Reportaža

Okupacija Wall Streeta

fotografija

Srećko Horvat
Petak 21.Listopad 2011.

Iako prosvjedi u New Yorku neupućenima izgledaju kao Monty Python Show, pokret iz Zuccotti parka već je postao jako uspješan i važan

Izdanje

Broj 6, 21.10.2011

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Sve je počelo već na početku putovanja. Prvih nekoliko sati, osim pristojnog pozdrava, vladala je šutnja. Ni njemu ni meni nije se upuštalo u nepotrebnu konverzaciju premda ćemo biti suputnici idućih 9 sati leta. No tada stiže obrok i zapodjenuli smo nešto što se na početku činilo kao još jedan „small talk“, ali smo obojica ubrzo ostali iznenađeni. Moj me suputnik najprije upita zašto idem u New York, a ja uz prethodnu ironijsku napomenu: „Ali nemoj nikome reći, a posebno ne na granici.“, odgovorim da idem na prosvjede na Wall Streetu. On se nasmije, pa ga upitam koja je svrha njegova putovanja. Suputnik kaže: „Idem na odmor.“ te s ironijom dodaje: „A inače sam bankar.” Obojica prasnemo u smijeh; s jedne strane netko tko ide na prosvjede protiv bankarskog sustava, a s druge strane sam taj sustav „s ljudskim licem“.

Ispostavlja se da Roger radi u jednoj od najvećih švicarskih banaka koja je prisutna u više od 50 zemalja, a ured ima i na Wall Streetu. Posao su mu „ljudski resursi“. Pitam ga što to točno znači, a on potpuno iskreno odgovara: „Prije sam radio na zapošljavanju ljudi, sada im dajem otkaze.“ „Znači nešto slično kao u nedavnom filmu ‘The Company Men’, gdje je čistka zahvatila čak i krupne ribe iz upravnih odbora?“, pitam ga dalje. „Pa ne baš tako. Mi se doista trudimo zbrinuti naše bivše zaposlenike, prekvalificirati ih i naći im novi posao, premda to nekad traje i po pola godine.”, samouvjereno uzvrati Roger. Ne kaže mi da je od početka financijske krize 2007. UBS otpustio oko 11.000 ljudi. Pitam ga misli li da će se situacija uskoro popraviti. Kaže da hoće: „Uskoro će biti više regulacije, donose se novi zakoni na nivou Europske unije i bankama će opet biti bolje. Barem u Švicarskoj.“

Raznorodno mnoštvo ispod nebodera
Naravno, ja sam mislio na ljude, on je mislio na banke, premda se, da ironija bude veća, naš bankar bavi upravo „ljudskim resursima“. Već istu večer dolazim u Zuccotti park. Samo noć prije policija je prijetila evikcijom prosvjednika, a sada je vladala euforija kako zbog te male pobjede, tako i zbog sutrašnjeg velikog prosvjeda, kada se Occupy Wall Street u sklopu globalnih prosvjeda 15. listopada trebao proširiti na više od 1500 gradova diljem svijeta. Prvi je dojam, ne mogu si pomoći, sličan onom negativnom članku Nathalie Rothschild koja je Occupy Wall Street usporedila s Monty Pythonom i rekla da će se „zbog nadrealnih prosvjeda u njujorškom financijskom distriktu sistem zasigurno prodrmati – ali od smijeha“. Noć je i raznorodno mnoštvo broji tek nekih stotina ljudi dok čelični i stakleni neboderi oko njih ne samo da djeluju kao neprobojne tvrđave koje nestaju u tmini, nego kao da odaju potpunu indiferenciju spram okupacije na malom parku. Najbolje se to vidjelo kada je ovdje, potpuno neočekivano s obzirom da je od njegova posljednjeg albuma prošlo čak 13 godina te se otada gotovo u potpunosti povukao iz javnosti, nastupio Jeff Mangum, indie-legenda i pjevač Neutral Milk Hotela.

