Društvo

Pilsel: Još uvijek pamtim miris toga pedofila

Četvrtak 22.Ožujak 2012.

Novinar i teolog prvi put javno svjedoči kako je u dobi od 12 i pol godina bio žrtva svećenika pedofila. Pilsel je odlučio za Forum napisati nešto doista intimno: Zašto to moram javno reći? Da ohrabrim i ostale kojima se to dogodilo ili događa kako bismo, ako je ikako moguće, zaštitili potencijalne žrtve. I znam da činim pravi potez, jer dok sam pisao ovaj tekst već su mi se javljali svjedoci zastranjenja svećenika pedofila.

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Sjeo sam prošle nedjelje, konačno, pred računalo, nakon... koliko je od tada prošlo... 37 godina... da vidim mogu li se riješiti jednoga lošega mirisa. A znam, pouzdano znam, da se ovakvim činima, ispovijestima i suočavanjima mogu pomiriti i sadašnjost i prošlost da budućnost ne bude neizvjesnija nego što već jest, jer sam to doživio tijekom višegodišnje psihoterapije provedene, možda na početku se to nije znalo, kako bi iz sebe izgonio mračne duhove rata i poraća, slike leševa.

Da, moram, želim, volio bih postići stanje u kojem se neću, posebno ljeti, tuširati par puta dnevno svaki čas kada sebe uhvatim u pamćenju onoga vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao. “Napiši tekst”, reče mi urednik, “imaš važno svjedočanstvo”. “OK”, odgovaram, ali se vrzmam pred radnim stolom. Ne curi mi tekst, kao inače, lakoćom kojom svaki puta iznova iznenadim suprugu. “Jesi li gotov”, pita me. “Je, još samo malo”. A počeo nisam. Ne pušim, srećom, već od 1998., zahvaljujući Ivanu Pavlu II., odnosno upali pluća koju sam zaradio u Mariji Bistrici i na Žnjanu, jer da još imam taj porok, sada bih palio desetu.

Idem gledati slike iz vremena života u samostanu, da vidim ima li slučajno na mome licu traga onoga momčića koji se na rubu puberteta 1974., bojao ne pristupiti obveznoj tjednoj ispovijedi jer se iznad glave patera N., na zidu, s otvorenim rukama iznad nas, činilo da Gospin kip amenuje sve što se događa i zato što se nije znalo točno čija bi srdžba mogla biti opasnija: ona s nebesa ili ona iz ureda duhovnika koji te je mogao kazniti, što ja znam, zabranom igranja nogometa ili bavljenja izviđačkim aktivnostima.

Ne, ne vidim na mom licu strah ili zebnju ili nelagodu. Vidim jednu drugu osobu, nekoga koji je potisnuo patera N. i pamćenje njegova dahtanja na mom vratu dok je pitao: “Reci Drago, s povjerenjem, jesi li masturbirao”, ... pa bi njegova ruka klizila od moga koljena prema preponama. Ali znam, sada kada u novinama gledam sliku nekadašnjega župnika Bibinja, don Nedjeljka Ivanova, znam, jer me ta slika strašno podsjeća na patera N, znam, tu negdje gdje se vrat spaja s leđima znam, kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam, da moram napisati ovaj tekst.

Mišići lica su napeti. Supruga je već odustala od mene. Spava. Sat ide. Biti će ovo duga, s dobrim razlogom, neprospavana noć. Zapravo, vedra sam duha. Pomogla mi je Hina.

Kaže ovako: “Miris koji objedinjuje cvijet limete, verbenu i proljetnu travu osmislila je talijanska autorica parfema Silvana Casoli. Riječ je o novoj kolonjskoj vodi namijenjenoj Papi. Izbirljiv kad je u pitanju odora, crvene mu cipele rade po mjeri”, piše internetsko izdanje The Guardiana, papa Benedikt XVI. je pojam narudžbe podignuo na sasvim novu razinu jer je naručio da se za njega napravi nova kolonjska vodica. U mirisu će se osjetiti limeta, verbena i trava, tumači autorica Silvana Casoli koja je već radila parfeme za Madonnu, Stinga i španjolskoga kralja Juana Carlosa.

