Charlotte i Serge Gainsbourg

Od incestuoznog dueta do nejednake konkurencije

Petak 20.Siječanj 2012.

I bez očeva reizdanja Charlotte ne bi narasla puno kao pjevačica, ali poklapanje izlazaka njihovih albuma naprosto joj ne ide na ruku

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Najgore što se može dogoditi djeci slavnih osoba koja žele izaći iz sjene svoga/svojih roditelja jest da im se novi projekti pojave u isto vrijeme kada i projekti slavni(ji)h predaka. Upravo se ta nesretna podudarnost dogodila Francuskinji Charlotte Gainsbourg, kćeri legendarnog Sergea koji je bio toliko “zločest”, kontroverzan, blesav i promućuran da sa Charlotteom kao 13-godišnjakinjom snimio nategnuti seksualni duet “Lemon Incest” (1985.). Samo je tako mogao otići korak dalje od dueta s Jane Birkin “Je t’aime... moi non plus” koji je dahtanjem skandalizirao Zapad desetljeće i pol ranije, a ovaj sa kćeri mu po kvaliteti nije bio ni do koljena.

Charlotte Gainsbourg izrasla je u međuvremenu u solidnu pjevačicu i još bolju glumicu kojoj su, među ostalim, dvije suradnje s Larsom Von Trierom (“Anti-krist” i “Melankolija”) pomogle da se potvrdi kao cijenjena i ozbiljna dramska glumica, a da je za to bila predodređena, dalo se vidjeti već u francuskim filmićima koje je bez velikog odjeka snimala osamdesetih i početkom devedesetih godina. Kao pjevačica imala je nešto manje uspjeha, a začudo, u disciplini u kojoj karakter i osobenost mogu više dolaziti do izražaja nego u glumi (gdje ste uvijek u funkciji drugoga, redatelja), pokazivala je manje integriteta. Istodobno bi bila avangarda i mainstream, radila bi s Jarvisom Cockerom i Madonnom (“What It Feels Like for a Girl”). Neugodna je podudarnost što se njezin najnoviji album “Stage Whisper” s live bonus diskom pojavio u isto vrijeme kada i novo remasterirano izdanje Sergeova monumentalnog konceptualnog albuma “Histoire de Melody Nelson”. Nije da bi bez očeva reizdanja Charlotte postigla nešto više, ali poklapanje nužno izaziva određene usporedbe koje kćeri nikako ne idu na ruku, odnosno pokazuju da ni sa 40 godina nije uspjela izgraditi vlastiti integritet. Serge je bio itekako eklektičan autor i izvođač, ali Charlotteina šetnja kroz žanrove - od elektro rocka a la Depeche Mode “(Terrible Angels”) do avangardnog popa (“IRM”) ili kantautorskog popa kojem pripadaju najbolje pjesme na albumu (“Anna”, “Memoir”) - više je odraz traženja i nejasne vizije bi li radije bila Lady Gaga i Madonna ili Marianne Faithfull. Nasuprot tome, očev “Histoire de Melody Nelson” teška je remekdjelčina sabijena u svega 27 minuta i još nešto nepotrebnih dodanih alternativnih verzija pjesama jer već originalne snimke zvuče sasvim dovoljno spontano i “radno”, a opet itekako artikulirano i jasno ciljano. Od dotadašnjeg šansonijerskog i etno stila, Serge se na ovom albumu koji priča priču (recitiranja je doslovno više nego pjevanja) o pedofilskoj požudi, okrenuo spoju rudimentarnih rockerskih gitara, epskih pjesama i gudača. Taj je album istodobno šansona i prog-rock, pa i jazz (osobito onodobni, kada ga Miles gura elektrici), istodobno senzualan i uznemirujući, rascijepljen na puno načina, ali jedinstven u svojoj izvanrednosti.