da su, makroekonomskim okolnostima usprkos, uspjeli doći do potencijalnih hrvatskih čitateljica i čitatelja; znamo li kakve su te okolnosti, korpus od dvadeset ili trideset značajnih knjiga objavljenih u godinama recesije naposljetku se možda i ne čini tako lošim rezultatom. Ali, ako iz spomenutih knjiga nešto možemo naučiti, onda je to imperativ da se ne pristaje na unaprijed postavljena i navodno nepromjenjiva pravila igre. Želimo li društvo mijenjati, prethodno ga, jasno, moramo kritizirati. Sustavnija, življa i bogatija komunikacija s aktualnim teorijskim zbivanjima bila bi ipak neophodan preduvjet takve, produktivne kritike.