Casoli je s dosad najuzvišenijim klijentom sklopila “pakt tajnosti” i neće odati potpuni popis sastojaka, ali kaže da je stvorila ugodnu kolonjsku vodu “na temelju njegove ljubavi prema prirodi”. “Vatikan je uočio Silvanu Casoli kad je angažirana da osmisli mirise za katolike koji su hodočastili u Santiago de Compostelu u Španjolskoj. Napravila je “Vodicu vjere” i “Vodicu nade” (Acqua della Fede i Acqua della Speranza), a ti su se mirisi toliko svidjeli lokalnom svećenstvu da su ih darovali i Papi”, piše talijanski dnevnik Il Messagero. Tada je i sam Benedikt XVI. odlučio naručiti miris. Vatikan je već opovrgavao medijske tvrdnje da je Papa “šminker” i objašnjavao da su njegovi neobični šeširi, među kojima i crveni panama-šešir, odraz poštovanja prema papinskoj tradiciji, a ne modne osviještenosti.

Ha, Papa naručuje poseban miris. Nije šminker, kažu njegovi PR-ovci. Ne želim mirisati kao on, sačuvaj Bože takve heretičke misli no, može li Benedikt, o kojem se oglušuju hrvatski (nad)biskupi (a vidjet će se, uskoro, i kardinali) koji godinama drže prijave protiv pedofila u ladicama, meni preporučiti kakav poseban parfem da se u njemu ponovno krstim sada kada sam spreman vjerovati u čovjeka, jer je pater N. davno umro pa ne moram gledati njegovu sliku u novinama, jer 50 godina života na zemlji (rođen sam 1962.) može biti dovoljno vrijeme da se shvati kako i druga vjera, osim ta u čovjeka, i ne koristi, te, jer pakao, kako je govorio Sartre, možda jesu drugi ali se iz pakla može izaći pismom, člankom, knjigom... otvarajući se, kako je preporučio Kafka, preko svake mjere.

Do one mjere koja dira samoga Boga. Pa ja ću se onda otvoriti i otkriti nešto doista intimno. I mene je, naime, kao da se radi o nekom modnom trendu, moram kazati, pipao svećenik na ulasku u pubertet. A zašto to moram kazati? Da ohrabrim i ostale kojima se to dogodilo ili događa kako bismo, ako je ikako moguće, zaštitili potencijalne žrtve. I znam da činim pravi potez, jer ovaj tekst još nije objavljen a već mi se javljaju svjedoci zastranjenja još jednoga svećenika pedofila.

I o njemu ili njima ću skoro pisati, ne obazirući se na to što sam s nekima zajedno bio na bogosloviji, jer mi se gadi i zaštitnički stav koji prema njima zauzimaju vrlo moćnih ljudi ovdašnje Katoličke crkve. Bila je to, da ponovim, 1974. godina. Imao sam dvanaest i pol godina. Još sam tada bio jako daleko od sadašnje spoznaje da mi je otac normalna i draga osoba (mislim, u mladosti je u Buenos Airesu nosio pištolj i stražario za Poglavnika, ali to se na računa u ovoj priči) već se o njemu, nakon jednostavno idealna djetinjstva u Patagoniji, koje se naglo prekinulo 1972. kada je sve krenulo nizbrdo, a on nestao, rečeno mi je, u Paragvaju, nije znalo puno. Točnije, kazano mi je u kući i od onih koji su nam bili bliski da mi je otac ništarija, da nas je ostavio, i tako dalje i tako slično, pa se, sasvim jasno, u glavi onoga Drage pomutila slika Boga Oca jer je Adolf Pilsel zajebao stvar. Je li Bog, naš Stvoritelj, mogao biti dobar ako je onaj koji te donio na svijet tako iznevjerio? Tu nije pomagao katekizam koji se tada bubao na pamet, jer ništa od prve pričesti i krizme. Tu je njegova praznina, to jest, očev “bijeg” u daleki Paragvaj, bila proporcionalna upitu: voli li me zaista Bog? Mama je imala svoje razloge da ne priča o ocu. Ali je Crkva non stop pričala o njemu: te on te voli, te on te čuva, te on ti daje, eno, vidi, sina na križu, pa ti kaži da je škrt ili budi nezahvalno dijete. Ali i tata mi je davao: imao sam pušku, konja, alat kojim sam sâm sebi radio igračke, imao sam bicikl, imao sam čak i pingvina u dvorištu iza kuće, imao sam štap za pecanje, i autiće, svašta sam imao, pa je sve to nestalo.

