Koncertomanija

Pet noći zaredom na pet svirki

Petak 18.Studeni 2011.

Naš urednik proveo je dugi vikend na koncertima i družio se iza scene sa svjetskim glazbenim zvijezdama.

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Petak, 11. studenog Pat Metheny Studentski centar

Da se 11.11.11. dogodio smak svijeta, kao što su ga po 111.111. put najavljivali, bilo bi to stvarno glupo. Kao što prosječni celebrity ne želi da na dan njegove smrti umre netko puno popularniji (Farah Fawcett zasigurno nikada za života to ne bi oprostila Michaelu Jacksonu), tako nije zgodno ni proslaviti rođendan smakom svijeta. Realna je opasnost da će vam Sudnji dan oduzeti svu slavu toga dana. S obzirom na prognoze, varijanta da se rođendan provede uz Pata Methenyja na VIP Jazz festivalu u Studentskom centru, nije djelovala tako loše, iako bi punker u meni iz mladih dana bio sretniji da sam potegnuo na tradicionalne “martinjske” Gustafe u Tvornicu. Nisam s Methenyjem, kao što je bilo očekivano (jer je i producentica festivala Ana Mikin isti dan slavila rođendan), nazdravio pjenušcem koji se svake večeri nakon nastupa točio u obližnjoj maloj dvorani Teatra &td-a, za ovu priliku pretvorenu u VIP salon. Metheny je ravno s pozornice krenuo u hotel, pomalo “pissed off”, kažu, jer je tijekom nastupa slomio nokat. Treba razumjeti, kada svirate gitaru to nekada može biti kao da svirate bubnjeve i izgubite cijelu ruku. Direktor festivala Dražen Kokanović nije slavio rođendan, ali njemu se doista mora čestitati na svemu što je s jazzom napravio kod nas u posljednjih sedam godina. Razgovaramo o odličnom novom albumu Toma Waitsa na kojem, uz Keitha Richardsa, svira Ben Jaffe kojega je s Preservation Hall Jazz Bandom Kokanović doveo na novogodišnju svirku 2009/10. u Rovinju. Kažem mu da sad ima vezu za dovođenje Waitsa na otvorenje njegovog novog kluba koji bi konačno trebao početi raditi najkasnije od 1. prosinca. Šala poprima ozbiljan ton. - Radim na tome da dovedem Waitsa - otkriva Kokanović, uz ogradu: - Ne kažem da ću uspjeti, ali pokušavam. Zeznuto je. Prvi su mu uvjeti da vidi tlocrte dvorana i da na koncertu ne smije biti nikakvih sponzora. Ne znam još koliko košta, ali bez sponzora karta bi mogla biti jako skupa. Inače, 7. VIP Zagreb Jazz Festival počeo je dan ranije, nastupom trija slavnog klavirista McCoy Tynera, u dosta old-fashioned jazz stilu. Gost Jose James pojačavao je dojam pjevanjem, ali i pokazao zašto većina naših tzv. jazz pjevača/ica ne vrijedi. Jazz pjevanje nije afektiranje i karikiranje (pozdrav Zdenki Kovačiček koja je zamijećena u publici), niti izgovaranje slova “r” kao da imate govornu manu. Možda prema pjevanju u jazzu imam sličan odnos kao Ante Tomić prema jazzu uopće (previše je okolišanja, a premalo glavne teme), ali ako već slušam pjevani jazz onda volim da zvuči kako to radi James ili, svojedobno, na rovinjskom koncertu, Kurt Elling. A Metheny? Kao da smo sudjelovali na pet različitih koncerata. Metheny je podijelio nastup na akustični (uvod), u “Question And Answer” upečatljivo je skoknuo zvukom gitare do druge planete, pokazujući još jednom da sintesajzeri nikada ne mogu biti tako “svemirski” kao gitare (posebno ne nakon Hendrixa), onda je malo svirao na 42-žičanoj gitari, zbog oblika prikladno nazvanoj Picasso, a bilo je i više za oči nego za uši efektnog “mikeoldfieldovskog” ekshibicionizma s upravljenjem multiinstrumentarija preko gitarskog kabela. Ima kod Methenyja puno toga štreberskog i yuppiejevskog, ali definitivno je veličina koja zaslužuje klanjanje.

