Društvo

Pobuna na maturi - imate ocjene koje ne zaslužujete, pa shvatite da ne znate

Srijeda 20.Lipanj 2012.

Tako ocjene učenika nisu objektivan odraz znanja i daju netočne pokazatelje o uspjehu i mogućnostima

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Social

Vjerujem da svima nama koji smo posljednje desetljeće aktivno uključeni u razvoj obrazovnog sustava, ali i onima koji pamte reforme i stabilizacije iz nekih davnih vremena, godi kada pitanja i teme iz ovog područja dobiju značajnije mjesto u javnom diskursu. Nažalost, to se obično događa u slučajevima stvarnih ili insceniranih obrazovnih skandala, borbe za studentska ili druga prava, te kada se propituje akademska autonomija ili financiranje obrazovanja. Osim već poslovičnog uspoređivanja s uspješnim srednjoeuropskim (obično austrijskim), finskim ili nekim trećim modelom, te izvlačenja onih statističkih pokazatelja ili primjera koji u dnevnopolitičke svrhe podržavaju pojedinu tezu, rijetko se ulazi ispod površine i rijetko se preispituje podloga na kojoj takvi modeli funkcioniraju. Tu prije svega mislim na obrazovnu i radnu kulturu, te društveni sustav vrijednosti, koji predstavljaju osnovu uspjeha ili neuspjeha bilo kojeg modela ili reforme. Kada pak otvorite ovakva pitanja, kao što sam to učinio kroz proteklih nekoliko mjeseci na nizu javnih skupova u kojima su sudjelovali poslodavci, akademska zajednica ili predstavnici srednjoškolskog obrazovanja, postaje vam nažalost jasnije zbog čega relevantni globalni kreatori politika (poput OECD-a), naglašavaju da su za iole ozbiljne promjene u ovom području često nužni deseci godina, a ponekad i smjena generacija. Ako se složimo s postavkama smjernica za razvoj strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije koje su odnedavno u javnoj raspravi, kako sustav odgoja i obrazovanja predstavlja vjerojatno najznačajniju polugu gospodarskog i društvenog razvoja svake zemlje, te kako ljudski kapital igra značajniju ulogu u strateškom razvoju društva od prirodnih dobara ili financijskog kapitala, onda iz aktualne radne kulture i kulture zapošljavanja možemo zaključiti da on (Obrazovni sustav) u Hrvatskoj do sada nije dao niti iz daleka dovoljan doprinos.

Dobra “veza” ili dobar fakultet?

Dok je prema percepciji posloprimaca iz kontinuiranih istraživanja koja provodimo u posljednje četiri godine, primarni preduvjet zapošljavanja u Hrvatskoj “imati dobru vezu”, a tek je na drugom mjestu “završiti dobar fakultet ili školu” jasno je kako se odgovornost za vlastitu sudbinu i dalje prebacuje na okruženje. Ovakav stav nije slučajan niti neočekivan, kako zbog nasljeđa razdoblja samoupravnog socijalizma kada je država i društvo trebala brinuti o razvoju pojedinca, tako i zbog negativnih iskustava proteklih dvaju desetljeća tranzicije i privatizacije “na hrvatski način”. Kada tomu dodamo podatke iz istraživanja koje je pretkrizne 2007. proveo portal MojPosao o radnoj kulturi u Hrvatskoj, koji su pokazali kako 93 % zaposlenih troši dio radnog vremena na aktivnosti koje nisu vezene uz posao i to u prosjeku čak 47 minuta dnevno (ne računajući pauze za ručak), a pri tome ih 44 % smatra da je to dobro za njihovu produktivnost, mislim da je lako uočiti da zaista postoji problem. Ovo je jasno istaknuo i jedan od vodećih svjetskih teoretičara konkurentnosti Michael Porter, koji je u svibnju 2009. u Zagrebu izrekao preporuku koja nije tada našla previše mjesta u hrvatskim medijima: “Treba mijenjati mentalitet jer izgleda da se u Hrvatskoj zapelo na ideji da se nešto mora dobiti, a ne proizvesti”. Čak i bez neke posebne analize prepoznat ćemo uvriježene sintagme koje govore u prilog Porterovoj tvrdnji, prisutne kako u području obrazovanja, tako i u području rada: “koju ću ocjenu dobiti?”, “dobio sam diplomu”, “dobio sam posao”, “kakvu ću dobiti plaću?”… Ako Vam se sve ovo čini banalnim, izmišljenim problemom, čitajte dalje jer on to nažalost nije.

