Analiza

Presuda Čačiću nije bitna. Pa i u zatvoru svi tvrde da su nevini

Četvrtak 28.Lipanj 2012.

Čačićev slučaj opterećuje i provocira nestabilnost hrvatske Vlade, ali možda je još teža posljedica što unosi dvostruka mjerila u hrvatski politički život, blaga za “naše i nezamjenjive”, i stroga za sve ostale

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Tjednik Forum je prije parlamentarnih izbora zaključio da Radimir Čačić, ako i dobije potporu birača, zbog nesreće u Mađarskoj ne bi smio ući u Vladu jer će nametnuti nedopustive kriterije političkog morala, te će i Hrvatska postati taoc njegovih kaznenih problema. Premijer Zoran Milanović i sam je nehotice to priznao kad je u iščekivanju presude za RTL rekao: “Ispada da je status hrvatske Vlade u rukama jednog suca prvostupanjskog suda u Mađarskoj”. Što nam sud u Mađarskoj donosi novoga? Ništa što nismo znali ili mogli predvidjeti, a uvažavajući presumpciju nevinosti nitko nije kriv dok se pravomoćno ne utvrdi suprotno. I mađarska sutkinja može pogriješiti. Mogli bi izdvojiti desetine primjera u kojima je isti činjenični supstrat prvostupanjskom sucu dovoljan za osudu, a za žalbene suce razlog za oslobađanje, lakšu ili težu osudu. I obrnuto! Kao prvi potpredsjednik Vlade Čačić svoj poslovni raspored od početka prilagođava suđenju, te iako je političar jake psihološke konstitucije, očito je, a i sam to verbalizira, nosi se s traumama slučaja dok u osjetljivim okolnostima vodi zahtjevan resor.

Državna, a ne osobna tragedija

Dobiva li njegovo moralno političko propitivanje s nepravomoćnom presudom na težini? Ne bitno! Sve što je za etiku tog slučaja bilo važno znali smo odmah. Sve poslije, bez obzira je li Čačić kriv i zaslužuje li i kakvu kaznu, koalicijska je pretvorba prometne nesreće s dvoje mrtvih u političku nesreću u kojoj je Čačić žrtva. Ali, dvije mrtve osobe ni pravomoćna presuda, kakva god bila, ne može oživjeti. Osim toga, da je političke etike Čačić nije smio postati to što sada jest u ovoj Vladi, već zbog toga što je samo nekoliko mjeseci prije nego je inzistirao da ga se zove prvim potpredsjednikom, prekršajno osuđen zbog nesreće s jahtom, prijavljene za gospodarsku namjenu na moru, a koristio ju je na pomorskom dobru, te što nije prijavio putnike i posadu. Kršio je i Zakon o športu ne odstupivši s mjesta šefa Hrvatskog teniskog saveza zbog procesa u Mađarskoj. I ranije su mu zakoni bili za dječje vrtiće, a ne za njega. Premijeru Zoranu Milanoviću presuda Čačiću nije “biti li ne biti” za Vladu jer je njegova nesreća “etički neutralna” odnosno “djelić sekunde u božjim rukama”. Čak ni broj mrtvih nije mu presudan pa je - prilično nesmotreno prema obiteljima osmero poginulih i četrdesetak ozlijeđenih - trenutkom pospanosti “nesretnog vozača” češkog autobusa svoja moralna gledišta zaokružio tezom kako je “teško u takvim stvarima biti pametan”. Ali kad se radilo o sinu makarskog tajkuna koji je u trenutku malodobne nesmotrenosti usmrtio dvije djevojke u Makarskoj čitava je nacija bila pametna sprdajući se što smo u presudi na dvije godine zatvora doznali da mladić dolazi iz “društveno prihvatljive obitelji”. Čačića čak i premijer prije bilo kakve presude brani kao “društveno prihvatljiva osuđenika”. Prepuštajući Čačiću odluku ostaje li u Vladi, premijer nas je vratio na početak kad nam je pritisnut objektivnim okolnostima i savjetima PR agencije Čačić priopćio kako se dogodila “prvenstveno moja osobna tragedija” i kad mu je HNS prepustio odluku hoće li voditi stranku. Apsurdno je do čega je dovela, a tko zna do čega će nas još dovesti ta “osobna tragedija” i koliko ćemo još dugo s “nezamjenjivim” Čačićem strepiti za posljedice tog sada državnog problema. Strepe li i potencijalni investitori kakve bi posljedice taj izvor nestabilnosti u našoj Vladi sam za sebe ili kumulativno s negativnim gospodarskim pokazateljima mogao biti prerizičan za ulaganja? Ako premijer tako malo drži do pravne države da se od početka angažirao u relativiziranju Čačićeve krivnje tko jamči da nije tako pristran uvijek kad mu to politički odgovara? Je li neozbiljno od Vlade sav teret takve odluke prepuštati jednom čovjeku, ionako opterećenom pravosudnom traumom, čovjeku za kojeg i sam premijer kaže kako “katkad i previše ne vodi računa o svom rejtingu”. Kako će onda on s političkim imidžem buldožera koji vidi samo građevinski cilj biti u stanju voditi računa o drugima!? Bi li osobi s tako teškim psihološkim teretom s povjerenjem dali da vodi dječji vrtić, a kamoli da mu se sudbina Vlade daje u ruke!?