Subota, 12. studenog Human League Tvornica kulture

Zapravo, nikakve dileme nije ni bilo: Human League u Tvornici ili TBF u Domu sportova? TBF možemo gledati skoro kad hoćemo, a i otkako su postali manekeni velike korporacije, na pljuvanju kakvih su izgradili imidž, i to one koja služi doslovnom opijanju masa, čovjek se zapita zar njih njihova publika sluša i doživljava jednako neobavezno kao Rozgu njezina. Human League započeli su nastup kao prosječan “tribute to” bend, ali brzo su se stvari popravile. Osim u slučaju Joanne Catherall, tamne debeljuce, koja je ostala jednako nezainteresirana, do samoga kraja. Phil Oakey odradio je posao profesionalno, a vitka plavuša Susan Ann Sulley svojim zrelim seksepilom povlačila i za uspavanu kolegicu koja očito shvaća da više nisu izjednačeni komadi u očima publike kao nekada. Od svih zakašnjelih trenutaka pioniri elektro-popa iz osamdesetih nisu nam mogli doći u boljem; njihov najnoviji album “Credo” skoro da vraća u dane legendarnog “Darea” (1981.).

Nedjelja 13. studenog Pharoah Sanders Studentski centar

Tko zna kakav nastup večeras možemo očekivati od Pharoaha Sandersa. Tijekom cijele karijere legendarni 71-godišnji tenor saksofonist bio je povezivan s duhovnim, skoro malo suprotstavljene pojmove možda najbolje simbolizira Coltraneov album “Meditations”, na kojem je Sanders svirao, odnosno njegov samostalni album iz 1969. “Karma” na kojem se nalazi mitska, 30-minutna epopeja “The Creator Has a Master Plan.” Dojam neizvjesnosti o stanju u kojem se stari majstor nalazi pojačavao je naš nedavni telefonski razgovor na relaciji Zagreb-New York koji je ugovorila njegova agencije. Za razliku od kolege Davora Hrvoja kojega Sanders nije ni dočekao, s druge strane žice u dogovoreno vrijeme, ovoga je puta bio doma, ali nije baš bio - “doma”. - Prije svega - počnem da malo opustim atmosferu - velika je čast razgovarati s vama. Kakvu vrstu repertoara možemo očekivati u Zagrebu? - Je li to plaćeni intervju? - Molim? - Je li to plaćeni intervju? - To ne znam, ali je dogovoren s vašom agencijom. - E, pa onda im recite da mi drugi put plate jer ovo je moje slobodno vrijeme... A kakav bi to intervju bio? - Nekoliko pitanja o koncertu u Zagrebu i vašoj karijeri. Muk. Onaj zbunjujući. - Onda, mogu li vam postaviti prvo pitanje? - Morate odnekud krenuti. - Kakvu vrstu repertoara možemo očekivati u Zagrebu? - Ne znam, gospodine. Ne znam ništa. - Odakle izvire taj duhovni pristup glazbi? - Ne znam. To je pitanje za Stvoritelja. - Je li taj put na ikoji način odredio, barem u početku, rad s Coltraneom u specifičnoj fazi njegove karijere? - Ne znam. Radim samo ono što radim. Pričekajte trenutak... Nema ga otprilike pola minute, a kada se vrati postaje zrno topliji i razgovorljiviji. - Tu sam... - Svirali ste na nekim od Coltraneovih kontroverznih albuma, manje cijenjenima zbog slobodnog stila kojem se tada priključio. U kakvom je fizičkom i mentalnom stanju Coltrane bio u toj posljednjoj fazi? - Ne znam, Nikada nisam razmišljao o stilu, radio sam što sam trebao raditi - nikada ne vodim računa o tome što drugi misle ili govore, nego samo o tome što trebam činiti. Jednako sam sretan kada sviram free ili standardni jazz. - Posljednje pitanje. što radite kada ne svirate? - Uvijek sam u glazbi. Ha ha... Puno sviram i bavim se samo glazbom. Ako ne radim, imam probleme jer volim raditi i svirati. - Hvala. - Nema na čemu. Koncert je napokon razriješio dileme. Vrlo na zemlji, konvencionalan i glazbeno pristupačan Sanders, možda i previše za ukus onih koji vole kada tu i tamo svojim tenorom “zapara” uši.

