Bez prava žalbe

Prav(ed)nik zna zašto Gotovini i Markaču nije mjesto u Haagu

Petak 23.Rujan 2011.

Za mentalno stanje nacije bilo bi dobro nakon svega izrečenog čuti što Josipović stvarno misli o procesu Gotovini i Markaču

Izdanje

Broj 2, 23.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

U pravu je Milorad Pupovac kad kaže da je newyorško ustajanje predsjednika dr. Ive Josipovića u obranu nepravedno procesuiranih u Haagu, što je s obzirom na opći kontekst logično uključivalo i generale, mnogo ozbiljnije i od premijerkina kninskog pozdrava nepravomoćno osuđenima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. A za taj pozdrav i sam predsjednik je rekao da je štetan za Hrvatsku, ali i za generale, dok ga je potpredsjednik SDSS-a ocijenio “zabrinjavajućim i opasnim”. Ipak, i uz sve napore srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da na međunarodnoj sceni traženjem akcije od europskih dužnosnika iskoristi ocjene dvojice njemu najbliskijih hrvatskih političara, pokazalo se da kninski pozdrav ipak objektivno nije ništa više od licemjernog predizbornog pranja savjesti politike koja nije prezala i od neeuropskih postupaka* kako bi ostvarila cilj – Europu, koji im je sada glavni adut na izborima. Predsjednik Josipović nije u toj mjeri kao Jadranka Kosor egzistencijalno izravno opterećen prošlošću, a ni budućnošću svoje bivše stranke, pa njegov pravorijek ima daleko veću težinu. I ne može se tumačiti kao emocionalni izraz predizbornog rastrojstva, kako bi se mogli pravdati nekorektni premijerkini postupci. Čak i da nije riječ o doktoru prava sa kaznenopravnim ugledom koji prelazi okvire naše zemlje, te čak i da svojim istupom ne pobija nepravomoćna utvrđenja haškog suda, pa još i posve nediplomatski dovodi u pitanje i stručnost haaških sudaca, Josipovićeva (prva) izjava daleko je veća kontroverza od premijerkina pozdrava. Teško je za povjerovati da bi on svoju pravnu reputaciju, pa i stečeni državnički ugled u međunarodnim okvirima, založio kako bi pravno tragičan položaj zapovjednika iz pobjedničke akcije Oluja iskoristio u kontekstu predizborne kampanje, kako je sa strepnjom aludirao Pupovac. Bio bi to vrhunac prijetvornosti nositelja projekta “Nove pravednosti”, koji bi time dotaknuo samo dno političkog nemorala. Stoga, predsjednikovu izjavu nije se moglo shvatiti drugačije nego kao krajnje ozbiljno izneseni stav prav(ed)nika i državnika. Te se, za razliku od Pupovca, valjalo upitati zašto je predsjednik pred našim iseljenicima u New Yorku rekao kako nije siguran da se s hrvatske strane u Haagu nalaze pravi ljudi. Činilo se da tu nije riječ o euforičnom ispadu u domoljubnoj atmosferi tisućama kilometara daleko od domovine i Europe, kao svojedobno u ustašoidnoj epizodi bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Kod Josipovića se radi čak i o svojevrsnom kontinuitetu pravnog stava jer je i nakon objave nepravomoćne presude generalima govorio kako on i nakon ponovnog iščitavanja brijunskog transkripta ne nalazi dokaze zločinačkog pothvata, te da je ta teza, “šokantna za mnoge”, neprihvatljiva i stoga očekuje kako će biti preispitana i demantirana u žalbenom postupku. Josipoviću se moglo prigovoriti da se stavio u ulogu istražitelja i suca, koji zna tko (ni)je kriv, ili ga tražiti da objasni na koga je mislio, na politiku ili stvarne počinitelje zločina, kad je rekao kako bi drugi trebali biti u Haagu, a ne oni koji sada tamo sjede. Našavši se u nebranom grožđu, nakon prespavane noći ipak se povukao, naknadnim tumačenjima dajući drugi smisao svojim riječima, ali još uvijek ostavljajući dvosmislenim odgovorima mogućnost da se njegove riječi odnose i na Gotovinu. Njegov prvotni državni i stručni iskorak zasluživao bi pohvalu jer se unatoč tereta svih nedvojbenih zločina nad Srbima u Oluji, ipak svojim autoritetom ustao u obranu prava pojedinaca, kritizirajući pri tome rad naddržavne institucije, što baš i nije osobina koja krasi našu političku elitu u međunarodnim odnosima. I to je posao šefa države, osobito ako se istodobno trudi zaštititi autoritet suda bez obzira na sadržaj presude koja će biti donesena. Takvo njegovo “miješanje” u sudski proces, makar promatrano samo kroz prizmu izreke da je bolje sto krivih pustiti nego jednog nevinog osuditi, bilo bi prihvatljivije od Tadićeva prejudicirajućeg inzistiranja na osudi Gotovine i Markača kao uvjetu za dobrosusjedske odnose, što je i nedavno izrekao priopćivši kako je “pravedno što se odgovorni za zločine u akciji Oluja nalaze u Haškom tribunalu”. I tada je Milorad Pupovac propustio prigodu da kao zreo hrvatski političar upozori Tadića na njegovo zabrinjavajuće štetno i opasno poimanje pravde. Zato je i sada kad izriče makar samo prijekor premijerki i predsjedniku tako teško povjerovati da su mu pri tome isključivo pravna država i pravda na srcu. A za mentalno stanje nacije bilo bi dobro nakon svega izrečenoga čuti što stvarno prav(ed)nik Ivo Josipović misli o procesu Gotovini i Markaču.

Povezani članci