Reportaža

Rađa se novi svijet: 200 milijuna Kineza traži posao u gradovima

fotografija

AFP Photo
Četvrtak 05.Siječanj 2012.

Kina i Japan su dogovorili da juan postane valuta u trgovinskoj razmjeni, što je nagovještaj globalnog istiskivanja dolara. Iako nam je sve prezentirano kroz partijske naočale, sasvim sam siguran da ono što se događa u Kini nije socijalizam, ali nije niti običan kapitalizam

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Sredinom 1974. godine, dok su mnogi francuski intelektualci još uvijek bili očarani maoizmom i u njemu pronalazili ideal komunizma koji je potreban i Zapadu, avangardna skupina okupljena oko časopisa Tel Quel odlazi u Kinu kako bi iz prve ruke upoznali Kulturnu revoluciju. Međutim, gotovo nitko od njih nije pronašao ono što je tražio. Među prvima koji je izrazio svoje razočarenje bio je Roland Barthes koji je iz Kine donio samo nakupinu promašenih očekivanja. U nedavno objavljenoj knjizi “Carnets du voyage en Chine” požalit će se na beskonačan niz tvornica, škola i muzeja koje su morali posjetiti, propovijedi koje su uvijek iznova slušali te migrene koje je zbog prekrcanog rasporeda i manjka slobodnog vremena dobivao. Otišli su tamo, piše Barthes, da bi “protresli drvo znanja” i da bi se vratili “opskrbljeni intelektualnom hranom”, ali se nisu vratili s odgonetnutom tajnom, nego s – ničim. Umjesto odgovora na pitanja poput “tko su klasni neprijatelji u vašoj tvornici?” vratili su se samo s “ciglama”, kako je Barthes nazvao stereotipne cjeline iskaza koje bi im davali ljudi koje su upoznali. Naizgled paradoksalno, danas pogled u Kinu upravo kroz partijske oči predstavlja mogućnost da se pronikne u famozni “kapitalizam s kineskim vrijednostima”. Jer na početku, bez ikakvog vodiča, Kina ne odaje apsolutno ništa. Sve što možete vidjeti oko sebe golemi su konstrukcijski radovi, mostovi i neboderi koji niču doslovno svugdje. Sve to kao da odolijeva ikakvom drugačijem zaključku doli: “To nije nikakav socijalizam, to je čisti kapitalizam!”, te na kraju pred sobom imate zacementirane blokove stereotipova o kojima je pisao Barthes. Ono što me dočekalo u Kini bilo je slično pripremljenom i insceniranom izletu kakav su iskusili francuski intelektualci, ali ishod je, na kraju, ipak bio nešto drugačiji… Već prvo jutro nakon što sam stigao u Hong Kong u autobusu koji nas vozi na prvi South South Forum na kojem ćemo sudjelovati naredna tri dana, susrećem prijatelja iz Egipta, inače aktivnog u “Arapskom proljeću”. Pitam ga kako je bilo na “izletu” koji im je bio organiziran prije same konferencije, a on mrtav umoran, zijevajući cijelo vrijeme, odgovori da se smrznuo, da su išli u unutrašnjost Kine i da u desetak dana nije stigao ni razmijeniti novce, a kamoli kupiti suvenir.

Bankari iznad šatora

Kaže, “Dođeš u hotel, odspavaš nekoliko sati, već od jutra obilaziš tvornice i farme, promijeniš hotel, razgledavaš sustave nadvodnjavanja i industrijske parkove, a potom, nakon svih službenih dočeka i ručkova, još moraš diskutirati o svemu”. Uz olakšanje odgovorim da imam sreće što mene nakon konferencije vode u Šangaj. Još istu večer, nakon “samo” 15-ak sati predavanja i rasprava, autobus nas direktno vozi natrag u institut u kojem spavamo, a da od Hong Konga još uvijek nismo vidjeli ništa. Pored mene sjedi Lai Seung, jedna od marljivih i neumornih organizatorica. Nakon što sam pohvalio čitavu organizaciju i činjenicu da su uspjeli okupiti 100-injak ljudi sa svih kontinenata, pretežno globalnog Juga, znatiželjno je upitam za naš “field trip”. Ona me začuđeno upita: “Kakav Šangaj?”, a ja: “Pa dobio sam rezervaciju hotela i aviona”, na što se ona nasmije i kaže: “Pa to je bilo samo za potrebe vize, vodimo te u Chongqing!”. Potom je upitam je li nam barem četvrtak slobodan, budući u petak idemo na put, a ona odgovori da ništa ne brinem, da su nam već organizirali program i za taj dan. Ukratko, Kinezi gostoprimstvo shvaćaju tako da ti isplaniraju svaku sekundu, pa čak i slobodnog vremena. Nakon vrlo poticajnog South South Foruma, čija je glavna zadaća bila propitati “održivi razvoj” Kine s posebnim naglaskom na kooperaciju s Jugom (uglavnom Afrikom i latinskom Amerikom), uspio sam “pobjeći” u centar Hong Konga, pa čak i posjetiti tamošnji Occupy-pokret. Smjestio sam se u podnožju HSBC-a. Odmah iznad šatora nalaze se uredi bankara koji kroz prozirni stakleni pod svakodnevno gledaju prosvjednike, dok se iza njih nazire velika reklama s natpisom: “Novi svijet se rađa. Naučite više o HSBC-u” uz podnatpis “U budućnosti će investitori morati postati istraživači”. Ako su šatori na Wall Streetu, koje sam posjetio početkom listopada, na prvi pogled izgledali bespomoćno s obzirom na visoke nebodere oko njih, ovdje je ironija došla do vrhunca. Banka protiv koje se bore prosvjednici, ne samo da ne mari za njih, već se svojim sloganom ironijski i osvrće na njih.

