Kazalište

Pandur potrošio više nego Lado i Teatar ITD cijele godine

fotografija

Davor Višnjić/Pixsell
Petak 21.Listopad 2011.

“Rat i mir” vjerojatno je najskuplja dramska produkcija u RH svih vremena. Stajala je 200.000 proračunskih eura, a sponzori su dodali još 125.000

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Nakon što se konačno prošlog tjedna u zagrebačkom HNK-u zbila premijera “Rata i mira”, i nakon što je po magazinima i dnevnim novinama napravljena inventura poznatih i slavnih koju se je pohodili, a u kritikama njezini (ne)slavni umjetnički dometi, u zraku je ostalo samo još jedno pitanje: koliko je to sve koštalo? Poprilično, pohvalio se i sam HNK, distribuirajući medijima informacije o golemom broju posebno napravljenih jahaćih čizama, sto metara svile i futera i još 50 metara za podstave potrošenih na kostime, uz puna tri mjeseca rada glumačkog ansambla i krojačkih radionica. U intervjuu za slovenski dnevnik Večer, intendantica Lederer navela je i brojku: 100.000 eura, no u istom je tekstu rekla i kako HNK raspolaže programskim sredstvima od tek 20 milijuna kuna, iako mu cjelokupni godišnji proračun iznosi 96 milijuna kuna. Odnosno isto koliko i lani, jer za razliku od gotovo svih drugih korisnika proračunskog novca u kulturi, HNK-ov proračun nije patio zbog recesije.

Nezavisnoj sceni samo u Zagrebu smanjen je pak za 30%, a gradskim kazalištima u prosjeku za 18%. Bilo kako bilo, 100.000 eura golem je iznos za domaće kazališne prilike: to je više od svih sredstava kojima godišnje raspolaže Zagrebački plesni ansambl, gotovo dvostruko više od godišnjeg proračuna Studija za suvremeni ples, odnosno iznosa koji Grad Zagreb izdvaja za cjelokupno godišnje djelovanje Teatra &TD i ansambla Lado – zajedno. Ili: četiri puta više no što Ministarstvo kulture izdvaja za cijeli Međunarodni festival malih scena u Rijeci. I sve to za samo jednu predstavu, u zemlji sa pola milijuna nezaposlenih.

Tome još treba pribrojiti i činjenicu da je na predstavi puna tri mjeseca radio gotovo cijeli ansambl Drame HNK, krojačnice i druge majstorske radionice, sa čijim se plaćama, i inim troškovima, i u najkonzervativnijoj procjeni, hrvatski udio u ‘Ratu i miru’ penje do najmanje 200.000 eura! Međutim, ni to nije sve. Vjerojatno najskuplja dramska produkcija u Hrvata ikad, nastala je u koprodukciji HNK Zagreb, Pandur Theatres i Javne ustanove Maribor – europska prijestolnica kulture 2012. godine, uz financijsku potporu slovenskog Ministarstva kulture. Strani su partneri za predstavu izdvojili još 125.000 eura, što ukupan proračun projekta dovodi do cijene prosječnog hrvatskog igranog filma! Sva svila i jahaće čizme nisu mogli stajati toliko, pa je jasno da lavovski dio proračuna odlazi na autorske honorare.

Javni sektor opet se pokazao kao najizdašniji poslodavac “u regiji”, a na put do njegova džepa, kako onog slovenskog, tako i hrvatskog, kako nas uči priča o “Ratu i miru” i Mariboru prijestolnici kulture, nužan je čvrsti zagrljaj s politikom i zajedničko gaženje u duboko korupcijsko blato. Za razliku od Zagreba u kojem se o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture već godinama samo priča, Maribor je svoju predao 2007. godine, uz potpis tada friško izabranog gradonačelnika Maribora, Franca Kanglera. Nakon dugotrajne procedure, Europski je parlament u svibnju 2009. konačno i potvrdio da će u paru s portugalskim Guimaraesom, Maribor biti Europska prijestolnica kulture – 2012. Nakon toga na prijestolnicu kao da se zaboravilo, a onda je došla izborna, 2010. godina, u kojoj se gradonačelnik Kangler borio za drugi mandat, pa mu je projekt vrijedan 200 milijuna što europskih, što slovenskih eura – postao prioritet. 25. siječnja 2010. osnovana je Javna ustanova Maribor 2012 – Europska prijestolnica kulture ili kraće – EPK, a za njezina v.d. ravnatelja početkom ožujka odabran je Vladimir Rukavina.