Dirljiva je i moćna scena kada on i publika pri kraju pjesme „Oh Comely“, dok se iza njih uzdižu mračni neboderi, pjevaju „We know who our enemies are. Diskrepancija između neopisivog entuzijazma uglavnom mladih ljudi i krajnje statičnosti okolnih simbola moći tako je postala još opipljivija. Da, znamo vrlo dobro tko su naši neprijatelji, ali teško da će se sustav i njegovi neboderi samo zbog te činjenice urušiti. Isti dojam prati me i drugi dan, kada se priključujem višesatnoj prosvjednoj šetnji koja je najprije krenula do banke Chase, one koja je na dan kada je bilo 700 uhićenih na Brooklynskom mostu, njujorškoj policiji donirala 4.5 milijuna dolara. Osim što smo obišli teško je i nabrojati koliko ukupno banaka, stalno uzvikujući „this is what democracy looks like“, „how do we fix the deficit: end the wars, cancel the debt“ i „banks got bailed out, we got sold out“, teško da se sistem zbog toga uzdrmao. Štoviše, premda je početna ideja bila da će prosvjednici ući u podružnice banke i zatvoriti svoje račune, tek je nekolicina to i učinila. Pritom je zanimljivo da je posve istu akciju još prije točno godinu dana predložio poznati nogometaš Eric Cantona.

On se tada s pravom zapitao „što uopće danas znači izaći na ulice demonstrirati?“ i ustvrdio da se to tako više ne radi, već da se sistem mora srušiti preko banaka: „To znači da svi ovi milijuni ljudi koji danas prosvjeduju moraju otići u banku i povući sve svoje novce koje tamo imaju i tako banke propadaju. To je prava revolucija. Umjesto da idete marširati po ulicama, samo otiđite u banku. Ako to napravi dovoljno ljudi, cijeli sistem će se srušiti, bez prosvjeda, oružja, krvi i sličnoga.“ Ipak, Occupy Wall Street otišao je korak dalje i osmislio projekt „Move Your Money“ (http:// moveyourmoneyproject.org/) kojemu je glavni cilj premještanje novca iz velikih banaka u lokalne financijske institucije, jer – kako kažu – „novac koji ostaje u velikim bankama, one će iskoristiti za lobiste koji će potkupiti Kongres da ne promijeni sustav“. To je, pored oporezivanja bogatih i financijskih transakcija, samo jedna od konkretnih mjera koju predlažu, a ovih se dana vode i dugačke debate i sastanci oko alternativne valute.

Okupacija Times squarea
I dok je 15. listopada diljem svijeta došlo do prosvjeda, masovnih ili manje masovnih – na nekim mjestima poput Rima i nasilnih, Occupy Wall Street odvažio se na testiranje vlastite snage; okupaciju jednog od najvećih simbola ne samo New Yorka nego i Sjedinjenih Država: Times Square. Procjene kažu da se okupilo od 10,000 do 50,000 ljudi. Kao i u Hrvatskoj kada je riječ o prosvjedima, brojka ovisi o tome daje li je policija ili sami prosvjednici, a istina je vjerojatno negdje u sredini. I premda je prosvjed manje-više protekao mirno, on je u neku ruku nasilniji od nasilja koje je eskaliralo u Rimu. Naime, sustav zna što će kada izbiju neredi, i na neki način to mu čak ide u prilog, budući da pokret brzo može delegitimirati. No, kada imate pokret koji se svim snagama trudi ostati nenasilan, onda upravo ta upornost postaje najveće moguće nasilje koje sustav može zamisliti.

Američka je policija bila mudra, kako bi spriječila još veću mobilizaciju i koheziju među prosvjednicima, Times Square je ispresijecala mrežama ograda i barikada tako da se unutar čitavog prostora razvilo najmanje šest drugih prosvjeda, tj. odijeljenih cjelina jednog te istog prosvjeda. Zbog nedostatka prostora i stalnih uzvika policije: „Move on, move on!“, ubrzo vas obuzme osjećaj klaustrofobije. U jednom trenutku prosvjednici su se očito previše naslonili na ogradu i ne samo da dolazi interventni odred, već i policija na konjima. Kao i proteklih dana, ponovo je uhićeno na desetine prosvjednika (ukupno toga dana 71), iako realno nisu počinili nekakav ozbiljniji prijestup. Policija, kako će mi kasnije reći ekonomist i profesor emeritus na Sveučilištu Massachusetts Rick Wolff, zapravo ne zna kako bi postupila; ako koristi pretjeranu silu, u krivu je, ako samo stoji sa strane, ponovo je u krivu.