Kasnije, u najnovijem izdanju Economista, nailazim na slično podudaranje samo naizgled nevezanih događaja: u vrijeme kada Sveučilište Renmin iz Kine i Sveučilište Lingnan iz Hong Konga organiziraju prvi forum takve vrste da bi se i kritički progovorilo o razvojnom putu Kine (upravo zato se i održava u Hong Kongu gdje je ipak moguće otvorenije govoriti), HSBC u Economistu donosi reklamu s natpisom: “U budućnosti, trgovina između Juga neće biti novost, nego norma”. Kapitalizam uvijek preduhitri kritičku teoriju. Ta je norma očito već ovdje. Prema posljednjim podacima CEBR-a do kraja desetljeća među prvih šest ekonomija svijeta neće biti europskih zemalja, Brazil je već pretekao V. Britaniju, a na prvim mjestima već se nalaze Indija i Kina. Veliki Vrući lonac Istovremeno, prošli su tjedan Kina i Japan dogovorili da juan postane valuta u njihovoj trgovinskoj razmjeni, čime se nagovještava skorašnje doba kada će juan istisnuti dolar kao najvažniju svjetsku valutu… Premda je Hong Kong veliki vrući lonac u koji upadnete između betonskih blokova nepreglednih nebodera koji, posebno noću, s milijunima tijela na ulicama, stvaraju impresionistički imaginarij nalik “Chungking Expressu” Wong Kar-waija, nakon nekoliko dana grad je već lakše odgonetnuti. Kao što New York nije personifikacija “prave” Amerike, tako ni Hong Kong još ni danas zapravo nije dio “prave”Kine. Što zbog svoje kolonijalne prošlosti, što zbog različitog ekonomskog i pravnog sustava. On nije ništa drugo nego samostalna država, vodeće svjetsko financijsko središte s najgušćom koncentracijom stanovništva i nebodera na svijetu, koje je od Kine i dalje odijeljeno graničnim prijelazom i naplatom carine. Napuštanjem Hong Konga i prelaskom granice dolazimo u Shenzhen, grad koji je još prije tridesetak godina bio selo, a danas jedan od najbrže rastućih gradova svijeta i jedna od najuspješnjih kineskih specijalnih ekonomskih zona (SEZ). Ovdje se ukrcavamo na avion za Chongqing. Već po silasku s aviona, primjećujemo nešto čudno – i ponavlja se scenarij Tel Quela. Naša skupina od 20-ak ljudi ovdje je shvaćena kao posebna South South delegacija, i kao što sam ja na početku krivo shvatio da idem u Šangaj umjesto u Chongqing, tako su oni vjerojatno shvatili da smo mi investitori koji su krajnje ozbiljno poslušali savjet iz recentnog Economista o kooperaciji Juga. U posebnom VIP-odjeljenju aerodroma dočekuje nas Pan Yong, predstavnik gradskih vlasti, koji će nas pratiti cijeli put, a potom nas autobus direktno vozi u hotel-neboder s pet zvjezdica. Kasnije na putu čitavo će vrijeme ispred našeg busa voziti policijsko vozilo s upaljenom rotirkom, a u svim mjestima koje ćemo obilaziti, dočekivat će nas najviši predstavnici gradskih vlasti i industrije. Ovdje je najprirodnija stvar da vas odmah po izlasku iz autobusa dočeka specijalno izrađena mala knjižnica s detaljnim itinerarom što ćete točno vidjeti, obići i raditi taj dan. No, iako su nas još u Hong Kongu upozorili da pripazimo s otvorenošću naših pitanja, naši su domaćini spremni odgovoriti na sve naše dvojbe, pa čak i na provokativna pitanja o radničkim pravima. Chongqing je već na prvi pogled drugačiji od Hong Konga. Sve ono što se u Hong Kongu gradilo kroz pedesetak godina, ovdje se izgradilo unatrag nekoliko godina. Svuda niču neboderi od trideset i više katova, mnogi od njih već su useljeni, još veći broj njih još je prazan, a još veći broj tek je u izgradnji. Stoga ni ne čudi što je jedno od prvih mjesta na koje nas je Partija odvela ogromni kompleks stambenih nebodera “Minxin Jiayuan”. Ali ne radi se tek o običnoj nakupini stanova, već na licu mjesta razgovorom s dužnosnicima i s običnim građanima saznajemo da se radi o grandioznom projektu