Svijet

Politika je počinila samoubojstvo, vlast preuzimaju tehnokrati

Petak 18.Studeni 2011.

Osim činjenice da ni Monti ni Papademos nisu političari niti su izabrani na izborima, povezuje ih i to što su obojica ugledni ekonomski stručnjaci.

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Samoubojstvo politike! Demokracija pada pod naletom tehnokracije! Sažetci su to su niza napisa u europskim glasilima povodom uspostave “tehnokratskih” vlada Lukasa Papademosa u Grčkoj i Marija Montija u Italiji. U njima se, međutim, zanemaruje ključno: Montijevo imenovanje ukinut će duopol Merkozy i uspostaviti trijumvirat. Merkel i Sarkozy neće ubuduće moći bistriti ekonomska pitanja bez čovjeka koji o tome zna mnogo više od njih. Osim činjenice da ni Monti ni Papademos nisu političari niti su demokratski izabrani, nego ih je premijerima imenovao predsjednik države kako bi državne račune očistili od javnoga duga koji se gomilao desetljećima - za što će ipak morati tražiti potporu u demokratski izabranim nacionalnim parlamentima - povezuje ih i to što su obojica ekonomski stručnjaci s velikim međunarodnim ugledom i iskustvom. Papademos je na Massachusettskome tehnološkome zavodu diplomirao fiziku, magistrirao elektroinženjerstvo, pa doktorirao iz ekonomije. Predavao je na američkoj Columbiji pa na Atenskome sveučilištu, bio je stariji ekonomist američke Banke saveznipričuva, guverner Grčke banke pa zamjenik guvernera Europske središnje banke. Ako se Papademosa i može nazvati tehnokratom, Monti je vrhunski umnik. Na milanskome Bocconiju diplomirao je ekonomiju, da bi postdiplomski studij nastavio na Yaleu kod nobelovca keynesovca Jamesa Tobina. Političku je ekonomiju predavao na Torinskome sveučilištu, pa na Bocconiju, kojemu je sada predsjednik. U dvama je mandatima bio povjerenik u Europskoj komisiji: za unutarnje tržište, usluge, carine i poreze pod Jacquesom Santerom, pa za tržišno natjecanje pod Romanom Prodijem. Potom je osnovao ekonomski think-tank Bruegel, kojemu je cilj iskoristiti iskustva europskoga ujedinjenja za upravljanje globalizacijom, kako bi se taj nezaustavljiv postupak usmjerio na opće dobro, umjesto na interese jedne supersile i malobrojnih korporacija.