Može li Bog nestati iz mojega života, otići, zaboraviti na mene... zašto ne bi... tko sam, na kraju krajeva, ja, ne baš nešto posebno, ako se veliki, voljeni, uspješan, sposoban, galantan i sveznajući Adolf pokupio? Tako, naime, radi zbunjena glava desetogodišnjaka koji će do dvanaeste godine podsvjesno i perfektno zaključiti da možda s njim nešto nije u redu ako ga je tata zaboravio i ostavio. I sada stižemo do te obavezne tjedne ispovijedi u sedmom razredu osnovne salezijanske škole papa Lav XIII. Pa, stojimo u redu, s kratkim hlačama, i još kraćom frizurom, kao da su nas pripremili za snimanje filma “Odgoj dječaka u Irskoj” (pogledajte ga, ako odista želite biti sigurni da shvaćate što motivira autora ovoga članka da ovo piše), čekamo ulazak u ispovjedaonicu u kojoj se, da se i to kaže, pater N. samo može osjećati pod nadzorom Gospinih očiju od gipsa te onih Boga, koji vide, iako ih je pater učinio slijepima. Stižem i ja. I svaki puta, iznova, vonj, ustajali zrak, ruka na mojoj nozi, klizi, druga oko mojega vrata, koji se stišće, koji bi puknuo, raspao se, pobjegao, ali ne može, jer ga ruka drži, ta ista desna ruka koja će kasnije odriješiti maloga pokajnika. I vonja pater, i vonjaju mu usta, odmah pored mojega uha, do kojega stižu sitne kapljice toga dahtanja koji traje cijeli mrak, duže i teže nego Božja šutnja.

Pater J.J. u zagrljaju sa subraćom

Odrastao sam. Dovoljno da shvatim da je stanje u školi napeto, nakon toga ožujka 1976. kada je vojska poslala generale i pukovnike ne samo na ulice već i u direktorske pozicije u obrazovnom sustavu, što i nije bila previše složena operacija čim su članovi Argentinske biskupske konferencije, ne svi, naravno, kumovali i pozdravili tu našu posljednu vojnu diktaturu. Nismo za šefa u školi imali generala, ni pukovnika, već komodora, umirovljenoga časnika zrakoplovstva koji nas je svaki dan pozivao da stojimo petnaest minuta u tišini i u savršenom redu, tražeći onoga koji će se pomaknuti centimetar ili dva, da ga izvuče iz stroja i dovede ispred sebe, na sramotu cijeloga razreda, što se kažnjavalo dodatnim satom marširanja što se svakodnevno ionako vježbalo u velikom i malom dvorištu. Pater N. je i dalje čekao ali se nekoliko nas uspjelo povjeriti mlađemu i poletnom pateru P. koji nas je okupljao na posebnim satovima kinoteke i govorio nam o čudnim osobama poput Majke Tereze, Helen Keller, Mohandasa Gandhija, Martina Luthera Kinga... pa je pater N. nestao, barem iz mojega pamćenja. Pateru P. dugujem to, ali i prve razgovore oko toga bih li ja želio postati svećenikom?

Je li to bila burna mladost, povratak 1979. u Patagoniju, tadašnji prvi koraci u novinarskom poslu, ne znam, ali se opcija da postanem i ja nekakav pater nije u mojoj glavi pojavila do druge polovice 1985., kada sam živio u São Paulu, u Brazilu, i strastveno čitao kako teologiju oslobođenja braće Leonarda i Clodovisa Boffa tako i povijest latinoameričke političke misli zbog kojih sam u ožujku 1986., razumije se, iz drugih razloga, stupio ne među kandidate za dijecezanski kler ili salezijance ili isusovce (jer sam i o tome razmišljao) već kao postulant reda Male braće, kao budući fra Drago Pilsel, koji će kao takav u svibnju 1989. iz JAT-ova zrakoplova izaći u zračnoj luci Pleso kod Zagreba i započeti jedan novi život o kojem sada nisam pozvan govoriti. Rekoh, gledam slike toga fra Drage da vidim ima li na mom licu traga muke. Opisane ovdje. Vi to ne vidite i ja sam napisao da takve strugotine na sebi ne prepoznajem ali znam da ih ima. Ne mogu ne kazati da ih vidim kada promatram sebe nad gitarom i okružen subraćom na kraju novicijata početkom 1989. u gradu Salta (sjeverozapad Argentine) jer vidim neke kolege s izgubljenim pogledom. Ja znam što je to. Od nas 29-toro iz moje generacije ostalo je još u franjevačkom redu par momaka. I oni se muče. Razgovaramo o tomu. Hvala Bogu i Skypeu!