namijenjenom najsiromašnijim stanovnicima koji su iz ruralnih područja došli u grad trbuhom za kruhom. Radi se o jeftinim stanovima kojima bi se trebala zbrinuti trećina od 30 milijuna stanovnika u urbanoj konglomeraciji Chongqinga. Oko središnjeg grada trebalo bi biti izgrađeno čak 20 satelitskih gradova, od kojih će svaki imati 300,000 stanovnika, a od njih bi pak 50.000 živjelo u subvencioniranim stanovima. Cilj je smanjiti nejednakosti koje su se javile unutar posljednja dva desetljeća u Kini. Za razliku od projekata “zatvorenih zajednica” u kojima odijeljeni od ostatka pučanstva žive najbogatiji slojevi stanovništva (najbolji primjer je hongkonška četvrt pod znakovitim nazivom “Beverly Hills” u Novim teritorijima), ovdje se gradske vlasti vraćaju socijalističkoj redistributivnoj politici koristeći privatni sektor za javne svrhe. Upravo na tom primjeru vidi se nešto što se u posljednje vrijeme naziva “trećom rukom”. Kao što znamo, “prva ruka” se odnosi na “nevidljivu ruku” Adama Smitha i institucije liberalnog kapitalizma, dok je “druga ruka” planska ekonomija, ili ono što je bilo poznato pod imenom “tržišnog socijalizma”, sustava u kojem je država intervenirala kako bi tržište bolje funkcioniralo. “Treća ruka” kombinira prvu i drugu, odnosno državno vlasništvo s ekonomijom koja nastoji zadovoljiti javne potrebne. Eksperiment Chongqinga sa subvencioniranim stanovima za ruralne migrante toliko je uspješan da sada i centralna vlada želi provesti sličan plan na nacionalnoj razini u sklopu dvanaestog petogodišnjeg plana. Ono što je novost tog eksperimenta ujedno je i činjenica da ruralni migranti u Chongqingu automatski dobivaju prebivalište, tj. prava građana, što uključuje socijalnu i zdravstvenu zaštitu, kao i ostale privilegije, dok u ostalim milijunskim gradovima najčešće ostaju tek privremena i ilegalna radna snaga. S obzirom da je urbanizacija već sada premašila 50 %, a plan je do 2020. imati čak 75 %, upravo se premještanje i zbrinjavanje milijuna iz ruralnih područja postavlja kao prioritet. Kina je trenutno usred najveće masovne migracije u povijesti čovječanstva. Prema službenim podacima već je oko 200 milijuna migrantskih radnika napustilo ruralna područja kako bi, privremeno ili za stalno, pronašlo posao u gradovima, a vladini stručnjaci predviđaju da će do 2020. taj broj porasti na 300 ili čak 500 milijuna. Kina bi do 2015. trebala izgraditi čak 36 milijuna novih stanova za siromašnije stanovništvo! Zanimljivo je pritom da nitko od službenih dužnosnika ne govori u običnom futuru, “Kina bi trebala”, već se o budućim planovima u pravilu govori kao da su oni već ne samo zacrtani nego i ostvareni samim time što su isplanirani – “Kina će…” to je ono što ćete najčešće čuti. Tako nam, pred ogromnom 10x10 m maketom Chongqinga, objašnjavaju da će ovdje niknuti još nekoliko novih četvrti, ovdje još nekoliko mostova, ovdje još nekoliko tvornica, ovdje još nekoliko zaobilaznica. Ni na nacionalnom planu ne izgleda drugačije, Kina će do 2015. imati željezničku mrežu od čak 120.000 km (od toga će 45.000 km biti za ekspresne vlakove), autoceste duljine 83.000 km (čime se uskoro približava najvećem sustavu autocesta, onom američkom, koji iznosi 92.000 km), nove hidroelektrane na jugozapadu, nove aerodrome u svakom većem gradu, itd. I u svim tim planovima nema “možda”, to je naprosto nešto što će se, ako pitate Kineze, dogoditi. S obzirom na svakodnevne dokaze rapidne urbanizacije i modernizacije koji vas preplavljuje na svakom koraku, teško im je ne vjerovati; primjerice, do 60-ih godina prošlog stoljeća Chongqing nije imao nijedan most, sada je gotovo nemoguće vidjeti Yangtze bez mostova, ima ih na desetine, a gradi ih se barem još toliko…