Bijeg zbog ksenofobije
Najveći kulturni projekt u suvremenoj slovenskoj povijesti, činilo se, konačno je započeo s realizacijom. U to ime, dnevnik Večer organizirao je 17. ožujka okrugli stol ‘Kakav EPK želi Maribor?’, na koji je uz Rukavinu, ministricu kulture i mariborskog gradonačelnika, na posvemašnje iznenađenje bio pozvan i - Tomaž Pandur. Bilo je to, naime, prvo službeno pojavljivanje sina razmetnog u Sloveniji nakon što je 14 godina ranije zbog ksenofobije, ljubomore i zavjera, demonstrativno dao ostavku u pretposljednjoj godini svog drugog mandata na čelu Slovenskog narodnog gledališča Maribor. Pandur je otišao, a u kazalište su ušli kriminalisti istražujući financijske malverzacije i pronevjeru više od milijun eura. Na koncu višegodišnjeg sudskog procesa osuđen je tek poslovni ravnatelj SNG-a, Teobald Pajnik, a minus su – kako to obično biva – pokrili porezni obveznici

Za to je vrijeme Pandur malo odmarao u New Yorku, radio u Berlinu, a onda se skrasio u Madridu u kojem je ubrzo povratio svoj status ‘zlatnog dečka’ i potom ‘gažirao’ u Hrvatskoj, no u domovini nije radio. Na povratak u Maribor Pandura je dozvao, ispostavit će se kasnije, sam gradonačelnik Kangler, desničar osebujnog stila vladanja, proslavljen Kanglerizmima, poput onog da će slovensku vojsku približiti civilizaciji. No, iako je odmah bilo jasno da je Pandur u Maribor stigao sa zadatkom, javnosti koja skandal sa SNG nije zaboravila, ostavljeno je tri mjeseca da se privikne na cijelu ideju. Za to vrijeme, Pandur je u Zagrebu prodavao “Rat i mir”. Prema riječima intendanta Dubrovačkih ljetnih igara, dr. Ivice Prlendera, početkom proljeća u Zagrebu su se sastali on, Ana Lederer, ravnatelj Gavelle Darko Stazić, Pandur, i sestra mu, dramaturginja i ravnateljica njihove firme Pandur Theaters – Livia, te postigli načelni dogovor o koprodukciji “Rata i mira”. Premijera je planirana za ljeto 2011. Potom je 11. lipnja 2010. Tomaž Pandur imenovan Predsjednikom programskog savjeta EPK.

Galopirajućoj recesiji usprkos, ministarstvo kulture potvrdilo je da su sredstva za financiranje dvaju kapitalnih objekata EPK, Umjetničke galerije i Gradske knjižnice osigurana i – činilo se da svi u miru mogu na godišnje odmore. No, slijedom one narodne nema odmora dok traje obnova, kasnije će se ispostaviti, da ni Kangler ni Pandur nisu odmarali. Pandur je kao središnji projekt cijelog EPK zamislio izgradnju Centra izvedbenih umjetnosti, nazivanog još i Terminal 12, a potom preimenovanog u Mariborsko kulturno središte iliti MAKS. Za zgradu od čak 10.454 m² s dvije kazališne dvorane od po 650 mjesta, galerijom i kinotekom, idejno je rješenje u ekspresnom roku izradio arhitektonski studio Sadar + Vuga, a čiji je jedan od vlasnika, Jurij Sadar, istovremeno bio član Panduru podređenog Programskog savjeta EPK, kao uostalom i dr. Darko Lukić, autor dramatizacije “Rata i mira” i dugogodišnji Pandurov bliski suradnik. Samo 42 dana nakon Pandurova imenovanja, 23. srpnja, Kangler je bez ikakve javne rasprave i pripadajućeg urbanističkog plana, na dopisnoj (!) sjednici Gradskog vijeća zatražio od vijećnika da izglasaju gradnju MAKS-a. Metodom stranačke stege, vijećnici su odluku donijeli e-mailom, nametnuvši preko noći poreznim obveznicima Maribora trošak od čak 51 milijun eura, u trenutku kad je gradski proračun već bio u minusu od 16 milijuna eura!

