Svijet

Putin je i dalje car, ali podanici više nisu tako poslušni

fotografija

Reuters
Petak 02.Prosinac 2011.

Putinova vlastodržačka arogancija i častohleplje poljuljani su zvižducima na meču Fjodora Jemeljanjenka

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Kada sam sredinom 2007. godine prvi put dolazio živjeti i izvještavati iz Rusije, u Moskvi više nije bilo dopisnika britanskog Guardiana Nicka Pattona Walsha. Njegov oproštajni tekst – ‘ispovijed’, kako je sam ironično primjetio – imao je naslov: Kako sam naučio voljeti Vlada. U svojevrsnom dopisničkom oproštajnom pismu taj višestruko nagrađivani otočki novinar opisao je zašto je tijekom četiri i pol godine života u Rusiji postao gotovo poklonikom Vladimira Putina i zašto taj, na zapadu difamirani, sovjetonostalgični KGB-ovac zaslužuje priznanje unatoč odstupanju od liberalnog zapadnoeuropskog puta i metodama koje su vonjale na nacional-populizam, prezir prema ljudskim pravima i povratak siledžijske diktature. Walsh je morao priznati da je Vladimir Putin, takav kakav jest, spasio Rusiju od kolapsa i preobrazio njeno banditskim obračunima izmrcvareno gospodarstvo u jedno od najpropulzivnijih u svijetu, digavši pritom milijunske mase iznad granice siromaštva. Na kraju 2007. godine, renomirani časopis Time dolio je ulja na vatru proglasivši Putina osobom godine. U anketama popularnosti među ruskim biračima bilježio je rekordne brojke; analitičari su filozofirali da ruski narod honorira “strogog, ali pravednog vođu” nalik na cara, a mnogi europski političari počeli su se dodvoravati tipu koji kontrolira najveću svjetsku industriju zemnog plina te druge najveće zalihe nafte. Čini se da je negdje u tom trenutku Vladimira Putina zasljepilo Sunce prema kojem ga je stao uzdizati istok i zapad. Lider koji je dotad uspješno igrao ulogu skromnog vojnika nacije, odjednom je otkrio da je svemoćan: počeo je letjeti u borbenim lovcima, gasiti požare kanaderima, voziti se na čelu motorističkih povorki... Otkrilo se iznenada kako ima izvanredan talent za slikanje, pa da se djevojke nevjerojatno pale na njegove golišave fotografije u azijskim divljinama, pa da ga obožavaju i buntovni reperi... A više čak nije bio ni predsjednik – samo običan premijer. Demantirao je kritičare koji su uvjeravali svijet da će novoruski hazjain hladno i primitivno mijenjati ustav poput Aleksandra Lukašenka i Nursultana Nazarbajeva, da nema šanse da se makne iz Kremlja. O, ne - Putin je postao prvi vladar u ruskoj povijesti koji je u naponu snage svojevoljno napustio čelnu poziciju: izmislio je Dmitrija Medvedeva i stvorio “tandemokraciju”.

Pobjegao iz ringa

Iduće četiri godine trajala su nagađanja običnih smrtnika je li riječ o ‘lažnom Dmitriju’ koji čuva tron za pravog cara, a ankete, spin doctori i razne dodvorice i dalje su uvjeravale Putina da je blizu Suncu, da je zapravo možda on – Sunce. Da narod želi i treba samo njega. I objavio je naposlijetku da se vraća, ignorirajući zle glase koji su upozoravali da ta njegova odluka nije baš ozarila ruski puk. A onda je došao taj 20. studeni 2011. godine, ta kobna nedjelja u Olimpijskoj areni. Po prvi put se u Moskvi borio legendarni Fjodor Jemeljanjenko, i to pred 22 tisuće ljudi, dva tjedna prije parlamentarnih izbora. Vladimir Putin u prvom redu. Uvažena publika u parteru (iza koje smo sjedili mi iz tzv. sedme sile), već tijekom uvodnih mečeva mogla je čuti neobične zvižduke svaki put kada bi veliki monitor pokazao omiljenog premijera koji se u ožujku sprema vratiti u Kremlj, gdje su ga nekada – tko bi više znao je li to bilo tepanje, ili ironija – zvali carem. Čim su suci objavili pobjedu Jemeljanjenka protiv Amerikanca Monsona, Putin se popeo u ring da prije Fjodora, prije svih – jer zna se tko je glavni - održi govor, računajući da će njegovo djelo i uvijek rado viđen lik biti doživljeni kao uveličavanje cijele priredbe. No avaj – oni zvižduci s tribina multiplicirali su se nekoliko puta, a sada ih je popratilo i visokodecibelno bukanje, toliko snažno da se dio Putinovog obraćanja nije čuo u dvorani. Sve dok nije uskliknuo Fjodorovo ime, što je izazvalo ovacije, a onda je ‘car’ nestao iz ringa. Da stvar bude ozbiljnija, cijeli prizor uživo je emitirao 2. kanal državne televizije, jedan od ključnih medija u projektu oblikovanja javnog mnijenja u Rusiji (na kojem je negativna kritika Putina poput jetija – možda je negdje nekoć viđena). Sutradan su vodeće novine svijeta pisale o događaju bez presedana u Putinovoj karijeri, incidentu atipičnom za rusku političku kulturu i odnos prema autoritetima. U dezorjentiranom tranzicijskom društvu koje prilično teško nalazi pozitivne primjere među poznatim facama, Vladimir Putin je sa svojom učinkovitošću, odlučnošću, materijalnom nerazmetljivošću (za razliku od oligarha i sportsko-estradnih zvijezda) te sportskim stilom života i nesklonošću alkoholu (za razliku od Jeljcina), bio jedan od glavnih uzora sredovječnoj populaciji Rusije. U posljednjih nekoliko godina, jedan takav uzor postao je i Fjodor Jemeljanenko: došao je iz gluhe provincije da bi postao svjetski fenomen, a uz to obiteljski čovjek, vjernik i poput jetija – deklarirani ruski patriot koji na neku foru ne boluje od šovinizma. Gdje god se pojavi, od Japana i Amerike, do gradića Kstova kraj Nižnjeg Novgoroda, Fjodor opčinjava skromnošću, blagošću, poštivanjem sugovornika... I to nije PR izmišljotina. Stoga, kada se Putin u svom stilu zastrašujućeg moćnika rutinski uspeo pod reflektore ignoriravši tradiciju da se nakon meča publici obraća pobjednik, promaklo mu je da se ovaj put nalazi u ringu s većim od sebe. I odjednom su kraj samozatajnog Fjodora postale toliko očite Putinova vlastodržačka arogancija i častohleplje. Ovdje valja naglasiti da cijela potonja priča možda jest simptomatična i nabijena simbolikom, ali vjerojatno nitko u Rusiji ne misli da će ona ozbiljnije utjecati na rezultat izbora za Dumu 4. prosinca. Kao prvo, analitičari očekuju slab odaziv birača, jer parlament ionako već godinama nije percipiran kao realni nositelj trodjelne vlasti. Četiri stranke koje u njemu opstoje smatraju se više ili manje uhodanom kremaljskom scenografijom, zaduženom za privid pluralizma, a ponekad i puštanje ekstremističkih idejnih balona kako bi vladajuća Ujedinjena Rusija izgledala umjereno. Jedina stranka kojoj analitičari priznaju stanovitu razinu autonomnosti i kritiku režimske Ujedinjene Rusije jest Komunistička partija, druga politička sila u zemlji kojoj su neke svježije ankete predviđale udvostručavanje broja zastupnika na sljedećem sazivu Dume.