Novi mjehur od sapunice?

Pa ipak, nemoguće je ne postaviti barem dva logična pitanja. Prvo je ono koje smo postavljali i dužnosnicima na našem putu; nije li pomama za nekretninama u Kini novi mjehur od sapunice koji samo čeka da pukne? Oni nas uvjeravaju da centralna vlast sve drži pod kontrolom i da za razliku od Japana 1980-ih, ili SAD-a 2007., nema bojazni. Međutim, odgovor je ovih dana došao od Paula Krugmana koji se u svojoj kolumni u New York Timesu opravdano zapitao postaje li Kina još jedan epicentar krize globalne ekonomije. No, premda je Krugmanov zaključak da je jedan od razloga i taj što je upravo SAD kao jedan od najvećih uvoznika kineske robe uslijed krize smanjio potrošnju i da će se poput domino-kockica to odrazit i na Kinu, zaboravio je spomenuti da kineska vlada već sada radi na poticanju unutrašnje potrošnje i da je izgradnja domaćeg tržišta glavni prioritet.

Drugo pitanje, na tragu ovog, postavio sam i našem domaćinu Pan Yongu kada smo obišli “Rural Land Exchange”, ponovno nešto što razlikuje Chongqing od ostatka Kine, sustav kojim se od 2008. kontrolira obrada ili prenamjena ruralnih područja i konstrukcija urbanih područja. Upitao sam ga, s obzirom da u Chongqingu velike tvornice imaju HP, BASF i Ford, ne služi li čitav projekt preseljenja seoskog stanovništva u gradove zapravo tim multinacionalnim korporacijama koje na taj način dobivaju jeftinu radnu snagu? Gospodin Pan je odgovorio da mnogi od tih migrantskih radnika doista rade u tom sektoru, ali da je specifikum Chongqinga u tome što s jedne strane tim radnicima omogućuje građanska prava kakva ne bi imali u drugim gradovima (od socijalne zaštite do jeftinih stanova), a s druge strane da se upravo kroz “Rural Land Exchange” regulira status zemljišta koja su napustili. Primjer koji mu govori u prilog je i nedavna vijest da zloglasna tajvanska tvrtka Foxconn (ona koja je osim po proizvodnji dijelova za Apple, poznata i po radničkim štrajkovima i samoubojstvima) odlučila 200.000 od 500.000 svojih radnih mjesta iz Shenzhena premjestiti u Chongqing, i to upravo zbog boljih radnih uvjeta. Nešto slično tvrdi i Giovanni Arrighi u svom kapitalnom djelu “Adam Smith u Pekingu” (2007): za razliku od raširenog vjerovanja da je Kina toliko atraktivna stranom kapitalu zbog njezine velike i jeftine rezervi radne snage, posrijedi je nešto drugo. Postoje gomile takvih rezervi diljem svijeta, ali nigdje one nisu u tolikoj mjeri privukle kapital kao u Kinu. Uostalom, da žele, Kinezi bi sve te radnike jednostavno mogli smjestiti u potleušice umjesto u subvencionirane stanove, pa bi se opet našla neka korporacija koja bi ih iskorištavala… Naravno, većina onoga što smo mi vidjeli bilo je prezentirano upravo kroz partijske naočale, baš kao onim francuskim intelektualcima 70-ih, no danas ni Partija nije više ono što je nekoć bila, a umjesto stereotipnih “cigli”, moguće je dobiti sadržajne odgovore na pitanja koja su još donedavno u Kini bila tabu. Je li to kapitalizam ili socijalizam s kineskim vrijednostima teško je odgovoriti. Ne zato jer se Kina opire tumačenju, već zato jer ni nekoliko tjedana u Kini, ni uz najbolju volju, nije dovoljno da se pronikne u specifičan kineski model razvoja. Jedno je sigurno: to definitivno nije socijalizam – ali nije ni obični kapitalizam.