Svijet

Presudna godina da se shvati iluzija demokracije

Petak 23.Prosinac 2011.

Tehnokratske elite postaju novi “očevi naroda” koji su se iz redova Goldman Sachsa regrutirali u nove europske vođe

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Među svim različitim čitanjima, događaje iz 2011. godine moguće je čitati i na način na koji je u svom slavnom pasusu iz “Povijesno-filozofijskih teza” Walter Benjamin tumačio sliku Paula Kleea. “Angelus Novus” nije, kao što bi se na prvi pogled moglo pomisliti, sretan anđeo, već upravo suprotno: “Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor.“ Što ako isto vrijedi za sve revolucionarne pokrete i događaje 2011. godine, što ako ono što iz današnjeg trenutka izgleda kao napredak (“Arapsko proljeće”, “Occupy Wall Sreet”, “Indignadosi” itd.) nije ništa drugo nego vihor koji će, umjesto do više demokracije, dovesti do manje demokracije? Što ako je hrpa razvalina koja raste do nebesa simbolizirana upravo ukidanjem demokracije na onim mjestima na kojima je traženo njezino uvođenje i istinsko provođenje? Uostalom, samo prezime “demokratski” postavljenog grčkog premijera pokazuje o čemu je tu riječ: Papademos može se – a nakon odbačenog referenduma, i treba - iščitati i kao “Pa-pa demos!”, kao konačna potvrda opraštanja s narodom, ali ujedno i kao “Papa demos”, kao znak da upravo tehnokratske elite postaju novi “očevi naroda” koji su se iz redova Goldman Sachsa regrutirali u nove europske vođe: Mario Monti, Mario Draghi, Otmar Issing, Peter Sutherland, niz nastavite sami…

Pretvorba napretka u progres

Međutim, nemojmo zaboraviti koja je pozadina Benjaminovih “Povijesno-filozofijskih teza”: dvadeset paragrafa sročio je ranih 1940-ih, neposredno prije nego je iz višijevske Francuske pokušao pobjeći od Gestapa (kopiju rukopisa dobila je Hannah Arendt koja ga je predala Adornu i tako je sačuvan od zaborava). Kao što znamo, Benjamin je kasnije uspio prijeći francusko-španjolsku granicu i dospjeti u mali obalni gradić Portbou, gdje je 25. rujna 1940. godine, potpuno očajan zbog vijesti da će ga deportirati natrag u Francusku i da će tako završiti u rukama nacista, počinio samoubojstvo. Kada sam ljetos u Parizu imao prilike razgovarati s osobom koja je osobno poznavala Benjamina i koja ga je srela netom prije nego što je ovaj pobjegao u Kataloniju, upitao sam je kako tumači njegovog “Anđela povijesti“. Odgovorila je ovako: “Napredak je za Benjamina nešto zbog čega su najsiromašniji dijelovi stanovništva postali žrtvama male oligarhije. Ta predodžba povijesti je jako važna za mene i trebamo je razumjeti kao takvu, ali ne bismo smjeli stati na tome. Ne bismo smjeli reći da to ne može biti promijenjeno, već bismo trebali reći upravo suprotno: jasno je da nam to prijeti i kako će taj mali anđeo pobijediti napredak i pretvoriti ga u pravi progres?”

