Izdanje:
Oko visokih bijelih vrhova lete orlovi i promatraju usnulu dolinu rijeke Hunze. Iz malenih kamenih kuća izlaze ljudi probuđeni prvim suncem, udišu svjež zrak i spremaju se za rad u polju. Život je jednostavan, prirodan i, rekli bi, priprost. Ali to se danas doživjeti može samo u brdima sjevernog Pakistana i možda još samo u mašti. Svijetom je zavladao bog Merkur. Uvjeravaju nas da nam je teško i da će nam biti lakše ako kupimo ovo ili ono… No, je li život uistinu postao toliko težak ili si ga mi sami nehotice otežavamo jer uvijek želimo imati još više i još bolje. Shvaćamo li uopće što je to potrošačko društvo, što neoliberalizam, kriza… Osvrnemo li se, shvatit ćemo da je čovjek oduvijek po svojoj prirodi bio neka vrsta potrošača. Još od kamenog doba čovjek je trebao nešto pojesti, popiti, volio se ogrnuti dobrim krznom. Nisu postojali supermarketi i trgovački centri, ali trgovina zasigurno jest. Trošilo se, iako ne u istom smislu kao i danas. Postojala je robna razmjena i željelo se više i bolje. I taj davni čovjek je preko minulih stoljeća i tisućljeća, od svoje špilje preko prvih sela i primitivnih nastambi, drevnih carstava starog Egipta, Indije, Kine i Rima, francuske revolucije i oba svjetska rata stigao u moderno doba. Upoznao je sve čari moderne tehnologije i život je, barem prividno, postao nešto lakši. No, je li se suštinski doista nešto promijenilo? Čovjek i danas treba nešto pojesti, nešto popiti, treba se utopliti…
Duh je suvišni teret
U redu, u redu, ne trebate me napadati… treba čovjek imati i dobar auto, veliki plazma tv, traperice za 100 eura, iphone, desetak kućanskih aparata, mora konzumirati kulturu i ići po domjencima (iako mu se to nekad i ne da), treba ponekad staviti kravatu, posjećivati rodbinu do koje mu nije stalo, vjenčati se u pristojno doba svojega života, roditi djecu, ići na sastanke u školu, navijati za nogometnu reprezentaciju, ponositi se svojom nacijom. Jebem mu mater! Jesmo li od kamenog doba uistinu napredovali ili je mentalni sklop u se, na se i poda se ostao još uvijek isti? Iskreno vjerujem da su tijek povijesti mijenjali ljudi koji su u svoje vrijeme bili smatrani čudacima. Oni koji su se uzdigli iznad spomenutog principa. Njih možemo nazvati nonkomformistima jer jednostavno nisu živjeli u okvirima i nisu prihvaćali svijet onakvim kakav jest. Oni drugi, komformisti, prihvaćaju sve norme, kakve god one bile, ako ih društvo nalaže, i žive u okvirima, uklapaju se u mase. Takvi ljudi boje se pustiti vlastiti glas, boje se dobiti otkaz, boje se izgubiti svoj plazma tv, svoje kućanske aparate, svoje traperice za 100 eura, svoj iphone i svoju kravatu. No, najviše od svega se boje neprihvaćanja. Nije komformizam samo građanski siv i duhovno prazan životni koncept. On je najrašireniji, ali komformisti su i skinsi, BBB-ovci, alternativci…. iako to naizgled nisu. Komformisti su, bit ću strog, svi oni koji pripadaju nekoj većoj skupini koja ima svoja pravila. Sjetimo se samo skinsa i strogih pravila glede boje žniranaca… Ili hipija koji su rušeći građanski koncept, postali blaziraniji od njih, pretvorivši pobunu u mainstream… Posljedica praznog, komformističkog koncepta najčešće je zgrtanje roba. Logično jer je komformistički način života lišen propitkivanja o smislu života, a neki cilj se mora imati. Najlakše je personificirati nagon za životom u robama jer duh je komformistu suvišan teret. I tu dolazimo do mjesta na kojem roba postaje Bog, kada joj se mase klanjaju i izgaraju za nju. U jednoj od najturbulentnijih zemalja na svijetu, u Kongu, gdje u prašumama trče bušmani omotani lišćem, a u selima se živi kao kod nas u srednjem vijeku, koncept je pomalo izmijenjen. Zbog učestalih ratova, mnogih pogibija i nevolja koje su zadesile ondašnje stanovništvo ti ljudi kao da su naučili cijeniti život zbog njega samog. Stanovnici istočnog Konga u kojemu još uvijek bjesni građanski rat žive iz dana u dan, a svaki novi proživljeni trenutak na lice im mami osjećaj zadovoljstva. Bez obzira što žive u zemlji najbogatijoj rudnim bogatstvima koju već stoljećima eksploatiraju zapadni kolonizatori, oni nisu svjesni luksuza kojeg te rude pružaju, uvjetno rečeno, nama. U Kongu se nalazi 80% svjetskih zaliha koltana koji se koristi za svu modernu tehnologiju: laptope, telefone. Ta je ruda jedan od glavnih uzroka