Bez prava žalbe

Radnici Diokija postali problem tek uprizorivši pravi Survivor

Četvrtak 22.Ožujak 2012.

Svojim će tekstovima pokazati da pravo i pravda mogu i moraju ići skupa. Glas ‘malog čovjeka’ time je dobio istinski megafon

Bez obzira kako velika bila pobjeda radnika Diokija, psihološki je to velika pobjeda za poslodavce. Pogledajte njih pa se pitajte otkud vam pravo da se išta bunite dok god dobivate plaću. Dobro je dok država i poslodavac imaju što i od vas rezati. Nije bilo dovoljno što su radnici Diokija zavapili da već pet mjeseci ne primaju plaću, već su simbolično bivši branitelji među njima ponovno morali ugroziti svoje živote popevši se na 50-metarsku platformu kako bi tamo danonoćno štrajkali glađu. Tek kad su napravili predstavu, dovoljno televizičan freak show, nadrealno životan Survivor, kojeg se može danonoćno pratiti napeto iščekujući ishod te stvarne drame, tek tada je civiliziranim zemljama nepojmljiv ili barem raritetan problem radnika Diokija dobio adekvatnu medijsku pa onda i političku pažnju.

S tim da su radnici Diokija, za razliku od mnogih imali sreće što za poslodavca imaju tako medijski atraktivnu, a sada laku metu, te da su i svojom brojnošću, te potencijalnom stvarnom i političkom opasnošću koju njihov bunt može isprovocirati, imali dovoljno oštrica koje su mogle zaprijetiti i navodno najtvrdokornijima u vlasti, koji su samo dan, dva ranije njihov problem tretirali kao privatni. Uzgred, takvo si je razmetno i neprimjereno tumačenje dopustio upravo ministar koji nam svoj privatni sudski problem nameće kao državni. Kad netko gladan provali kako bi nešto ukrao za preživljavanje to je onda državni problem, ali kad se nekome mjesecima uskraćuje plaća to je onda privatni problem onih koji se nisu javljali kad je njihov poslodavac sebi i drugima dijelio luksuzne automobile i debele donacije!? A gdje je tada bila država? Bez obzira, rade li za privatnika ili za državu, radnici su u tom dvostranom odnosu slabija strana i zato su u europskim okvirima usprkos neoliberalnim aspiracijama još uvijek svugdje i državni problem. U protivnom, vrlo brzo vratili bismo se u robovlasnički sustav u kojem je ljudski rad koštao tek toliko koliko je bilo nužno za održavanje njegove fizičke opstojnosti. Kako je moguće da država ne intervenira, bilo kroz kazneno* ili kroz trgovačko zakonodavstvo, već nakon prve neisplate plaća!? Nije li urnebesno da ministar rada Mirando Mrsić mora neki dan na javnoj televiziji, u vezi sa slučajem Dalmacijavina u 80-postotnom državnom vlasništvu, i sam isticati kako država sama sebe okrada kad se radnicima u državnoj tvrtki ne plaćaju doprinosi.

Kao i da sumnja kako se možda i za sto tisuća zaposlenih ne isplaćuju doprinosi! Iako, objektivno nije lako zaključiti tko je od trenutno dvadesetak tisuća poslodavaca koji ne isplaćuju plaću lopov, a tko je i sam žrtva nelikvidnosti “teške” 42 milijarde kuna. Sve dok se tako krši pravo radnika na plaću za svoj raotkud pravo bilo kome govoriti o bilo kakvoj fleksibilizaciji radnog zakonodavstva, pa i o fleksigurnosti. Tko kraj takvog odnosa prema radnim pravima može vjerovati u iskrene namjere za opće dobro? S druge strane, u tom kaosu za napaćeni narod je dobro što ima i ministra koji je u stanju ne slušati gladna radnička usta pa im udijeliti i stečaj s ružom. Iako je tako zapravo najlakše voditi poslove, pa i one državne, tražeći rješenje žrtvovanjem najslabijih. Ministri, politika i menadžeri uglavnom nikad za ništa ne odgovaraju, osim što eventualno promjene fotelje i automobile, te se tu i tamo dogodi neki izuzetak koji samo potvrđuje pravilo. Što god činili, pa i za sva svoja uprknuća imaju izborni ili menadžerski mandat i opravdanje u objektivnim okolnostima. Političke manire preko medija brzo postaju poslovne, pa dolazi i do sinergije.

Koliko su energije, znanja i komunikacijskih vještina te s kakvim su žarom pojedini mediji s promjenom vlasti inzistirali na fleksibilizaciji našeg radnog zakonodavstva (koja se u nas malo gdje tako prakticira kao u medijskoj industriji), kojem je etiketu “rigidnosti” dala odredba o vječnom produljivanju važenja kolektivnih ugovora, kao i netaktična intervencija bivše vlasti u Zakon o radu. Zbog toga su i referendum potpisivali i oni kojima je neprihvatljivo vječno trajanje kolektivnog ugovora. Problem je što se i tada, kao i danas, uz nužnu intervenciju jednostrano nameću i rješenja koja pretežno služe koristoljubivim ciljevima kapitala da pod okriljem krize dugoročno profitira. Šteta je višestruka i općedruštvena, a možda najveća od atmosfere nepovjerenja u kojoj je teško razlučiti krije li se iza nekih težnji kapitala, pa i njegovih zagovornika u vladajućoj strukturi, iskrena namjera da se spasi što se spasiti može, ili da se u ovom globalno nametnutom Survivoru ušićari što se može. Sad ili nikad!