Vjerojatno najveću zbunjenost i vlasti i policije izazvala je sama okupacija Zuccotti Parka. Usred financijske četvrti, podno gorostasnih nebodera, preko noći se izrodio jedan autonoman prostor, grad unutar grada, mikro-organizam i zajednica koja stvara svoja vlastita pravila. I dok se u Hrvatskoj direktno demokratski prosvjed 15. listopada optužuje – pazite sad ovaj cinizam – jer je na Trgu Bana Jelačića pokušao aplicirati direktnu demokraciju, Occupy Wall Street koristi identičnu metodu u vlastitom organiziranju od samog početka. Kao, uostalom, i pokreti u Grčkoj, Španjolskoj i drugim zemljama.

Tamo gdje je Hrvatska već bila – plenum
Tek što je na „Parku slobode“ svaki dan s održavanjem počeo General Assembly (plenum), dobio sam poziv jednog našeg uglednog novinara koji me odmah upitao nije li možda „Blokadna kuharica“, koja je objavljena i na engleskom, a na nekoliko američkih sveučilišta postala obavezno štivo za okupaciju fakulteta i provođenje direktne demokracije, utjecala na Occupy Wall Street? Odgovorio sam da – barem prema mojim saznanjima – gotovo sigurno nije, premda nije isključeno da su je neki od sudionika čak i pročitali.

I dok u Hrvatskoj trenutno traju napadi na model direktne demokracije, sličnosti između zagrebačkog i njujorškog plenuma su frapantne. Čitav Occupy Wall Street sastoji se od dva glavna dijela: plenuma (NYC General Assembly) i radnih skupina. Plenum (čiji se rad može pratiti na http://nycga.cc/ kao i preko livestreaminga) održava se svaku večer u 19.00 sati. Plenum je zajedničko tijelo na kojem se odluke donose kolektivnim slaganjem ili konsenzusom. Nakon uvodnih riječi, kreću izvještaji i prijedlozi radnih skupina. Kako su vlasti zabranile korištenje mikrofona i zvučnika, prosvjednici su se domislili „ljudskom mikrofonu“.

Nakon što netko izgovori jednu rečenicu, okupljeno mnoštvo ponovi, i tako čitavo vrijeme… To, doduše, usporava čitav mehanizam, ali ima najmanje dvije prednosti: prvo, osoba koja govori mora biti koncizna i konkretna, skratiti svoje rečenice na ono doista bitno, i drugo, svi koji ponavljaju zapravo koncentriranije slušaju one koji govore. Na početku je sve doista izgledalo prilično čudno (ako ne i smiješno), ali stvari su se već toliko uhodale da recimo na krajnjim rubovima plenuma stoje ljudi koji su glasniji i tako mogu još više proširiti izrečene riječi… Atmosfera je opuštena, moderatori stalno brinu za raspoloženje sudionika („How do you feel?“, „Mic-check, mic-check“, i sl.), a nije rijetka ni scena da vam usred plenuma u ruke stigne kutija pizze s posve druge strane parka. Pored plenuma, radne skupine su najvažnija tijela Occupy Wall Streeta.

U njima su raspodijeljeni ljudi prema vlastitim interesima i sposobnostima, i tu se zapravo kroji strategija kao i pojedinačne akcije. Ponovo, ništa što već nije postojalo i u Hrvatskoj prilikom blokada fakulteta, čak su i neke radne skupine slične ili iste: umjetnost & kultura, vizije & ciljevi, nenasilje, medicinska njega, sanitarije, pravna sekcija, pomoć beskućnicima, briga za susjedstvo… Zuccotti Park u tom smislu zapravo služi kao „baza“ za antikapitalistički pokret na otvorenom, koji s jedne strane eksperimentira i razvija nove modele društvene organizacije, a s druge paralelno radi na globalizaciji pokreta i međunarodnoj solidarnosti I koliko god taj zadatak, upravo zbog tog stalnog održavanja balansa između dvije jednako važne razine, bio težak, već sama činjenica da u park dnevno stiže čak 300 različitih kutija podrške (od hrane, preko knjiga i tekstila, do tehničke opreme) te da je dosad od donacija skupljeno čak 300,000 dolara u gotovini, posredno potvrđuje koliko je ovaj pokret uspješan, ali i važan.

