Glazba

Obična pučanka postala je mit daleko od ušiju kritičara

fotografija

Pixsell
Četvrtak 31.Svibanj 2012.

Razina angažmana njezinih tekstova u rasponu je od Halida Bešlića do punk benda s erudicijom Johnnyja Štulića

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Pomama za Isabelle Geffroy, francuskom pjevačicom poznatijom po scenskom imenu Zaz, prevršila je svaku mjeru. Veliki uspjeh njenog hita “Je veux“ možda i nije predstavljao toliko veliku senzaciju (iako je, zanimljivo, singl u njenoj matičnoj zemlji dospio tek do 34. mjesta na top ljestvici...), jer radi se o prpošnoj melodiji koju je – jednom kad je čujete – jako teško izbaciti iz glave. To su, iako s dobrih godinu dana zakašnjenja, shvatili i radijski urednici ne samo u Hrvatskoj, nego i u mnogim drugim zemljama. Ali neobično je što publika nije stala na tome, pa čak ni na površnom konzumiranju njenog debitantskog albuma iz 2010. godine. Mit o Zaz izrastao je polako i neočekivano poput cvijeta u pukotini na gradskom asfaltu, daleko od očiju i ušiju domaćih glazbenih kritičara – nekoliko njih priznalo je da je tek od prijatelja i poznanika kojima inače preporučuju novu glazbu čulo za glasine o curi koja je praktično s ulice stigla na radijske valove, premda pjeva na jeziku koji većina uopće ne razumije. Tek kad se taj mit ukazao kao već formiran, oni su ga zbunjeno promotrili. Jedni su išli za time da ga racionaliziraju, pa su njen raspuknuti jazz/soul vokal uspoređivali s onim pokojne Amy Winehouse ili apsurdno prevelik značaj pridavali njenom ekspresivnom, drhtavom vibratu u stilu legendarne Édith Piaf; drugi su ga pak željeli osporiti, denominirajući Zazin stil na razinu mješavine šansone i gypsy swinga, kao da je to samo po sebi dovoljno da je diskreditira.

Rekordno rasprodana

Danas je Zaz u Hrvatskoj (i u većini okolnih zemalja) toliko popularna da je njen zagrebački koncert, prvotno oprezno predviđen za prostor Boćarskog doma, zbog ogromnog zanimanja prebačen u veliku dvoranu Doma sportova i svejedno rasprodan u gotovo rekordnom roku. Sve to u doba u kojem bilježimo primjetan pad prodaje ulaznica za koncertna zbivanja, vjerojatno ponajviše zbog društveno-gospodarske depresije, nesigurnosti i smanjene platežne moći kod dobrog dijela građana. Nastupi nekoliko velikih zvijezda morali su biti otkazani zbog slabog interesa, a najjači domaći ljetni festival jedva je nekako zakrpao program nakon što ga je napustio generalni sponzor i u ovogodišnje izdanje ulazi s velikom strepnjom u mogući fijasko, iako se iskreno nadamo da će ga izbjeći. Zaz je iz neke sasvim druge priče. O njenom koncertu priča se već mjesecima, a nedavno je čak i vodeći celebrity magazin u zemlji objavio ekskluzivni intervju s njom, u kojem pjevačica raspreda o ljubavi, sreći, osjećajima, o svom “mračnom razdoblju“ i hipersenzibilnosti koja je prati još od tinejdžerskih dana. Mnogi su pokušali, ali još nitko nije uspio ponuditi uvjerljivo racionalno objašnjenje Isabellina uspjeha.

Neću dijamante

U recenziji njenog live albuma “Sans Tsou Tsou“ u Forumu zaključili smo da takvo niti ne postoji: Zaz ne mora biti vrhunska pjevačica (iako je sasvim blizu toga), ne mora ni imati posebno kvalitetne ili originalne pjesme (što niti nema). Ne morate čak niti razumjeti o čemu pjeva, premda bi to pomoglo... Istina je, kako smo napisali, da je “antikonzumeristička” poruka “Je veux“ otprilike na istoj razini kao i ona u “Neću neću dijamante“ Halida Bešlića, ali, primjerice, tekst pjesme “Aux détenteurs“ doima se kao nešto što bi napisao hardcore punk bend s erudicijom Johnnyja Štulića, u najmanju ruku. “Kad je kontrola zlobna, a monopol elite se izdiže nad svojom prokletom palačom, odjahat će krizu bez panike“, kaže jedna kitica. Ali sve to nije ni toliko važno. Možete je analizirati koliko god hoćete, no glazba koju izvodi Zaz uistinu nije nešto novo, kamoli revolucionarno – sve smo to već više puta čuli, često i na bolji način, pogotovo kad su produkcija i aranžmani u pitanju.

Radost glazbe

Međutim, doživljaj njenih pjesama događa se na sasvim instinktivnoj razini. U svijetu krcatom dokonom pop aristokracijom i vrlo aspirativnom, pohlepnom buržoazijom, Zaz je obična pučanka, pjevačica iz naroda, s ulice, koja pjeva za narod s ulice. Što ne znači da je populistkinja – u njenom pjevanju narod prepoznaje iskonsku emociju i radost muziciranja, a sve je ostalo u drugom planu.