ratova. “Civiliziranom” svijetu koltan pruža užitke preko modernih igračaka, poput igraćih konzola, primjerice. Čak je i proizvodnja Nintenda 2 obustavljena zbog manjka koltana! Na kraju se čovjek pita, jesu li uistinu životi tolikih ljudi u Kongu vrijedili proizvodnje nečeg banalnog poput Nintenda? Ili se možda samo rijetki to pitaju? Duboko vjerujem da su nam mnogi proizvodi koje danas smatramo neophodnima u stvari nametnuti tj. mi smo glupi što smo ih tako lako prihvatili, prisvojili i na njih se navukli poput neke droge. Kad uđeš u trgovinu i kupiš deset stvari koje ti u suštini ne trebaju, kad te preko raznih promidžbenih poruka uvjere da nešto MORAŠ imati… to je potrošačko društvo. Kad cijeloga života kao konj radiš za neki komfor bez kojega misliš da ne možeš živjeti. Spustimo sad cijelu stvar na jednu svakodnevnu razinu. Pogledajmo obitelj pustinjskih nomada u srcu Sahare. Peteročlana obitelj živi od stada svojih deva, u šatoru, u savršenom miru i tišini. Nisu napadnuti raznoraznim reklamama s bezbrojnih medija, ne maltretiraju ih političari, ne razbijaju glavu kad treba platiti tehnički pregled limenog ljubimca, računi za struju i plin ne postoje, a kamoli sve one sitnice koje danas smatramo neophodnima. Ti ljudi imaju najiskreniji smiješak jer žive u skladu s prirodom. Bude se s prvim suncem, uživaju na svježem zraku, a tama noći uljuljka ih u san. Primitivno? Možda. Bacimo sad oko na – kako ga volimo nazivati - modernog čovjeka. Buđenje uz alarm i nevoljko odlaženje na posao kojeg ne voli (čast izuzecima) i danonoćno crnčenje za onu gomilu spomenutih stvari bez kojih kao ne može živjeti. Na svoja si je leđa natovario ogromne troškove i u ime svetog komfora, u ime boga Merkura svu svoju plaću potrošio na ugrijavanje vlastite guzice. Zadnji je novac potrošio na stroj za rezanje salame, iako je rezati može i nožem.
Svi u pustinju
Ne kažem da svi trebamo zapaliti svoje stanove, kupiti šatore i deve i otići u pustinju. Iako spomenuta tema zahtijeva čitavu studiju, ovako poprijeko mogu zaključiti da komformizam definitivno znači ropstvo; u duhovnom ali i u fizičkom smislu. Jer netko tko se drži pravila upravo zato da ne izgubi status i privilegije malog, skučenog, materijalističkog svijeta, građanskog u svakom smislu i nije ništa drugo osim roba i osim, ako baš želimo, robe! Savijati se u smjeru vjetra uvijek je bila odlika neukih masa; masa za koje su se podizale tolike revolucije kako bi ih prosvijetlile i objasnile da nije sve u ovom kratkom životu samo u se, na se i poda se, već da postoje vječne stvari poput ljubavi, prijateljstva i umjetnosti. Duboko vjerujem u to. Duboko sam uvjeren u snagu pojedinca, u snagu svih onih luđaka i čudaka koji su svojim nekonvencionalnim načinom života napravili divovski korak naprijed za sve nas. Jedan od takvih bio je talijanski filozof Giordano Bruno. Živio je u vremenu kad se vjerovalo da je Zemlja ravna ploha i to je bio zakon. Tko se usprotivio, nije se dobro proveo. U tom 16. stoljeću Giordano Bruno je bez obzira na sve govorio kako je Zemlja okrugla! Zbog svojih heretičkih misli bio je podvrgnut strašnim mučenjima, a na kraju i spaljen zajedno sa svojim knjigama. Ustrajao je jer je vjerovao u istinu i na kraju je rekao: “S više straha vi meni izričete presudu, nego što je ja primam.” Kad bi danas netko rekao da se ipak može živjeti bez svih silnih proizvoda koji nam stvaraju privid komfora, možda bi i on bio okarakteriziran kao luđak i kreten. Kad bi netko rekao da ne želi koristiti mikrovalnu pećnicu jer mu je to totalno sranje ili kad bi rekao da mu puca ona stvar za npr. naciju, razapeli bi ga na križ. Da nema ljudi koji su izlazili iz okvira i smatrani hereticima i čudacima, tad bi još uvijek vjerojatno lovili lukom i strijelom i jedni u druge bacali koplja. Ne bi imao tko stvari pokrenuti naprijed. Zato, kad u svojoj sredini sretnete nekog tko je drugačiji i djeluje vam kao izvanzemaljac, barem ga pozdravite jer taj će možda donijeti ovom svijetu nekakav napredak. A svi vi kojima je toplina vlastite guzice najbitnija stvar na svijetu, ne brinite… uvijek će postojati tu neki koji vjeruju u sebe i u zdrav razum. Oni će zasigurno ustrajati i ako im cijeli svijet tvrdi suprotno. Neće se libiti podignuti glavu i s ponosom reći da je ‘Okrugla’ jer na kraju krajeva, zasigurno će pobijediti.