Karikatura hrvatske stvarnosti

Problem izgradnje obrazovne kulture i spremnosti preuzimanja odgovornosti za vlastita postignuća i posljedično za svoju karijeru i položaj u društvu šaljivo se prikazuje kroz karikaturu u dvije slike. Na prvoj koja predstavlja stanje iz recimo 1960. godine, mama i tata viču na malog Pericu kada im učiteljica pokazuje njegove loše ocjene. U drugoj, koja prikazuje današnje stanje, mama, tata i Perica viču na učiteljicu zbog Peričinih loših ocjena. Iako takva praksa možda i daje rezultate, jer će Perica na kraju “dobiti” ocjenu koju njegovi roditelji očekuju, on zapravo time najviše gubi jer umjesto da izgrađuje osobnu odgovornost već u ranoj dobi formiranja osobnosti, on svoj problem prebacuje na okolinu koja ga umjesto njega “rješava”. Ima li karikatura veze s hrvatskom stvarnošću? Ima itekako, dat ću dva primjera. Talent, ljepota, inteligencija, marljivost i brojne druge osobine raspoređene su u populaciji prema normalnoj ili Gaussovoj raspodjeli. To pojednostavljeno znači da je daleko najviše prosječnih, dok je razmjerno malo loših ili izvrsnih. Ako pretpostavimo da ova raspodjela vrijedi i u Hrvatskoj, što je legitimna pretpostavka, onda je za očekivati da će tako izgledati, primjerice, i distribucija ocjena učenika jer one odražavaju njihove sposobnosti i uloženi rad. Naravno, ovo vrijedi jedino ako su ocjene objektivne i utemeljene, odnosno ako su zaista odraz evaluiranog znanja. Analiziramo li prosječne ocjene od petog do osmog razreda osnovne škole koje su u posljednje tri godine “dobili” hrvatski učenici, vidljivo je da one značajno odstupaju od normalne raspodjele. Naime, umjesto očekivanog prosjeka između 3 i 4, naši učenici ostvaruju najviše četvorki i petica (u petom i šestom razredu je najviše petica, u sedmom je više četvorki dok je u osmom, valjda radi upisa u srednje škole, gotovo jednak broj četvorki i petica), trojki je oko 25 %, dvojki i jedinica je vrlo malo (na razini nekoliko postotaka). Ovakva raspodjela možda bi se i mogla tumačiti izrazitim talentom ili uspješnošću svih naših učenika, kada Hrvatska ne bi provodila OECD-ovo PISA mjerenje znanja učenika u dobi od 15-16 godina, koje zapravo korespondira s uspješnosti osnovnoškolskog obrazovanja. Osim što usporedbom s drugim zemljama Hrvatska ne postiže osobite rezultate (ispod je OECD prosjeka u sva tri područja koja se mjere i uspoređuju), jasno je vidljivo da su rezultati naših učenika raspoređeni sukladno normalnoj raspodjeli, kao što je to i kod učenika u drugim zemljama svijeta. Sve ovo navodi na jasan zaključak da ocjene učenika osnovnih škola u Hrvatskoj nisu objektivan odraz njihovog znanja, te da kao takve i samim učenicima, ali i njihovim roditeljima daju sasvim netočne pokazatelje o uspjehu, ali i mogućnostima samih učenika. O negativnoj poruci koja se na ovaj način šalje prema izvrsnim učenicima mislim da ne trebam niti govoriti.

