Pisanje uz vjetar

Samoubojstva Mile Kekina i Mladena Badovinca događaji koji su obilježili 2011. godinu

Petak 30.Prosinac 2011.

Panker pao na parkingu: Žalosno je da im je trebalo manje od jednog refrena da postanu sumnjive priče iz vlastitih pjesama i da “poderu rock”

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Ne znam što je u svemoćnom kalendaru Maya zapisano za 2011. godinu, ali i ona je za mene po mnogočemu bila kataklizmična. Od silnog užasa malo je toga ostalo nezapaženo, ali eto, stjecajem okolnosti stvari koje su mene najviše iznenadile prošle su baš tako. O samoubojstvu Mladena Badovinca i Mile Kekina gotovo da nitko nije niti retka napisao. Otišli su iznenada, ničim izazvani, položivši svoje mlade, kreativne i gotovo rokerske živote na oltar sitnih privilegija koje su im podarili oni protiv kojih su pokušali pjevati u svojim naoko urbanim desetercima. Badovinac je pao kao žrtva pivarskog korporatizma koji nas tako znalački uvjerava da su ljudi koji piju pivu totalni idioti; poput onog koji se zgrozi kada od djevojke dobije enciklopedije, do onih koji odlaze na koncert slušati hrvatsko-srpske ojkalice što ih pod istim krovom izvode žena čije je prezime njezin način pjevanja i muškarac koji je zadnju ozbiljnu pjesmu ostavio na ploči “Muzičari koji piju”. Preduvjet da moraš patiti od kronične insuficijencije svake pameti da bi pio pivo jednako je strašan kao i Badovinčeva odluka da svojevoljno pristane na pojavljivanje u takvim X XX produkcijama. Ipak, sinulo mi je, možda nije pristao svojevoljno! Možda su ga ucijenili, oteli mu nekog od obitelji, zaprijetili mu da više neće snimati u Hrvatskoj... A možda su mu samo ponudili novac?! I dok se tako izmasakrirani Badovinac na svaki spomen vjerojatno okreće u bačvi prepunoj pive, Kekin je prošao još i gore. Njega je ubilo komunalno poduzeće za jednu parkirnu kartu. Panker pao na parkingu novo je poglavlje u sudbini jada koja je rokere inače pretvarala u “šlager pevače” ili u bandove za svadbe. Kekin je garažirao svoj alternativni status i potrudio se kod Zagrebparkinga, tog gulikože većine poštenih Zagrepčana, pasti na koljena, spreman primiti u usta hostiju blagoslova koju će mu ugurati neki nižerazredni činovnik sretan da čovjeka s pozornice može svesti na svoju visinu. Nisam blesav i znam da se od nečega treba živjeti. Samo postoje načini, pogotovo od onih koji su si uzeli za pravo tekstovima i glazbom dijeliti lekcije, udarati na autoritete, upirati prstom u društvene poremećenosti. Ono što je žalosno jest da im je trebalo manje od jednog refrena da postanu sumnjive priče iz vlastitih pjesama, da “poderu rock” i prije no što su ostvarili neosporan kvalitativni kontinuitet. I zapravo sve su upropastili; ono što su do sada radili postaje potpuno kompromitirano u svojoj iskrenosti, a sve ono što će raditi u buduće već sad je irelevantno. Mislio sam da glazbenici ne mogu niže pasti osim da pjevaju HDZ-u i SDP-u. Pokazalo se da postoje i drugi, puno dramatičniji oblici srozavanja. No ima to i svojih prednosti. Recimo, iduće godine obojica mogu u pivarskoj kampanji nastupati zajedno sa Halidom, Šabanom, Cecom, Rozgom. Zato bi već sada trebali napraviti folk aranžmane za svoje pjesmice, recimo za onu “tu, tu tu nema nam pomoći“.

Povezani članci