Intervju

Ova Vlada nije dosljedna u donošenju odluka

fotografija

Daniel Kasap/Pixsell
Četvrtak 22.Ožujak 2012.

Ne postoje jasne i zaokružene mjere u ekonomskoj politici tako da je teško razabrati za što se zapravo nova vlast zalaže. Previše energije potrošilo se na mjere koje nisu bile neophodne

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Bivša neformalna savjetnica premijerke Jadranke Kosor u intervjuu za Forum analizira prvih sto dana rada nove Vlade. Kritizira nekoherentnost u odlučivanju i nepotrebne izmjene u sustavu oporezivanja koje su unijele više zabune i nervoze među građane i poslodavce nego što će donijeti pozitivne ekonomske efekte. Međutim, upozorava ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek, da ne treba biti previše kritičan jer Vlada radi u vrlo teškim okolnostima ne samo u državi nego i okruženju, uz sređivanje stanja u državi, gasi i lokalne požare koji stalno izbijaju, poput propasti Diokija.

f: Kako ocjenjujete rad Vlade u prvih sto dana?  

U tom razdoblju u području ekonomske politike Vlade najznačajniji su potezi donošenje smjernica za pripremu proračuna i samog proračuna za ovu godinu. Iz tih dokumenata, kao i iz pretpristupnog ekonomskog programa, može se iščitati namjera Vlade da se posveti fiskalnoj prilagodbi. To je većina makroekonomista pozdravila, a slično je reagirao MMF te agencija Fitch koja je ostavila kreditni rejting Hrvatske neizmijenjenim. Spremnost na uravnoteženje proračuna prije svega smanjenjem javnih rashoda spada u pozitivne korake poduzete u prvih sto dana Vlade.

f: Gdje je Vlada pogriješila u prvom periodu obnašanja vlasti?

Za sada ne možemo iščitati koherentni makroekonomski okvir koji Vlada zagovara. Pritom mislim na objedinjeni skup mjera fiskalne, industrijske politike i politike na tržištu rada te  različitim područjima kao što je javna uprava, zdravstveni sustav, obrazovanje i uklanjanje prepreka ulaganjima. Upravo zbog nepostojanja jasnog i zaokruženog skupa politika, teško je razabrati zašto se poduzimaju određene mjere i za što se Vlada točno zalaže. I što se same fiskalne politike tiče, postoji sumnja u to hoće li Vlada ustrajati na fiskalnoj konsolidaciji predviđenoj proračunom. Prije svega, već je prilikom njegova predstavljanja najavljen rebalans proračuna, čime je umanjenja njegova vjerodostojnost. Ne znam što se podrazumijevalo pod rebalansom i na koji će način originalni proračun biti promijenjen, ali bojim se relaksacije zacrtane fiskalne politike i ublažavanja rezova na rashodovnoj strani. Tim više što se već sada vidi da je četvrtina godine već prošla, a institucionalni okvir i dalje nije prilagođen predviđenoj fiskalnoj prilagodbi. Da bi se moglo uštedjeti na plaćama i subvencijama potrebne su pripreme, pregovori sa socijalnim partnerima, i promjene propisa koje još nisu poduzete. To samo znači da će se većina ušteda trebati ostvariti u manje mjeseci, pa će uštede morati biti tim veće. 

f: Izražena i je i sumnja da će prihodna strana ispuniti planiran iznos?

Prihodi su planirani prilično oprezno. Naime, bez obzira na to što Vlada službeno predviđa gospodarski rast od 0,8 posto za ovu godinu, to u pripremi proračuna nije utjecalo na projekciju prihoda. Stoga postoji vjerojatnost da će se prihodi ostvariti unatoč tome što očekujemo da će stopa gospodarskog rasta biti bitno niža, najvjerojatnije negativna.

f: Gdje je Vlada napravila najveću grešku?