Nije riješio korupciju

Kao drugo, Ujedinjena Rusija je i u ovog puta suočena s kišom optužbi za protuzakonita predizborna djelovanja poput prisiljavanja državnih službenika na glasovanje, plaćanja za glasove i pritisak na ravnatelje škola koje će biti birališta. Ranije su vlasti takve navode relativno lako odbacivale kao djelovanje provokatora i strane agenture. No mlađim generacijama sve su dostupnije ‘alternativne informacije’. Primjerice, jedan od aktualnih predizbornih hitova na Youtubeu snimka je govora iževskog gradskog menadžera Denisa Agašina na sastanku s predstavnicima vojnih veterana. Agašin otvoreno ucjenjuje veterane da će financiranje njihovih udruga u iznosu od 500.000 rubalja (oko 12 tisuća eura) ovisiti o rezultatu koji Ujedinjena Rusija poluči u njihovom rajonu. Zahvaljujući razvoju interneta i ‘pametnih telefona’, sada se glasine i svjedočanstva snimaju i postaju masovno dostupnima, akumuliranima na internetu. U Moskvi i Sankt Peterburgu ovih se dana za ruske prilike neobično mnogo govori o izborima, premda propagandno “pritiskanje mozga” pomoću uličnih plakata i TV spotova nije ni približno sveprisutno kao u Hrvatskoj. Prema istraživanju Levada centra, čak 46 posto ispitanika smatra da Centralna izborna komisija pogoduje Putinovoj Ujedinjenoj Rusiji, a njih 30 posto smatra da će mjesne i regionalne komisije namještati rezultate. O politici se govori u kuhinjama i na javnim mjestima. Usprkos svemu navedenom, režim kojeg je u proteklom desetljeću kreirao Putin i dalje djeluje stabilno: ni traga prosvjedima koji su jesenas bujali od Wall Streeta do Piazze San Giovanni, ili onima koji su proljetos pomeli nisku arapskih satrapija u sjevernoj Africi. Oleg Kašin, oporbeno nastrojeni novinar Kommersanta koji već godinu dana čeka da istraga utvrdi tko je lani naručio da ga se premlati čeličnom šipkom, naglašava da ruski građani, po kriterijima kao što su potrošačka moć i mogućnost putovanja preko granice, nikada u povijesti Rusije nisu bolje živjeli. Politolog Nikolaj Petrov upozorava, međutim, da opći standard neće još dugo moći progresivno rasti i da će vlasti vrlo brzo morati uvesti reforme koje će u svom džepu osjetiti brojne socijalne skupine koje su trenutno ovisne o budžetskoj pomoći te stoga honoriraju aktualni poredak. Nadalje, Putinov sustav ne samo da nije uspio riješiti problem korupcije, nego ju je, po nekim mišljenjima, dodatno institucionalizirao. Kavkaz i dalje ostaje opasna, ekonomski nazadujuća regija iz koje se šire islamski radikalizam i terorizam. Srednji biznis nije se uspio etablirati, pa je društvo i dalje podijeljeno na ekstremne bogatune i stanovništvo čiji je standard osjetno niži od zemalja zapadne i srednje Europe. Pojedine analize i komentari govore o izvjesnoj zasićenosti Putinom, jer od 2012. godine predsjednik Rusije više neće dobivati četverogodišnji mandat, nego šestogodišnji. Teoretski, Putin bi Rusijom mogao vladati do 2024., a na isteku drugog mandata imao bi 72 godine. Vremena su se promijenila i teško je zamisliti što bi to ‘Vlad’ mogao učiniti da bi ponovio onu uzlaznu putanju iz prve dekade 21. stoljeća.