Pisanje uz vjetar

Šit, fak! Hrvatski jezik uspio je pobijediti srpski, ali je teško poražen od engleskog

Petak 16.Rujan 2011.

Čigrasto velepamtilo: Da se većinu pita cijeli bi se materinji jezik funkcionalno mogao svesti na desetak psovki. Toliko smo postali in, da smo bili aut

Izdanje

Broj 1, 16.09.2011

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Tko je i kada prvi puta na svijetu zaskrolao? Vjerojatno se ne zna tko i kada, ali je skrolanje samo po sebi razumljivo. Onda su nas poplavila čekiranja, pisiji, linkanja, lajkanja, brauzeri, laptopovi... Već dugo smo guglali kako su naši muveri i šejkeri, selebritiji bili na fejsovima, na četu ili rialitiju, a ekipa čilala uz daunlodane songove pa mi je postalo jasno da je naš lijepi hrvatski, s kojim smo se dičili od stoljeća sedmog, zapravo prošao temeljiti mejk over. Kojim to jezikom govorimo? – pitao sam se u trenucima dok sam stalno oko sebe slušao ljude kako stvaraju meta-jezik. Slušao sam novinare kako imaju hedlajnse, kavere, tizere, englove, pejđsetove, lending pejđeve, storitelinge, folovapove, revilinge, slušao sam direktore koji su postali menadžeri kako imaju kor biznise, brejnstorminge, hedhantere, timbildinge, foldere, dejtacentre, fajlove, kju end ejove, spelčekere, slušao sam klince koji su u međuvrenemu postali gikovi kako skajpaju, mejlaju, niknejmaju, sejvaju, kopipejstaju, partijaju. Žene su po difoltu išle u solarij, bjuticentar, na lipo, na zumbu, po implante, bile su trendi u stritstajlu. Inače, svi smo išli na raftinge, lančeve, u šoping centre koji su uglavnom bili vestgejtovi, avenju molovi, siti centri. Tamo smo tražili isključivo brendove, skini autfit, da bismo na iventima bili kul i da bismo tamo od trendsetera vidjeli što je mast hev. Sportaši su imali svoga spešl vana, ran end gana, huligana. Učinilo mi se da je stvar otišla malčice predaleko. Hrvatski jezik se možda afirmirao od srpskog i obratno, ali mislim da nam se pred očima i uz svesrdno naše sudjelovanje upravo događa apsolutni krah zdravog razuma. Da se razumijemo, nisam bio za to da stvari vodimo unatrag i da za dijelove računala izmišljamo kovanice poput čigrasto velepamtilo. Svejedno, bilo mi je jasno da tuđice upotrebljavaju potpuni šupljatori koji si time podižu mlohavu razinu znanja i poput misica, personalitijem preskaču sadržaj. Sami sebi zvuče pametno, monumentalno, nekako in. Toliko smo se nacionalno trudili biti in, da smo već odavno završili u autu. Nitko nije bio zainteresiran i da se većinu naroda pita cijeli bi se hrvatski sasvim funkcionalno mogao svesti na desetak psovki. Doduše, tu su šit, fak, gademid, pusi uzimali primat i oduzimali identitet. A što onda? Iza toga ne ostaje više nikakva prilika za spoznaju samoga sebe. Hoćemo li jednostavno ostati bez riječi, hoće li to na kraju biti nedovoljno da izraze sve što osjećaju, trebaju, misle o bližima i daljima, planiraju za budućnost? Zapravo nije niti bilo važno jer je hrvatski izgubio bitku s globalizacijom. Brejnstorming je postao brejnfaking. Zbog toga sam na vrijeme odlučio postati anplagd.

Povezani članci