Brutalno kao idealno

Tako govori čovjek koji je tada, 1940. godine, imao tek 23 godine, a koji je danas prešao devedesetu i misli isto. To je Stéphane Hessel, čovjek kojemu Benjaminova sudbina nije bila tek apstrakcija jer je i sam kasnije preživio čak dva koncentracijska logora, sudjelovao u francuskom Pokretu otpora, a 1948. godine sudjelovao i u nacrtu UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Kao da mu to nije bilo dosta, s 93 godine odlučio je napisati “Indignezvous!”, knjigu pod jednostavnim nazivom “Pobunite se!”, koja je samo u Francuskoj prodana u milijun i pol primjeraka u pola godine, a po kojoj su i španjolski “Indignadosi” uzeli ime. Hessel će reći da je razlika između njega i Waltera Benjamina bila u tome da je on bio pun nade, a Benjamin pun očaja: “Uvijek sam se protiv očaja (exaspération) borio nadanjem (aspiration)”. Samo dan prije, u Parizu sam se susreo i s jednom osobom koja je donedavno gajila jednu drugu nadu – nadu u “kraj povijesti”. Međutim, u razgovoru s Francisom Fukuyamom ostao sam prilično iznenađen. Naravno da on i dalje vjeruje u ideju liberalne (predstavničke) demokracije, ali je čak i on priznao da postoji mogućnost “političkog nazadovanja”, da je “Arapsko proljeće” opovrgnulo tezu njegova učitelja Huntingtona o “sukobu civilizacija”, da se ono može smatrati novom 1848. godinom (nešto što tvrdi i Tariq Ali, s kojim se vjerojatno oko ničeg drugog ne bi složio), te da Europi prijeti desni anti-imigrantski nastrojeni populizam (što je, poput “samoostvarenog proročanstva”, ustvrdio samo nekoliko dana prije norveškog masakra). Dakle, ako čak i ljudi koji stoje na različitim stranama političkog spektra, poput Hessela i Fukuyame, tvrde da je demokracija danas doista u krizi, onda doista valja postaviti pitanje nije li 2011. godina bila presudna godina u kojoj je konačno postavljeno pravo pitanje o pravom problemu? Ako je tomu tako, onda će 2012. godina biti presudna da se napokon ozbiljno shvati samo naizgled paradoksalna tvrdnja koju je dao Alain Badiou kada kaže da neprijatelj danas nije kapitalizam, već (označitelj) “demokracija”. “Demokracija” je iluzija, ili kako će to reći Badiou: “Gdje je moć naroda? Gdje je politička moć seljaka iz Trećeg svijeta, europske radničke klase, siromašnih posvuda? Mi živimo u kontradikciji: brutalno stanje stvari, u srži nepravedno – u kojem se postojanje mjeri isključivo novcem – predstavlja se kao idealno.” Paradoks je u tome da nas se čitavo vrijeme uvjerava da naše demokracije (liberalni kapitalizam) nisu najbolje, ali da su one, kao što je to nezaboravno rekao Churchill, ipak najbolje među najgorim političkim sistemima. Badiou će ponovo prokazati to stanje: “Naša demokracija nije savršena. Ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije kriminalan poput staljinizma. Ostavljamo milijune Afrikanaca da umiru od side, ali ne pišemo rasističke nacionalističke deklaracije poput Miloševića. Ubijamo Iračane našim avionima, ali im ne režemo grkljane mačetama kao što to čine u Ruandi”.

Nade anđela povijesti

Badiouov niz bi se lako dao nastaviti: kritiziramo kineski kapitalizam bez demokracije, ali ne smetaju nam europske tehnokratske vlade koje ukidaju svaku vrstu demokracije. Hvalimo srčane Arape jer napokon zahtijevaju više demokracije, ali ne dajemo Grcima pravo na referendum. Prepoznajemo neke dobre strane u Occupy Wall Street pokretu, ali i dalje bankare postavljamo kao šefove vlada. I tako dalje… Naravno, netko bi ponovo mogao uzvratiti s protupitanjem: “Ali što su svi ti vaši pokreti uopće dali?”; i nije li situacija slična onom geslu da se sve mora promijeniti da bi sve ostalo isto (pogledajte, primjerice, današnji Egipat ili Tunis, gdje sve ide u smjeru vladavine umjerenih ili manje umjerenih islamista koji će, baš poput Mubaraka ili Ben Alija, ako ne i više, biti na partijskoj liniji zapadnih sila, prije svega SAD-a)? No možda je, upravo s obzirom na sve prodemokratske (ili čak “pravo-demokratske”) pokrete 2011. godine, doista došlo vrijeme da se odoli takvom iskušenju. Možda je došlo vrijeme da poput Samira Amina, koji je prije dvije godine u Zagrebu nakon dugog predavanja o mogućnostima promjene trenutačnog stanja bio upitan: “A kada će više konačno doći ta vaša revolucija?”, smireno odgovorio: “Uskoro”. Uz dodatak koji daje Amin: “Ali ja sam Egipćanin, za nas je vrijeme relativna kategorija, možda za 200 ili 300 godina”. Naravno, neovisno o tome vjerujete li u revoluciju ili ne, sigurno ćete uzvratiti zdravorazumskom skepsom: ali mi nemamo toliko vremena, što ako već sutra krenemo u smjeru nekog novog fašizma ili dođe do ekološke katastrofe epskih razmjera? Možda onda ne preostaje ništa drugo nego podsjetiti na posljednje riječi koje je Benjamin ispisao u “Povijesnofilozofskim tezama”, svojevrsnoj oporuci u kojoj skroz na kraju, ipak, spominje budućnost: “Jer u njoj svaka sekunda male su dveri kroz koje može ući Mesija”. Bez prizvuka metafizike rečeno: nije u doba Mubarakove vlasti niti u doba današnje predstavničke demokracije došlo do ujedinjenja egipatskih Kopta i muslimana, već upravo tijekom revolucionarnih dana na Trgu Tahrir kada su Kopti stvorili ljudski štit, braneći muslimane koji su molili od pristaša režima. “Anđeo povijesti” možda na kraju ipak nosi malo nade.