Previše energije potrošilo se na mjere koje nisu bile neophodne, poput izmjena u sustavu oporezivanja. U području fiskalne politike Vlada se trebala usredotočiti na smanjenje rashoda, odnosno fiskalnog deficita. No, Vlada je veliki dio napora usmjerila u promjenu poreza. Opravdanje za promjene u poreznom sustavu vidim samo u slučaju smanjenja doprinosa za zdravstveno osiguranje, jer je to mjera koja može utjecati na povećanje konkurentnosti gospodarstva. Ostale promjene u poreznom sustavu doista nisu bile nužne. Vlada će, naravno, reći da su bile važne kako bi se pokazala socijalna osjetljivost nove vlasti. Međutim, kada pogledate stvarne ekonomske efekte primijetit ćete da su oni vrlo mali. Ponovno se pokazalo da nositelji ekonomske politike preferiraju mjere porezne politike u odnosu na sve ostale, očekujući, pretpostavljam, povećanu popularnost kod dijela biračkog tijela. Te se mjere brzo donose i lako ih razumije veliki dio građana. S druge strane, mjere strukturnih politika zahtijevaju dugotrajnu pripremu, teško se komuniciraju i često ih birači ili ne razumiju ili kažnjavaju, pa se odgađaju. Neizmjerno je velika dugoročna šteta od takvog vođenja ekonomske politike.

f: Kakve su posljedice poreznih mjera za građane?

Veliki broj izmjena poreznog sustava, bez obzira na njihovu osnovnu namjeru, ipak je nepovoljno utjecao na ponašanje i građana i poduzetnika. Građani su oprezni u svojoj potrošnji jer znaju da se promijenio način oporezivanja dohodaka, a dio njih još uvijek ne zna kako će se to odraziti na plaću koju će vidjeti na računu. Također, boje se i viših cijena zbog povećane stope PDV-a. Taj se oprez izravno pretočio u smanjenu potrošnju, odnosno pad prometa u maloprodaji.

f: HUP je prilično oštro reagirao i kritizirao Vladine odluke?

Što se tiče poduzetnika, stvar je u tome da česte i značajne promjene poreza povećavaju troškove plaćanja poreza i dovode do osjećaja da je poslovno okruženje nestabilno i neizvjesno, što drugim riječima znači da je rizik poslovanja velik. Osobito tome doprinose mjere kao što je retroaktivno oporezivanje dobiti, koja nije bila isplaćena u posljednjih deset godina. Poduzetnici se s pravom pitaju što ih još čeka i čime će im Vlada još poremetiti njihove poslovne planove.

f: Tko će zapravo platiti najveći dio izlaska iz krize?

Nisu zadovoljni ni poslodavci, a još manje sindikati. Poslodavci mogu biti zadovoljni smanjenjem doprinosa za zdravstvo jer je time za njih smanjen trošak rada. No, tu se ambicija promjena poreznog sustava trebala zaustaviti. Uvođenje više stope PDV-a može se donekle opravdati kao način da se nadomjesti pad prihoda uzrokovan nižom stopom doprinosa za zdravstveno osiguranje. Međutim, ostale mjere nisu bile potrebne, jer ostvaruju zanemarive učinke, bilo na porezne prihode bilo na smanjenje nejednakosti i siromaštva ili bilo koji drugi cilj ekonomske politike.

f: Jesu li cijene u trgovinama “potiho” povećane zbog porasta stope PDV-a?

Iako o tome još ne postoje pouzdani podaci, čini se da za sada trgovci nisu prevalili teret veće stope PDV-a na građane. Naprosto, potražnja je tako slaba da bi povećanje cijena samo dodatno umanjio apetite za potrošnju, a time i prihode od prodaje. No, za pretpostaviti je da možemo očekivati odgođen efekt. U trenutku kada se pojave naznake povećanja potražnje, trgovci će početi razmišljati o povećanju cijena. To je za razumjeti, jer su i na ono prethodno povećanje stope PDV-a sa 22 na 23 posto reagirali gotovo isključivo smanjenjem marži. One su sada vrlo niske i prostor za takvu reakciju im je značajno sužen.

f: Spomenuli ste da odluke Vlade često nisu koherentne.