Mogu, jer je to poučno i jer se tiče ove problematike, kazati da je naš odgojatelj (magister) bio u ljubavnom odnosu s nekolicinom mojih kolega tijekom novicijata. Zašto sam otkrio njegovu homoseksualnu sklonost, ne znam ni sam, ali i o tome moram svjedočiti. Primijetio sam da se on, pater J.J., čudno ponaša u smislu da je neko vrijeme izričito blizak s nekim subratom, onda to krene po zlu, pa nastane svađa, pa se zbliži, protežira drugoga, pa trećega, itd, unoseći među nama razdor i nemir. Imali smo, inače, njegovu dozvolu da tijekom poslijepodneva slobodno uđemo u njegovu sobu posuditi knjigu iz prilično bogate kućne to jest osobne biblioteke. Tako sam, bez kucanja, jednom ušao i našao patera J.J. u krevetu u donjem rublju s kolegom bratom S. Mazili su se i ja sam ih prepao ali nisam napravio scenu, zašto bih: uzeo sam knjigu i rekao im, onako podjebavajući i tipično argentinski: “Pardon, slobodno vi nastavite...” Podijelio sam tajnu s jednim subratom koji je također primijetio ono što smo kasnije konstatirali kao emotivnu manipulaciju labilnije braće, a koji su imali i homoseksualnu sklonost. Danas (ne bih trebao to isticati, jer sam poznat kao gay friendly osoba, ali, ipak, za svaki slučaj) ne mislim da je J. J. zaslužio da iskoristimo jedno njegovo putovanje u Rim kako bismo ga, jednim pučem kojim sam nekako rukovodio, “maknuli” s položaja osim zbog sumnje, nikad dokazane, da je pipao i maloljetnike. No, tada mi se pred očima (ili nosom) odjednom, bez obzira na svo mirotvorno raspoloženje koje je sveti Franjo Asiški među nama stvarao, pojavio miris patera N. i nisam to mogao ni znao trpjeti. Iz današnje perspektive bih kazao da još pamtim miris toga pedofila!

Nemam odgovor na pitanje bih li danas ovo pisao da me J. J. nije isprovocirao. Možda konstruiram, jer tada nije bilo ni interneta ni minimalne svijesti o raširenosti pedofilije u svećeničkim redovima. Ali znam što sam imao kao meni važan ili valjani argument za pobunu: dahtanje patera N. na mom vratu i njegovu desnu ruku koja me drži dok to traje. To je argument koji ne uspijeva tada poznati milost prema fratru pederu, fratru koji možda, žao mi je ako odista nije za to bio kriv, iskreno mi je žao, gurkao svoju ruku u međunožja siromašnih i nepismenih argentinskih indijanaca s kojima smo se, manje više, družili i sretali i zbog kojih sam zaista volio biti fratrom. Napisao sam da sam vedre naravi ili raspoloženja. Čak se i našalio papom koji naručuje poseban parfem za sebe. Našalio? Hajde, možda jesam. Želio bih ovaj tekst moći završiti zagrljajem svih onih kojima je neki pater N. dahtao, kojima je vonjao, dirao cice i spolovila. Dok vas grlim i hrabrim da ne šutite, zagovaram ono što nisam u sebi imao: milost. Znate li što je to? Čisti pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Ošamarili su me zbog toga mnogi moji učitelji i uzori.

Milost koja se budi

“Nevjerojatno je do koje se mjere lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa i, uglavnom čitav taj skup osobina koje su dio ljudskog bića – mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu”. Vjerujem da smo svi mi to ponekad osjetili i zabilježili, možda ne na papiru kao gore citirani argentinski pisac Jorge Luis Borges, ali sigurno u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko u pamćenju. A ovako iskustvo nekome može značiti novi životni smjer, novi put.

Meni je poklonjen taj novi smjer. Koračam novom stazom. Počelo je to, nesvjesno, prije dosta godina kada puno toga još nisam znao. Recimo, kada još nisam imao vlastito iskustvo milosti, barem ne svjesnog. Milost koja se budi u srcu zagrijanom iskonskom ljepotom duše. Čisto oko dobro i ispravno vidi jer je to i čisto srce. A čisto srce je ono u kojem nema podlosti, spletki, dvoličnosti, niti bilo čega tome slično. Čisto se srca odražava u očima. Usta mogu varati, ali oči jedva. Iz očiju se čita dobrohotnost ili mržnja, prezir, nadutost, uznositost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Oko kakvo je pater P. imao jer je to oko vidjelo, čini mi se, zlo patera N. i odagnalo ga od mene. Od nas. Hvala što se pročitali moje svjedočanstvo. Ponekad i mi, novinari, trebamo osjetiti krv pod mesom i suzu na oku. Da se ono pročisti jer treba znati gledati. Tako da je prilika da vidimo, da nas ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje, i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.