Pouka Zuccotti Parka
No doći na nekoliko dana na Zuccotti Park nije dovoljno. Razgovarati tek s nekoliko ljudi također nije dovoljno. Potrebno je sudjelovati na plenumima i radnim skupinama kako bi se stekao pravi dojam o značaju i dosezima ovog pokreta. Nije ni čudo da je neupućena novinarka Occupy Wall Street usporedila s Monty Pythonom. Svatko tko dođe „izvana“ najprije bi mogao doći do istog zaključka. Pa ipak, svatko je dobrodošao, a prosvjednici su i više nego susretljivi, pa čak i prema vlastitim neprijateljima. Čime se, na kraju, vraćamo i na sam početak.

Svog novostečenog prijatelja bankara, premda je rekao da će svakako navratiti u Zuccotti Park, ipak nisam vidio. Možda je i bio, pa čitav ovaj pokret, kao i drugi neupućeni promatrači, shvatio tek kao Monty Python Show. Ipak, zadnjega dana, neposredno pred polazak kući uhodanim aranžmanom putničke agencije, slučajno susrećem jednog drugog bankara, koji je čista suprotnost čovjeku kakvoga bismo očekivali. Robert S. Halper je još donedavno radio na Wall Streetu, sada je u mirovni, te se ubraja među najveće pojedinačne donatore časopisu Adbusters koji je i potaknuo Occupy Wall Street. Premda će otvoreno priznati da je dio onih 1% protiv kojih je ovaj pokret usmjeren, Halpera u Zuccotti Parku možete sresti gotovo svaki dan. I možda je on najbolji primjer da je sustav moguće mijenjati ne samo izvana (od onih 99%), već i iznutra.

U već spomenutom filmu „The Company Men“ u jednoj je sceni lijepo sažet taj odnos između onih 1% i ostatka od 99% (ujedno i prelazak iz industrijskog kapitalizma u financijski kapitalizam), kada jedan bankar drugom objašnjava kako je došlo do te situacije. Nalaze se na nekadašnjem (stvarnom) brodogradilištu (Fore River Shipyard), koje sada zjapi prazno, i Tommy Lee Jones kaže Benu Afflecku: „Nekada smo proizvodili nešto ovdje. Mnogo prije nego što smo se izgubili u papirologiji. U jednom trenutku ovdje je bila fregata, a tamo iza nosač navođenih raketa. 2000 ljudi u smjeni, 3 smjene dnevno. 6000 ljudi zarađivalo je poštenu plaću u toj prostoriji. Hranili su djecu, kupovali kuće, zarađivali dovoljno da pošalju djecu na fakultet. Gradili su nešto što mogu vidjeti, i to ne samo cifre na sranju od računa, već svoj brod, koji mogu vidjeti, mirisati i dodirnuti. Ti ljudi su vrijedili puno i znali su da vrijede. Jednog dana zarađuješ 50 dolara, sljedećeg 5000, a onda jednog dana... 5 milijuna.

Počneš sa suludim planom, riskiraš umobolno, jedva imaš za prehraniti obitelj, bez čak i vražje šanse da ćeš uspjeti i onda odjednom imaš sve te stvari. Bojiš se da ne izgubiš na burzi, zatim poslovni mlažnjak, kuće za odmor na Bahamima...“ Occupy Wall Street ustao je protiv takvog sustava, i nevjerojatno je koliko se brzo širi. Mnogi ističu da još od ‘68-e nije bilo tako snažnog pokreta koji se proširio i među donedavno učmale gradove SAD-a. Ali za razliku od ‘68., koja je na kraju zapravo otvorila put još većem bujanju kapitalizma, ovaj je pokret jasno usmjeren protiv tog sustava i zasad ne pristaje na kompromise. No doći na nekoliko dana na Zuccotti Park nije dovoljno. Ili kao što je Ho Ši Min odgovorio jednoj talijanskoj delegaciji koja je sredinom 60-ih došla u Vijetnam i raspitivala se kako može pomoći vijetnamskom narodu: „Najbolji način da nama pomognete jest da započnete revoluciju u svojoj zemlji.“