Javnost je za taj pothvat saznala tek koncem kolovoza, kad se ispostavilo da je grad posao izgradnje povjerio investicijskom poduzeću ZIM, uz obavezu da od njega MAKS iznajmljuje idućih 20 godina. Da stvar bude bolja, tvrtka ZIM u 77,45% vlasništvu grada, prethodnu je godinu završila u minusu od 422.000 eura, a zemljište za gradnju MAKS-a kupila je po cijeni gotovo duplo većoj od tržišne! Uslijedile su burne reakcije struke i slovenske javnosti, MAKS je preko noći prozvan Pandurovim spomenikom vlastitoj megalomaniji, dok je on sam za izjave bio nedostupan sve do rujna, nakon čega je u nebrojenim medijskim istupima neprestano objašnjavao kako će centar po uzoru na Bilbao proizvesti ni manje ni više nego – Maribor efekt. MAKS je, uz to, trebao svečano biti otvoren u svibnju 2012. upravo slovenskom premijerom “Rata i mira”, i to simultano na obje scene.

Pandur je kao Predsjednik programskog savjeta u program EPK uvrstio svoj “Rat i mir”, te za to vlastitoj tvrtki odmah isplatio 85.000 eura, dok je još 40.000 eura za predstavu osiguralo Ministarstvo kulture. Uz to, Pandur je planirao režirati i inauguralnu predstavu EPK, operu “Crne maske”, a za koju je, tvrde mediji, zatražio najveći honorar u povijesti slovenske opere - čak 70.000 eura. Na optužbe da je riječ o eklatantnom sukobu interesa, Pandur je u intervjuu za dnevnik Večer objasnio: Srećom, na samom početku mog sudjelovanja s općinom, ministarstvom kulture i EPK eliminirao sam sve eventualne neugodnosti o tzv. sukobu interesa. Došao sam u Maribor kreativno djelovati na više područja, a kazalište bi trebalo biti moje najbolje oružje. Bilo bi čudno da primarijusu ne dozvoljavaju operirati, zar ne? Javnost je bjesnila, ispitivala se zakonitost cijelog postupka, a sam Kangler u jeku predizborne kampanje dao je veliki intervju pod naslovom “Svoj sam mandat vezao za MAKS”. Brzinsku proceduru pravdao je kratkim rokovima, a u cijeloj je priči s “prstima u pekmezu” uhvaćena i slovenska ministrica kulture. Ona je neposredno prije rečene dopisne sjednice Kangleru uputila pismo namjere o sufinanciranju programa i nabavi opreme za MAKS.

Objašnjavajući pak zašto je posao povjerio nesolventnom poduzeću u mješovitom javnoprivatnom vlasništvu,Kangler je bio daleko pragmatičniji: ‘’Kad bi investiciju vodio grad morali bismo poštivati zakon o javnoj nabavi i obaveze koje iz njega proizlaze. U tom slučaju zgradu nikako ne bismo završili do otvaranja programa europske prijestolnice kulture.’’ U jesen 2010., navodno zbog nemogućnosti usklađivanja termina, Gavella, HNK i Pandur postižu dogovor da se premijera “Rata i mira” preseli na jesen 2011., pa iz kombinacije ispadaju Igre, koje žele – premijernu izvedbu. Za to vrijeme, u organizaciji EPK-a nizali su se problemi, mijenjala uprava, odlazili članovi Savjeta, a ustanovljeni su i ozbiljni prekršaji u poslovanju. Kangler je izazvao i međunarodni skandal odbivši ispoštivati rezultate natječaja za izgradnju 20 milijuna eura vrijedne Umjetničke galerije, zbog čega su se iz projekta povukli prvonagrađeni mađarski arhitekti, koje je grad potom obeštetio iznosom od 500.000 eura! No, problemi su za Kanglera i Pandura tu – tek počinjali. Početkom veljače za “Rat i mir” saznala je i hrvatska javnost, i to objavom dokumenta Javne potrebe u kulturi Grada Zagreba 20115. Strukturu koprodukcije struka je dočekala ‘na nož’, ne samo zato jer je Gavella osnovana s programskom zadaćom da bude alternativa HNK-u, već i zato što su poslovna ravnateljica HNK i ravnatelj Gavelle – u braku. Prvih dana ožujka 2011. Gavella je, međutim objavila, da se povlači iz ‘Rata i mira’, navodno, zbog financijskih razloga.Potom je 10. ožujka slovenski Dnevnik pod naslovom Krava muzara EPK objavio ugovor što ga je tvrtka Pandur Theaters 13 dana nakon imenovanja Pandura u Programski savjet EPK potpisala s gradonačelnikom Kanglerom. Temeljem tog ugovora za usluge savjetovanja u kulturi Pandurovoj je firmi u posljednjih sedam mjeseci 2010. isplaćeno 23.100 eura, dok se na pokrivanje putnih troškova za isto (a koji su na koncu iznosili 4276,96 eura) obavezao – EPK.

