Hrvatske mitologije

Pobuna protiv demokracije koje u Hrvatskoj zapravo – nema!

Petak 28.Listopad 2011.

Da ste kojim slučajem posljednja dva tjedna izbivali iz Hrvatske, pa situaciju sudili isključivo po medijima, mogli ste pomisliti da ne živimo u recesiji, i da smo još uvijek zaglavili u dobu socijalizma

Izdanje

Broj 7, 28.10.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Kada sam ljetos išao na susret s onime koji se kod nas i u svijetu nerijetko – a da se njegove knjige uglavnom nalaze među onima na koje se svi pozivaju, a rijetko tko ih je doista pročitao – poima kao filozofski šarlatan ili u boljem slučaju kao Darth Vader političke teorije, očekivao sam još jednu apologiju “kraja povijesti”. Međutim, Francis Fukuyama me iznenadio. I u svojoj najnovijoj knjizi “Porijekla političkih institucija” ustvrdio je, kao i u tom našem razgovoru, da do “kraja povijesti” ipak nije došlo, i to iz najmanje dva razloga. Prvi je nešto što naziva “mogućnošću nazadovanja”, a drugi je, dakako, Kina. Šteta je da hrvatski ideolozi kapitalizma, koji bi još do prije koju godinu vjerojatno potpisali sve što je Fukuyama rekao (od trijumfa liberalne demokracije do američke intervencije u Iraku i Afganistanu, pa vjerojatno i smaknuće Osame bin Ladena), ne prate recentne trendove u razvoju kapitalizma, ili barem njegovoj teoriji. Onda se ne bi mogla dogoditi situacija da u samo nekoliko dana najprije osvane teza da kapitalizma u Hrvatskoj zapravo nema, potom da je kapitalizam danas uspješniji no ikad prije, a zatim kao šlag na tortu, pokušaj da se Miltona Friedmana uzdigne iz mrtvih. Kao što kaže poznata izreka, povijest se ponavlja dvaput. Najprije kao tragedija, zatim kao farsa. U Hrvatskoj se ideologija Friedmanovih sljedbenika najprije morala dogoditi kao tragedija, da bi se naknadna legitimacija sada odvijala kao farsa. Da ste kojim slučajem posljednja dva tjedna izbivali iz Hrvatske, pa situaciju u zemlji sudili isključivo po medijima, mogli ste pomisliti da ne živimo u recesiji i da smo još uvijek zaglavili u dobu socijalizma. A ako i nismo, ono što će nas sigurno ponovo odvući u kaljužu socijalizma je “direktna demokracija”. Teza koju štitonoše kapitalizma plasiraju da bi nas direktna demokracija mogla dovesti u novi totalitarizam, u najmanju je ruku čudna. Jer otkada je veća participacija građana (kroz javne rasprave, referendume, elektronsko glasanje, participativne budžete, itd.) prijetnja demokraciji? Zar definicija demokracije – ma koliko i to bilo problematično ako se sjetimo da u atensku “demokraciju“ nisu bili uključeni robovi, žene i stranci – nije “vladavina naroda”? Tezu da u Hrvatskoj zapravo nema kapitalizma trebalo bi preokrenuti i reći da je ono čega u Hrvatskoj zapravo nema – sama demokracija! Jer teško da sustav u kojem građani glasaju svake četiri godine za kandidate iza kojih mora stajati nekoliko milijuna kuna da bi uopće postali vidljivi i na kraju bili izabrani može biti nazvan “demokracijom”. Uostalom, zar to nije najjasnije u svojoj jezgrovitoj formuli sažeo Milan Bandić kada je rekao da građani nemaju pravo reći ništa drugo osim dati svoj glas svake četiri godine? Drugo, zar se “reprezentativna demokracija” danas uglavnom ne svodi upravo na “reprezentiranje” financijske oligarhije, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj? Zamislimo, na trenutak, da su prosvjednici s Wall Streeta ušli u bazu podataka Orbis 2007. koja ima listu 37 milijuna kompanija i investitora diljem svijeta i da su iz te baze napravili detaljan pregled svih 43.060 multinacionalnih korporacija. Zamislimo da su, koristeći računalni model za izračunavanje odnosa u prirodi kako bi pratili odnose vlasništva u tim korporacijama, došli do broja od 1318 korporacija koje čine sam centar globalne ekonomije. Zamislimo da su potom u samoj srži centra otkrili 147 koje kontroliraju 40 posto njihovog bogatstva i da je struktura njihova vlasništva isprepletena – svi imaju udio u svakome. Sada zamislimo da su na kraju napravili popis 50 najmoćnijih i otkrili da su među njima uglavnom banke: Goldman Sachs, Barclays, JP Morgan Chase, UBS AG, Deutsche Bank AG, Unicredito Italiano. Zamislimo da su to učinili prosvjednici s Wall Streeta i rekli: “Evo, to je kapitalistička mreža koja vlada svijetom”. Sigurno biste rekli da se radi o “teoriji zavjere”. No bi li stvari izgledale drugačije kad bismo rekli da je do takvih rezultata došao švicarski Federalni institut za tehnologiju u Zürichu? Ako ste se pitali koja je svrha ovog istraživanja, New Scientist nam daje odgovor: “Krucijalno je da bi identificiranjem arhitekture globalne ekonomske moći analiza mogla pomoći da je učini stabilnijom. Otkrivanjem ranjivih aspekata sustava, ekonomisti mogu predložiti mjere koje će spriječiti da se budući kolapsi prošire kroz cijelu ekonomiju”. Istraživanje, dakle, nije provedeno da se dokaže tko kontrolira globalnu ekonomiju (to je tek “nusproizvod”), već da se pokaže uska povezanost među multinacionalnim korporacijama (i da se globalni ekonomski sustav stabilizira). I nedavni val hvalospjeva kapitalizmu u Hrvatskoj – bilo da nas uvjeravaju da ga zapravo nema, ili da je trijumfalniji no ikad, ili da nam je potrebna nova božanska intervencija Chicago boysa – kreće se na tom tragu. Njegov je cilj upravo stabilizacija jednog sustava koji je na svim razinama nestabilan. Koliko je nestabilan, čak i stari Fukuyama uviđa.

Povezani članci