Posljednji je primjer riječkog brodogradilišta 3. maj, koji dio Vlade želi prodati Danku Končaru, a drugi dio ga smatra neozbiljnim investitorom. Može se reći da je i to jedno od područja na kojima vidimo neusklađenost stavova unutar Vlade. Drugi primjer su izmjene Zakona o radu. Još uvijek ne znamo ide li se u smjeru promjena tog Zakona i što će se dogoditi s kolektivnim ugovorima u javnom sektoru. Iz Vlade stižu različiti signali i još nema konkretnih odluka. No, ako i dalje bude vrijedila produžena primjena kolektivnih ugovora, naprosto se neće moći ostvariti planirano smanjenje mase plaća u javnom sektoru.

f: Je li to pokazatelj slabosti ili nedostatak strategije za izvlačenje države iz krize?

Rekla bih da postoji dobra volja i svijest o potrebi donošenja određenih mjera. Prije svega za smanjenje rashodne strane proračuna. Međutim, vođenje ekonomske politike je puno šire i stječe se dojam da svi segmenti nisu sagledani prije dolaska na vlast i u prvom razdoblju rada ove Vlade. U međuvremenu je došlo i do novih problema kao npr. u tvrtkama poput Diokija ili brodogradilišta. Suočena s nužnošću gašenja požara koji svako malo izbiju, Vlada se ne može posvetiti formuliranju općeg pravca ekonomske politike i naknadno napraviti nešto što je trebalo prije dolaska na vlast. Ipak, u ovom je trenutku još uvijek prerano za strogu kritiku. Situacija je objektivno teška, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu.

f: Mogu li pomoći ulaganja u energetski sektor koja je najavio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić?

U 2012. godini trendovi su nepovoljni i ne očekuje se gospodarski rast. Postoje naznake dobre turističke sezone, ali osim tih, nema puno dobrih vijesti. Inozemna je potražnja slaba, osobna potrošnja se neće moći oporaviti uz visoku i još uvijek rastuću stopu nezaposlenosti. Investicije privatnog sektora u takvim će okolnostima ostati suzdržane. S obzirom na sve to, investicije u javnom sektoru su potrebne i mogu pridonijeti, ako ništa drugo, stvaranju optimističnijeg okruženja. Međutim, nameće se nekoliko pitanja: prvo, hoće li javna poduzeća kao nositelji predviđenih investicija nepristrano i objektivno ocjenjivati ekonomsku izvedivost investicijskih projekata? Drugo je pitanje kako će se financirati ta ulaganja, odnosno hoće li ona dovesti do porasta vanjskog duga? Nadalje, problem je u tome što ta ulaganja samo u ograničenom razdoblju mogu stvarati multiplikativne efekte. Kada završe investicije, zaposleni će morati pronaći novi posao, a kupljena oprema će se morati iskoristiti u nekim drugim projektima za koje je upitno hoće li ih biti. I na kraju, da bi se investicije realizirale, potrebne su duge pripreme, vrijeme za ishođenje dozvola, a ponekad i donošenje novih propisa ili promjenu postojećih. Stoga je upitno hoće li se pozitivni učinci investicija uopće ostvariti u ovoj godini.

f: Kada bi Hrvatska mogla izići iz krize?

To je pitanje za milijun dolara. Hrvatska je u krizi duže od ostatka Europe. U našoj državi u protekle dvije godine nije došlo do oporavka kakav je zabilježen u većini europskih zemalja. To je zabrinjavajuće i pokazuje da Hrvatska ima nefleksibilan poslovni sektor koji se sporo prilagođava promjenama, te da je veliki problem hrvatskog gospodarstva niska razina konkurentnosti. Zbog toga je teško biti optimist što se tiče ove godine. Izlazak iz krize neće doći sam po sebi, već će se dogoditi kada se i privatni, a posebno javni sektor počnu mijenjati na način da postaju efikasniji, produktivniji i inovativniji.