Ponedjeljak, 15. studenog Fleet Foxes Tvornica kulture

Koncertna trakavica na određeni način i neočekivano završava anti-klimaksom.Folk-rockeri Fleet Foxes su, nema spora, izvanredan bend, jedan od najsuptilnijih i najoriginalnijih koje svijet danas ima. Ali, uživo, iskreno, nisu osobita atrakcija; specifične vokalne harmonije jednako su bogate kao na albumima. Međutim unatoč pokušajima komunikacije Robina Pecknolda s publikom, ne može se ukloniti dojam određene scenske rezerviranosti i zamora. Ipak, ukupno ništa ne može umanjiti dojam prva dva albuma “Fleet Foxes” i “Helplessness Blues” te svega što su s njima postigli. Čovjek im na tome mora čestitati. A, kao što se dalo zaključiti iz razgovora s klavijaturistom Caseyjem Wescottom uoči koncerta, čestitali bi i sami sebi. - U životu nekada mislite da znate kako će vam se život kretati, da možete vidjeti budućnost, ali iskustvo ovoga benda pokazalo mi je da nikada ne znaš što će ti se sa životom dogoditi - rekao je izrazito susretljiv i razgovorljiv Casey. - Kada smo kretali s bendom, radio sam u Microsoftu i glazbu smo počeli raditi za sebe, bez ikakvih planova da nas ljudi slušaju. Ideja da klinac iz Seattlea koji dotad nije napustio kontinent, sada putuje po svijetu, to je potpuno bizarno. Nismo se tome nadali, stvarno moraš biti sociopat ili barem grandoman da bi ovako nešto planirao ili vjerovao da će se do te mjere ljudima sviđati tvoja glazba. - Tko bi rekao - kažem - da će folk-rock postati ovako “kul” stvar. - Nevjerojatno, ali to je zasluga interneta koji je drastično promijenio načine na koji ljudi upoznaju glazbu. Nekada ste imali samo nekoliko glavnih pravaca koje su određivale velike diskografske kuće, to su bili izvođači za velike mase poput Metallice i drugih, a sada je internet omogućio svim žanrovima i ljudima koji u njima rade da nađu svoju nišu. - Dolazite iz Seattlea. Kako je u gradu Hendrixa, Nirvane i grungea bilo odrastati slušajući izvođače kao što su Peter, Paul & Mary i Simon & Garfunkel? - Peter, Paul & Mary upoznao sam preko animiranog crtića „Puff The magic Dragon“, ali dok sam odrastao, slušao sam isključivo lokalnu glazbu. To mi je bilo jedino relevantno. Devedesete, godine u kojima sam odrastao, bile su u Seattleu vrlo uzbudljivo razdoblje, otvarali su se klubovi, svirali su bendovi... ti su bendovi potaknuli stvaranje infrastrukture za sviranje i snimanje, to je bio raj. U Seattleu možete ili igrati nogomet ili biti u bendu, i to nama nije djelovalo kao nikakav fenomen. Ja sam definitivno proizvod starijih glazbenika koji su postavili bazu u vrijeme kada sam bio još malen i zelen.