Vrag odnio šalu
Ugovor kojim je Pandurova tvrtka savjetovala grad o tome kako ga savjetuje Pandur, pravdan je izvještajima s putovanja na izvedbe ili pokuse Pandurovih predstava, pokojim sastankom s drugim članovima organizacije EPK i prisustvovanjem jednom okruglom stolu! Par dana kasnije ustanovljeno je i da je pogodba kojom se grad obvezao graditi MAKS – protuzakonita. Da je vrag odnio šalu, shvatio je ubrzo i sam Pandur, te 11. travnja, nakon samo osam mjeseci mandata, podnio neopozivu ostavku na mjesto Predsjednika programskog savjeta. Odluku je, kao i prije 14 godina u SNG obrazložio nerazumijevanjem mariborske sredine za njegove metode rada, da bi potom propast svog angažmana pripisao regionalnoj nesnošljivosti Maribora i Ljubljane i rovarenju ravnatelja tamošnjeg Cankarjevog doma! Gradonačelnik Kangler u tom se trenutku našao u nebranom grožđu, jer mu je zbog upropaštenog posla sa mađarskim arhitektima prijetio gubitak Vladinih 10 milijuna eura za gradnju Umjetničke galerije Maribor (UGM), a imao je zemljište za Pandurov teatar, ali ne i Pandura. Stoga mu nije preostalo ništa drugo, već dan nakon Pandurova odlasaka obznaniti odustajanje od MAKS-a i selidbu galerije na njegovu lokaciju, a izradu projektne dokumentacije povjerio je i opet – arhitektonskom studiju Sadar + Vuga.

I kad se već činilo da će se time uspjeti ispetljati iz cijele kaše, na Kanglerova su vrata 4. svibnja pokucali policajci. Njih 116 pretreslo mu je stan i ured, te ga uz još 8 osoba privelo na kriminalističko ispitivanje zbog sumnji u čak 15 djela gospodarskog kriminala i zlouporabe položaja, čemu je Mladina posvetila naslovnicu pod egidom Europska prijestolnica korupcije. Pokretanje istrage protiv Kanglera bila je jedna od posljednjih velikih akcija ministrice unutrašnjih poslova, Katarine Kresal, inače velike Pandurove obožavateljice koja je u iznajmljenim avionima letjela na njegove predstave, a nakon zagrebačke premijere oduševljeno tvitnula: Pandurov “Rat i mir” u Zagrebu sve je impresionirao. Čisti zgoditak. Čestitke, Tomaž! Postupak protiv Kanglera još uvijek traje, a u tim neveselim okolnostima kraju se privode i pripreme za početak programa EPK. Hoće li Umjetnička galerija biti gotova na vrijeme – ne zna se, kao što se ne zna ni u kojem će se prostoru izvoditi planirane velike produkcije, uključujući i “Rat i mir”. Nakon svega EPK je i u financijskim problemima, zbog kojih se s njegovim ravnateljem umalo fizički obračunao redatelj Dragan Živadinov. Pandura to sve više ne zamara. Jutarnjem je listu izjavio kako EPK sad ‘’vode ljudi koji razmišljaju drugačije od mene’’. Je li pri tome mislio i na dr. Darka Lukića i Jurija Sadara, koji još uvijek sjede u Programskom vijeću EPK – ne zna se