Nakon nesreće na Kornatima i pogibije vatrogasaca Damir Kajin, tada u oporbi, tražio je ostavku ministra Ivice Kirina zbog moralne odgovornosti. Za razliku od bivše ministrice Mirele Holy koja je tek po izlasku iz Vlade zaključila kako Čačić zbog nesreće nije ni trebao ući u Vladu, Kajin, znan po tomu što nije “stupido” kad je njegov moral u pitanju, na tragu premijerovih teza kazao je uoči presude: “Danas će od 153 zastupnika njih brat-bratu 140 sjesti u automobil i pokušat se vratiti kući. Svakome od nas se to isto može dogoditi”. Taj “beskompromisni” političar koji ni sam ne može pobrojati koliko je ostavki hadezeovaca tražio, na vlasti nudi druge kriterije. Na sreću, ni toga dana, a ni poslije, nesreća s takvim posljedicama nije se dogodila. Štoviše, od 1990. takva nesreća nije se dogodila nijednom našem dužnosniku, a niti je u svjetskim razmjerima poznato da se aktivnom političaru sudilo za smrt dvoje ljudi. Dapače, neki su podnosili ostavke čak i kao putnici. Baš u Mađarskoj je ministar prometa, telekomunikacija i vodoprivrede László Nógrádi tako postupio jer je jedna osoba poginula, a druga je teško ozlijeđena kad je vozač njegova službenog audija naletio na trabant. Litavski ministar unutarnjih poslova i šef policije 2007. podnijeli su ostavke jer su bili putnici u automobilu kojim je alkoholizirani policijski službenik skrivio smrt troje djece. Čak niti američkom senatoru Tedu Kennedyju nije pošlo za rukom što je Čačiću. Nakon nesreće 1969. u kojoj je poginula njegova suputnica odustao je od predsjedničke kandidature, da bi nakon uvjetne osude koja mu je ukinuta u nominacijskom dvoboju 1980. izgubio od Jimmyja Cartera. Čačić nije imao Cartera za protivnika već autsajdera na svome terenu, Tomislava Karamarka, a i birale su se liste. No, i etička pravila postoje radi sprečavanja posljedica do kojih demokracija može dovesti. Čačić ipak svoj izborni rezultat koristi kao argument. Kao da bi izborni rezultat HDSSB-a bio drugačiji da je Ustavni sud dopustio da im Glavaš bude nositelj liste. Čačić, premijer, Vlada i javnost svojim odnosom prema nepravomoćnoj presudi samo iskazuju svoj odnos prema pravnoj državi, ili bolje reći, svoje (ne)poštovanje prema mađarskoj sutkinji. A čelni ljudi ove Vlade, od premijera pa nadalje, već su se na puno gori način iskazali u nepoštivanju “vlastite” pravne države na slučaju Hvara, Ferenčaka, Kalambure... tako da se treba složiti s premijerom da je nepravomoćna presuda nebitna. Dakako, osim ako EU ne kaže drugačije! Etičku “presudu” slučaja Čačić Kukuriku koalicija donijela je davno kad su opsjednuti izborima odlučili još jednom “pregaziti” mrtve Mađare.

Srozali moralne kriterije

SDP-u, IDS-u i HNS-u nekoć su usta bila puna ostavki. Damir Polančec i pod njihovim pritiskom podnio je ostavku kao hadezeov potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva zbog istrage u aferi Spice kako ne bi štetio “Vladi, koaliciji, ni tebi Jadranka”. Bivša premijerka nije ponudila ostavku zbog Sanadera, ni Božidar Kalmeta zbog afera u svome resoru, kao ni Darko Milinović, Ivan Šuker, Ana Lovrin... Odnosom sada vladajuće politike prema Čačićevu slučaju moralni kriteriji su se dodatno srozali. Vodeći računa kako bi i sam mogao biti osuđen, Čačić se i usudio nepravomoćno osuđenog Srećka Ferenčaka predložiti u nadzorni odbor Janafa kako bi javnost lakše podnijela njegovu osudu. Zbog Čačića je HNS “morao” staviti na izbornu listu varaždinskog gradonačelnika Gorana Habuša koji je pijan u službenom autu napravio prekršaj, jer kako bi se inače pravdala Čačićeva kandidatura. Unatoč pak svojedobnoj ostavci Milana Bandića zbog pijanog prometnog izgreda Habuš je pak za ostanak na gradonačelničkoj funkciji posegnuo za argumentima o nezamjenjivosti i šteti po Varaždin, a za kojima poseže i dobar dio onih koji ulažu nadu u Čačićeve sposobnosti. Riječ je o društvenom licemjerju koje moralnost Čačićeva ostanka na funkciji stavlja u korelaciju s njegovim ministarskim (ne)uspjehom. Zbog Čačića normalno je i da se dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić na splitskom sudu druži s USKOK-om. Zašto bi onda hadezeov gradonačelnik Ivica Kirin dao ostavku. Kod takvih kriterija etičaru Ivanu Čehoku naravno da preostaje samo da si lupa glavom o zid gdje mu je bio zdrav razum kad je još za istrage dao ostavku kao varaždinski gradonačelnik... HNS-ov Goran Beus Richembergh svojedobno je dobro rekao: “Budemo li se oslanjali na moral i budu li moral, ne daj Bože, procjenjivali političari koji se na ovaj način bave prljavštinama, onda nećemo daleko dospjeti. Svi oni vrište da su moralni, ali kako kaže šala – niste još nikoga mogli sresti u zatvoru tko za sebe nije tvrdio da je nevin”. Stoga, ne očekujte ostavku od Čačića. To je njemu koji dijeli lekcije lijenim radnicima i parazitima ispod časti.