Skandal s ispitima

Drugi primjer samo je nastavak opisanog problema koji smo mogli pratiti kroz “skandal” s državnom maturom. Naime, ne umanjujući utvrđene propuste u pojedinim pitanjima niti neprilagođenost pojedinih ispita učenicima strukovnih srednjih škola, treba iskreno reći da je državna matura u dijelu u kojem služi kao podloga za upise na fakultete objektivni instrument usporedbe učenika u Hrvatskoj i jedno od najvećih dostignuća našeg obrazovnog sustava u posljednjih deset godina. Dodatno, čak i ako u njoj postoji neko krivo pitanje, čega naravno ne bi smjelo biti, svi učenici koji je polažu imaju i tada jednaku priliku dostupa visokom obrazovanju i mjereni su istim instrumentom, tako da i ostvareni bodovi odražavaju njihovu stvarnu poziciju u odnosu na sve druge učenike u zemlji. Imajući u vidu podatke o ocjenama u osnovnoj školi ne čude me napadi koji su na maturu upućeni, jer ako 12 godina “dobivate” petice za prosječno znanje i onda državna matura utvrdi vaš stvarni položaj, vjerujem da otriježnjenje za neke može biti bolno. Ono se, naime, nikako ne bi smjelo događati tako kasno nego bi kroz objektivno ocjenjivanje i državne ispite učenicima još u osnovnoj školi trebalo ukazati na njihove stvarne sposobnosti i dostignuća. Mnogima bi to bio poticaj da ulože više, dok bi drugima bio jasan putokaz u izboru karijere i nastavka obrazovanja. Nedavno se na okruglom stolu održanom za vrijeme WinDays konferencije raspravljalo o neusklađenosti obrazovnog sustava s potrebama gospodarstva. Ova teza danas puni stranice gotovo svih medija i nisam čuo niti jednog viđenijeg predstavnika akademske zajednice, vlasti ili poslodavaca (uključujući i mene) koji o njoj ne progovaraju i koji je na ovaj ili onaj način ne argumentiraju. Ipak, kada sam iznio ključne nalaze istraživanja Eurobarometer o percepciji diplomanata od strane poslodavaca koje je za Europsku komisiju izradio Gallup krajem 2010, izazvao sam polemike i neodobravanje. Ipak, istraživanje je po svom uzorku od 7036 poslodavaca iz 27 EU i četiri zemlje pristupnice, te njihovoj distribuciji (po veličini, djelatnosti, tipu vlasništva…) i broju ispitanih u svakoj državi, relevantno. Dodatno, ako ih se dublje analizira i stavi u opisani kontekst kulture i sustava vrijednosti, iako su mnoge iznenadili, nalazi ocrtavaju naše aktualno stanje. Naime, u konkurenciji od 31 zemlje hrvatski poslodavci su bolje od svih ostalih ocijenili diplomante naših stručnih i sveučilišnih studija koje su zapošljavali u posljednjih pet godina (i to one trogodišnjeg kao i one petogodišnjeg studija) u područjima: računalne pismenosti, pismenog izražavanja, matematike i matematičke logike, timskog rada, specifičnih stručnih znanja vezanih uz dobivenu kvalifikaciju, komunikacijskih vještina, sposobnosti prilagodbe kompleksnom radnom okruženju, analitičkih vještina i znanja te planiranje i organizacije i poznavanja stranih jezika!

Jedino su nas turski poslodavci pretekli u ocjeni kvalitete svojih diplomanata po pitanju donošenja poslovnih odluka, ali i ovdje smo čak na drugom mjestu u odnosu na sve ostale promatrane zemlje. novi sustav vrijednosti Naravno, ovakav rezultat kada bi odražavao stvarno stanje ne samo da opovrgava bilo kakav problem usklađenosti obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada, nego iskazuje kako je naš srednjoškolski i visokoškolski sustav iznimno uspješan jer on od objektivno loših dostignutih znanja nakon osnovne škole (sjetite se PISA-e) stvara najbolji kadar u Europi! Malo koji poznavatelj područja obrazovanja vjeruje da su ovi podaci odraz stvarnog stanja. Naprotiv većina nas se slaže kako poslodavci nesvjesni kvalitete nadolazeće EU konkurencije još uvijek nemaju realna očekivanja od obrazovnog sustava kojeg financiraju. Tome u prilog govori i odgovor na pitanje iz istog istraživanja o vrijednosti međunarodne stručne prakse (radnog iskustva) kod zapošljavanja, gdje upravo domaći poslodavci (čak njih 84%) navode kako je ona bezvrijedna, dok je u najuspješnijim EU državama takvih čak tri puta manje. Vjerujem da se iz navedenih primjera može dobiti jasan dojam o potrebnim promjenama u kulturi i sustavu vrijednosti, kako kod roditelja i učenika tako i kod poslodavaca i donosilaca politika. Istinske promjene u sustavu obrazovanja te njegovo stavljanje u punu funkciju razvoja društva biti će moguće tek kada krenemo graditi osobnu odgovornost na svim razinama i kada krenemo mijenjati suštinski, a ne samo deklarativno. Nadam se stoga da će prepoznavanje ovih temeljnih manjkavosti i problema biti koristan putokaz u nadolazećem vremenu izrade Strategije razvoja obrazovnog sustava Republike Hrvatske i da nećemo samo kopirati tuđa dobra rješenja bez analize podloga za njihovu uspješnu provedbu.