Pobijedio Welcha i Gatesa

Papademos je blizak Papandreouovu PASOK-u, dok je Monti “iznad stranaka”. Iako ga neki opisuju kao liberala, Monti se ne zalaže za slobodu tržišta od pravila nego od monopola i kartela. Zagovara uvođenje “Tobinova poreza” ili “poreza Robina Hooda”, tj. oporezivanje bankarskih transakcija. Monti se ne uklapa u ideološku podjelu na (neo)liberale i keynesovce. No, prema namjerama bliži je Keynesu: njegova je misao vodilja, piše Corriere della Sera, “stroga zaštita javnoga interesa”, pa i dok sjedi u nadzornim odborima niza talijanskih tvrtka ili savjetuje Coca-Colu i Goldman Sachs. To je pokazao i kada je, kao europski povjerenik, spriječio 42 milijarde dolara teško spajanje General Electricsa i Honeywella, koje su američke vlasti već bile odobrile. U do tada uglavnom odvjetnicima prepušteno pravno pitanje spajanja uveo je ekonomsku analizu - u EK-ovu Opću upravu za tržišno natjecanje za glavnoga je ekonomista doveo profesora s berlinskoga sveučilišta Humboldt Larsa Hendrika Röllera - te je dokazao da bi GE spajanjem pojačao svoj ionako već dominantan položaj na tržištu velikih zrakoplovnih motora, dok bi Honeywell istovremeno zadobio dominaciju u malim motorima i avionici. Kao što se nije uplašio GE-ova čelnika Jacka Welcha, Monti se nije dao impresionirati ni od Billa Gatesa: Microsoft je tužio za 497 milijuna eura zbog zloporabe dominantnoga tržišnoga položaja, što je nakon niza žalba i odgovora na žalbu do kraja istjerala njegova nasljednica Neelie Kroes. Grčka i talijanska kriza uvelike se razlikuju. Grčko gospodarstvo gotovo ništa ne proizvodi i oslanja se mahom na uslužni sektor; talijansko stagnira, ali temelji su mu zdravi i jedina mu je stvarna zaprjeka loše upravljanje državom. Donedavni talijanski premijer Silvio Berlusconi čitavu je zemlju uzeo za taoca svojih privatnih poslovnih interesa, kojima je prilagođavao zakone. Donedavni je, pak, grčki premijer Giorgos Papandreou časno žrtvovao svoj položaj kako bi spasio Grčku, ali i Europsku Uniju. Papandreouov blef s najavom referenduma o na listopadskome summitu EU usvojenu paketu mjera za sprječavanje bankrota Grčke pogrješno se procjenjuje kao neodgovorno ponašanje: oporbeni čelnik Antonis Samaras bio se žestoko protivio paketu, a nakon najave referenduma ustvrdio je da Papandreou mora otići kako bi oporba preuzela vlast i provela paket. Pa je Papandreou odstupio u korist Papademosove vlade nacionalnoga jedinstva. A znao je kako će Samaras reagirati: dobro ga poznaje, dijelili su sobu tijekom studija na Amherstu u Massachusettsu. Samaras sada ponovno prijeti da će srušiti paket, ali ankete pokazuju da su Grci velikom većinom za ostanak u eurozoni, pa je sva prilika da će ga na kraju ipak podržati. Papademos je, naime, dobio mandat samo do sredine veljače 2012., kada će se održati parlamentarni izbori; želi li se Samaras nadati pobjedi, mora prihvatiti paket jer će u suprotnome EU uskratiti Ateni osam milijarda eura za isplatu državnih obveznica koje dospijevaju na naplatu. A tada bi uslijedio bankrot Grčke i njezino izbacivanje iz eurozone.

Bilderbergov “zavjerenik”?

Montija će u Parlamentu poduprti svi osim Sjeverne lige. Bar kad je riječ o provedbi netom usvojenih mjera za smanjenje golemoga javnoga duga od 1900 milijarda eura, 120% BDP-a. Berlusconijev Narod slobode kaže da se odmah potom ide na parlamentarne izbore, dok Monti, kako bi posve stabilizirao državno novčarstvo, zahtijeva mandat do redovnih izbora na proljeće 2013. Ali Berlusconijevcima prijevremeni izbori zapravo ne odgovaraju jer bi na njima bili teško poraženi. Pa će Monti vjerojatno iznijeti mandat do kraja. Hoće li se potom kandidirati na listi lijevoga središta, kao njegov kolega profesor ekonomije i također katoličkim vrijednostima posvećeni bivši šef u EK-u, te prethodnik na premijerskome položaju Romano Prodi? I na kraju, za teoretičare zavjere: i Papademos i Monti članovi su - a Monti i supredsjedatelj - Trilateralne komisije (TLC). Ona se 1973. izdvojila iz tajnovite Skupine Bilderberg jer potonja, uz Europljane i Amerikance, nije željela uključiti i predstavnike Japana. Obznanjena joj je svrha pojačati suradnju među trima jezgrenim industrijskim prostorima, sa ciljempovećanja uzajamne dobrobiti i izbjegavanja napetosti koje bi ju mogle ugroziti, kao i sprječavanja ratova te ugroza okoliša i izvora. Za razliku od Bilderberga, članstvo - koje isključuje aktivne političare - i sastanci TLC su javni. No, Montija se redovito poziva i na sastanke Bilderberga. Tajni su, navodno, kako bi svjetski čelnici i ostali uzvanici mogli neometani od novinara.