Bez prava žalbe

Prvaci Europe po korupciji ili najbolje lovimo svoje kriminalce

Petak 16.Rujan 2011.

Čak i ako je riječ o iznimnom trenutku našeg pravosuđa, ne zavaravajmo se ni pričama tužitelja, a ni branitelja

Izdanje

Broj 1, 16.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Kad, po svemu sudeći poslije izbora, započnu sva ona suđenja koja se očekuju protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i tko zna koga sve još, Hrvatska će na europskoj pravosudnoj sceni biti velesila kojoj bi eventualno jedino Italija mogla konkurirati sa sudskom pričom njihova aktualnog premijera. Kad se tomu pridodaju svi oni sudski procesi zbog nezakonja u državnim tvrtkama, te u kojima su obuhvaćeni visokopozicionirani dužnosnici, bez pretjerivanja se izdvajamo kao antikorupcijski lideri ili, ovisno kako tko gleda, kao najopterećeniji kriminalom u vrhu vlasti. Koje je viđenje ispravno nikad nećemo znati jer ovisi o tamnoj brojci kriminala među političkom i poslovnom elitom odnosno sposobnostima medija, politike, nevladinih institucija i prije svega državnih tijela nadležnih za progon kriminalaca. Možda su tipične boljke mlade demokracije kao što je naša dovele do povećane rasprostranjenosti “vrhunske”, sofisticiranije korupcije, ili su možda naši državni tužitelji, a do 1. rujna i policija, kao svježe i nadobudne snage koje raspolažu s novim kaznenopravnim naoružanjem jednostavno motiviranije i angažiranije pa i postižu zapažene rezultate i u europskim razmjerima. U svakom slučaju procesi bivšim i sadašnjim europskim liderima o kojima ovih dana izvještavaju svjetski mediji nameću nam zanimljive paralele snašim slučajevima i ponašanjem glavnih aktera. Osim notornog slučaja talijanskog premijera Silvija Berlusconija, riječ je o suđenjima bivšem francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu, bivšem islandskom premijeru Geiru Haardeu*, te bivšem slovenskom premijeru Janezu Janši. Svima im je zajedničko da su bivši što pokazuje da i demokracije zrelije od naših teško pokreću kaznene postupke protiv moćnika dok su u naponu političke snage i pod maksimalnom (izvan)institucionalnom zaštitom. Stoga i hrvatski mediji nisu posve korektni u kritikama neprocesuiranja bivšeg premijera i njegovih “pijuna” dok su bili na vlasti. Kaznenopravni imunitet, zdravstveno stanje optuženika, protek vremena od počinjenja kaznenog djela do početka suđenja, pa čak i optužbe za politički motivirane procese, sve su to dobro nam znana, a kako se ovoga tjedna moglo primijetiti zapravo karakteristična obilježja sudskih procesa kakva nalazimo i u europskim sudnicama kad se sudi njihovim velikim facama. U vijesti o suđenju Chiracu mediji ističu kako Francuska sudi prvom šefu države još od osude maršala Philippea Petaina za suradnju s nacistima u Drugom svjetskom ratu. Zar je moguće da su svi drugi bili bezgrešni!? Chiracu se, nakon što je kao predsjednik Francuske od 1995. do 2007. uživao kaznenopravni imunitet tek sada sudi za njegove “Buljubašiće” koji su kao pripadnici njegove stranke dobivali honorare iz javnih fondova za fiktivne poslove i to, prema Hini, još od 1977. do 1995. dok je Chirac bio pariški gradonačenik. K tomu baš kad je slučaj pokrenut, Chiracu se, liječnički službeno potvrđeno, (ne zvuči li to nekako poznato), pogoršalo zdravstveno stanje, nešto kao demencija, tako da se neće suočiti s optužbom i javnošću. Kakve bi sve po pravdu i pravosudni sustav obeshrabrujuće teorije zavrtjeo taj skandal u našim medijima. Chirac odgovara i to na jedvite jade, samo zato što se njegova fikcija ni uz pomoć Nicolasa Sarkozyja nije mogla zataškati. Ako je Chirac bio kao gradonačelnik u stanju izmišljati ne samo poslove, već i ljude radi stranačkih isplata zbog kojih je njegova stranka Parizu isplatila odštetu od dva milijuna eura, što je sve bio u stanju činiti u realnom svijetu i kakve je sve poslove izmišljao za svoje istomišljenike. A za što nikad neće odgovarati kao što i naši politički vođe, šefovi državnih tvrtki i dužnosnici nikad neće odgovarati za izmišljena radna mjesta u svojim resorima na štetu poreznih obveznika. Što zbog nedostatka dokaza, a što zbog nedostatka političke volje. A i kad se sve uskladi, nositelji optužbi trebaju imati jaku kičmu da podnesu sav teret koji im politika i javnost svaljuju na leđa jer je svaki proces moćniku kao stvoren za teorije zavjere, i stoga dio svake priče o suđenjima moćnicima. Kako u Sloveniji, Islandu, Italiji ili u Hrvatskoj već smo se naslušali kojekakvih optužbi protiv bivših, pa i njihovih protuoptužbi. Stoga, čak i ako imamo razloga vjerovati da se u Hrvatskoj barem trenutno događa nešto posebno u europskim okvirima, uživajmo u trenutku, ali ne zavaravajmo se ni pričama tužitelja, a ni branitelja.

Povezani članci