Skoči na glavni sadržaj

Opora, monotona i bolno duga suradnja

CD: Lou Reed & Metallica – “Lulu”

Izdanje:

Sve dok prošlog tjedna nije procurila zajednička stvar dubstep superzvijezde Skrillexa i preživjelih članova Doorsa – koja zvuči kao suradnja mahnitih šargijaša iz Bosanske Posavine i zavarivača u splitskom škveru – “Lulu” je bio siguran favorit za najbizarniju glazbenu kolaboraciju godine.
opora_monotona_i_bolno_duga_suradnja-slika_2-70.png

Dugo najavljivan i medijski hajpan (“Nešto najbolje što sam ikada snimio”, hvalio se Reed), album je zapravo kolekcija pjesama zasnovanih na radovima njemačkog autora Franka Wedekinda – provokativnim i seksualno eksplicitnim dramama nastalih na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Najveći dio svoje karijere nekadašnji lider Velvet Undergrounda izražava se više spoken wordom nego pjevanjem, a nije mu strana ni improvizacija ni eksperiment – sjetimo se samo radikalno bučnog “Metal Machine Music” iz 1975. S druge strane, Metallica je, uz sav mačizam i bekeljenje frontmena Jamesa Hetfielda, zapravo potpuno štreberski bend – možete biti sigurni da je iza svakog njenog rifa dugotrajan i naporan rad. Kako spojiti dva toliko različita pristupa? Ako je suditi po ovom albumu – nikako. Hrskanje Louove naracije preko opore instrumentalne podloge može na nekoliko minuta zvučati intrigantno i na tragu nekakve karikaturalne verzije Caveova Grindermana, ali za sat i pol vremena takve tlake (dvostruki album) “Loutallica” će otuđiti fanove iz oba tabora. Teško će to izdržati i najokorjeliji Reedovi štovatelji – a barem su oni odavno navikli na patnju, dok poklonici Metallice niti nemaju bogznašto za slušati, jer rifovi su monotoni, nerazrađeni i vrte se ukrug bez ikakvog razvoja i zaključka. Naprosto imate osjećaj da prisustvujete bolno dugom recitalu kojeg prati jamming ne osobito inventivnog metal benda. (A. Holiga)