Televizija

Šalković: Zašto sam se blamirao

fotografija

Boris Šćitar/Pixsell
Petak 25.Studeni 2011.

Svi smo se došli ogrebati za nešto ili pogurati posrnulu karijeru, pustimo priče o zabavi i prijateljstvu

Više iz izdanja

Social

Stojim nasred plesnog podija velebno nakaznog studija HRT-a, odjeven u argentinskog makroa iz predgrađa Cordobe. Ispred mene stoji moja partnerica Lejla, podiže ruku u zrak, daje signal orkestru. Ples počinje, gleda me pola države, uživo, u prime timeu, na nacionalnoj televiziji. U dubini dvorane, tamo negdje u publici ugledam majku. Dođe mi da se zatrčim prema njoj, sjednem joj u krilo i zavapim – “mila mamice, vodi me doma”. Kog vraga radim ovdje? Ovo je samo ružan san, ali muzika kreće i moj suludi ples. Mahnito gibanje na klimavim nogama, koje će me dugoročno obilježiti, ili možda neće.

Priča počinje dva mjeseca ranije kada su me nazvali HRT-ovi producenti s idejom da sudjelujem u tom najgledanijem showu svih telki s nacionalnom koncesijom. Prihvatio sam, pa imam dobra dva mjeseca da naučim plesati. Ako su mogli svi drugi, pa onda ću valjda i ja. Uostalom, “Ples sa zvijezdama” je win win tip formata. Ako si plesački virtuoz, onda si jednostavno faca. Ako si šeprtljav, onda si barem simpatičan, pa te ljudi ipak nekako vole. Tada još nisam znao da neću biti tako loš, nisam imao pojma da ću biti jezivo grozan. Da se razumijemo i sve te izjave sudionika kako “sve to rade iz zabave”, kako su došli “steći nove prijatelje i naučiti plesati”, sve su to loše PR floskule, i to je valjda jasno svima. Svi smo se tamo došli ogrebati za nešto. E sad, postoji čitav raspon interesa, pa se nekima na faci vidi da im je nastup zadnja slamka spasa za posrnulu karijeru, neko hvata pjevačke gaže, netko glumačke uloge, netko angažman na telki... Razlika je što to svatko drugačije fura, pa su jedni relativno opušteni, a drugi bi mater prodali samo da ne ispadnu baš te subote. Ali to je neka druga tema.

Željeli su klauna što duže
Nazvali me, tako, producenti HRT-a, predložili, ja prihvatio (sa svojom malom interesnom računicom), pa se prihvatio treniranja. I nije to išlo tako loše. Na treninzima sam uredno mahao kukovima, gibao se na lakim nožicama, poslušno pamtio pravce kretanja. Trenerica Lejla bila je zadovoljna, pa mi je čak za prvu emisiju postavila zahtjevnu koreografiju. Međutim, svaki put kada bi u dvoranu za treninge provirio bilo tko, od čistačice do ostalih parova koji tamo treniraju, meni bi zaklecala koljena. Polako sam počeo shvaćati da je lako plesati oko gornjeg šanka Peperminta zavaljan od cuge, ali kada se treba ozbiljno zavrtjeti po pravom plesnom podiju, a da te netko gleda, tu već nastaje problem.

Što da se radi? Kuda da se giba? Ugovor sam već potpisao, a o penalima za odustajanje bolje da ne pričam. A ništa, buraz, kada si se već uvalio, sada lijepo plivaj do kraja. U prvoj epizodi sam otplesao Cha cha cha, dobio najniže ocjene u povijesti showa. You tube klipić je već prve večeri prebacio 10 000 gledanja. Polako sam ulazio u neslavnu legendu. Problem je u tome što je moj ples bio toliko urnebesno smiješan da je publika zvala kao luda, sve sa željom da klauna u natjecanju gleda što duže. Naime, administrator sam jedne prilično moćne facebook stranice koja se zove “Gonzo putopis uzivo”. Tamo se okupilo 36.000 ljudi koji vole moje knjige i moja putovanja. Prije početka showa računao sam na njihovu pomoć. Ako budem dobar plesač, s takvom glasačkom mašinerijom idem do finala – razmišljao sam.

Odjednom, tih mojih 36.000 facebook prijatelja glasa za mene, i time me gura u još veću agoniju. Što da se radi? Kuda da se giba? Tih nekoliko dana nakon prve emisije zapamtit ću kao jedan od gorih perioda života. Bio sam uvjeren da sam ispao debil, i nisam izlazio iz stana, osim kada bih navukao kapuljaču i otišao na novi trening. Toliki ljudi su glasali za mene, kako da im sada pljunem u lice i kažem – “hvala dragi moji, ali zaista niste trebali glasati, i molim vas da to više ne činite”. Ne, to nije način, tako ne nastupa gospodin. Moram pobijediti sebe, moram se izdići iznad situacije. Ali kako pobijediti vlastito tijelo.

Medvjedi ipak mogu plesati
U drugoj emisiji sam otplesao Quickstep, dobio još lošije ocjene, i potukao vlastiti rekord grozote. A onda sam se zainatio do fizičke boli. Injekcijama sam riješio problem rupture tetive, za treću emisiju trenirao pet sati dnevno, i onda te subote osvanuo u studiju i ušao u legendu. Taj “Šalkovićev tango” sam otplesao u maniri preplašenog medvjeda kojeg po argentinskim šumama ganjaju bijesni lovci. Od treme doslovno nisam mogao pomicati noge, upravo iz te silne želje da pokažem kako nekog vraga ipak znam. Ali ipak, tu su se stvari počele prelamati. Žiri se sažalio, pa su mi počeli davati malo manje grozne ocjene, a i sam sebe sam častio epitetima – šepavi medvjed, gluha svinja - pa se onda njihove opaske nisu doimale toliko groznima. Prošao sam i u četvrti krug. Prije nastupa sam popio pola boce viskija, riješio se treme, korektno otplesao Foxtrot, dobio podnošljive ocjene žirija i – ispao. Zaboravio sam da se onih 36.000 facebook prijatelja okupilo zbog putovanja i knjiga, i da jedva čekaju da prestanem drobiti o plesanju, i vratim se onome što najbolje znam. Ljudi su prestali glasati. I tako sam otplesao svoje.

Na kraju, žalim li za bilo čime? Niti najmanje. Sve bih ponovio, jer bilo je i prekrasnih trenutaka. Čak i ona floskula ima nekog smisla – zabavio sam se i pronašao nove prijatelje. Ostvario sam i svoju malu računicu zbog koje sam pristao na sudjelovanje (neka ostane tajnom). Naučio sam da se trema liječi viskijem i da medvjedi ipak mogu plesati. Prije negoli ću otplesati svoj četvrti ples, tamo u dubini dvorane vidio sam mamu kako mi se smješka, i tatu kako stisnutih šaka navija za mene, pa iako imam dosta godina stegnulo mi se grlo, i znam da ću tu sliku pamtiti. Nisam tašta budala, mogu podnijeti zafrkanciju na svoj račun, šaljive opaske žirija, trubljenje automobila kada koračam gradom, činjenicu da će me bliski prijatelji doživotno zvati ‘Džontra’. Sve to mogu podnijeti. Ljudi žive u čahurama, igraju utakmice isključivo na domaćem terenu, boje se pokušati nove stvari, čak pod rizikom da im se smije pola države. Ja nisam igrač na sigurno.