Društvo

Split nakon Keruma

Četvrtak 26.Srpanj 2012.

Splitski gradonačelnik pokazao se totalnim lažnjakom, pa Splićani sada sanjaju njegov odlazak i početak mega-projekta – uređenja Istočne obale

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Za nešto manje od godinu dana, kada sadašnjem gradonačelniku Željku Kerumu konačno istekne mandat i kada mu masa okrene palac dolje s jednakom strašću kojom ga je i izabrala - a takav razvoj događaja već danas može se gotovo pa napipati - Split će se probuditi kao grad s teško narušenim imidžom, u civilizacijskom smislu oštećen i komunalno poprilično zapušten. Četiri duge Kerumove godine Split je živio u ulozi nacionalnog tematskog parka, na margini društvenih događanja (a često i zdravog razuma), s gradonačelnikom koji psuje, vrijeđa, mlati se, kocka i krčmi gradski novac, s lokalnom političkom scenom koja mu se na neki način prilagodila i, naravno, odgovarajućom slikom u medijima. Nije prošao dan da se na kakvim vijestima nije pojavila prepoznatljiva ricasta frizura (koja se, istina, u međuvremenu radikalno prorijedila) i pripadajuće, loše artikulirano urlanje. Grad je zahvaljujući Kerumu postao vijest sam po sebi, makar se Splićani tom činjenicom previše ne uzbuđuju - vlastitim bizarnim gradonačelnikom sami će se zgražati, no, na podsmijeh sa strane vrlo brzo će odgovoriti kontranapadom po sistemu “ništa kontra Splita”. Da, Kerum je sramota - ali, zar je Bandić bolji? Ili Čehok iz finog i kulturnog Varaždina, koji se previše često mota po zatvorima i pritvorima? Zar nisu svi političari isti, pa smo mi u Splitu doveli stvar do potpunog apsurda? Dakle, nisu li Splićani istinska avangarda, zar ne vidite da diktiramo trendove i da je sve što se kod nas dogodi beskrajno zabavno, zanimljivo i jedinstveno? Kerum će, naravno, već na idućim izborima biti smijenjen i ako je postojalo zrnce sumnje u to - nestalo je prošlog vikenda na Poljudu, gdje mu je 25 tisuća ljudi složno skandiralo uvrede koje u pristojnim novinama nema potrebe prenositi. Nešto starije situacija je neodoljivo podsjetila na 1993. godinu, kada se usred projekta stvaranja režimskog zagrebačkog kluba u loži splitskog stadiona pojavio Franjo Tuđman glavom i bradom: salve uvreda sa tribina - gdje su se osim navijača okupili i obespravljeni radnici, osiromašeni srednji sloj i, u zavidnom broju, aktivni vojnici iz Četvrte gardijske brigade - predsjednik je trpio tek nekoliko minuta i potom se povukao. HDZ u idućih dvadeset godina u ovom gradu nije pobijedio na izborima. U čisto komunalnom smislu, što bi valjda i trebao biti glavni smisao postojanja funkcije gradonačelnika, Kerum će ostaviti Split na rubu provalije: gradski proračun godišnje podbaci za prosječno 200 milijuna kuna, u minusu su gotovo sve gradske tvrtke i ustanove, a čak i golim okom na ulicama punim rupa, išaranim zidovima i kaosu u povijesnoj jezgri primijeti se drastičan pad standarda.

Gradonačelnikovo čudovište

“Želim napraviti nešto veliko, pa da bude zapisano da se to izgradilo za vrijeme gradonačelnika Keruma”, u svom jednostavnom stilu govorio je na početku mandata, da bi na kraju bilo jasno da će vrijedna spomena biti jedino Zapadna obala, šetalište ispred njegovog hotela Marjan. No, ni tu se nije proslavio: troškovi uređenja narasli su na fantastičnih 100 milijuna kuna, originalni projekt je mijenjan na desetke puta, pa još uvijek nitko nije siguran kako će ovaj dio obale uopće izgledati, a i kada bude dovršen - krasit će ga gradonačelnikov “obrovac”, golemo betonsko čudovište hotela Marjan kao podsjetnik na Kerumov višak apetita i manjak poslovnih sposobnosti. Jednostavno, “doktor za novac” dokazao se kao lažnjak i tko god ga naslijedi - gadno je nadrapao. Ipak, kako svaka akcija mora izazvati reakciju - a pogotovo u Splitu kao gradu ekstrema, gdje sasvim normalno uspijevaju jedan Luka Podrug jednako kao, recimo, TBF - u mandatu ovog gradonačelnika doslovce je nabujalo civilno društvo. Mitsku park šumu Marjan od Kerumovog nasrtanja tijelima je obranilo pet tisuća građana - pa su aktivisti krenuli korak dalje i uspješno zaustavili svaku novu gradnju, dok danas vode rat s Vladom kako bi se simbol grada zaštitio kao nepokretno kulturno dobro. Udruge Torcida i Naš Hajduk nakon tri godine borbe Keruma su doslovce potjerale iz Hajduka, a zajedno s njim i sve političare, pa izborile da se nadzorni odbor kluba ubuduće bira neposrednim izborima svih navijača. U lokalnom Društvu arhitekata također se dogodila mala revolucija, pa je pometena garnitura navikla na drske dealove sa svakom gradskom vlasti. Čak i na najnižoj razini poput gradskih četvrti, od Geta u srcu grada do Pazdigrada na periferiji, građani su se organizirali u nezavisne udruge i inicijative pa uređuju parkove i igrališta ili lobiraju za izgradnju škole. A nakon što je Nevenka Bečić usred znamenite snježne katastrofe - još jednog detalja koji će ostati zabilježen kao raritet u nacionalnim okvirima - svojim starijim sugrađanima poručila da ne izlaze iz kuće ukoliko nemaju djecu koja će im pomoći, gotovo tisuću Splićana okupilo se preko Facebooka u akciji solidarnosti i mjesecima volonterski nosilo hranu ili plaćalo račune nemoćnim i nepokretnim starcima. Eto, pa neka netko kaže da od Keruma nema koristi... Koristan je, čini se, jedino ako ništa ne radi i u slučajevima gdje nema osobnog interesa: tada se ideje mogu više-manje normalno razvijati, pa je upravo pod paskom novog Društva arhitekata započeo rad na Istočnoj obali - projektu koji predstavlja mokre snove svih splitskih vlasti u protekla tri desetljeća, superambiciozne vizije novog lica grada čija se vrijednost danas naprosto ne može procijeniti. Po gruboj računici preobrazba najvažnijeg gradskog resursa, prostora između Dioklecijanove palače i trajektne luke, vrijedi između 300 milijuna i milijarde eura - a po ostvarenju projekta mjerit će se vizija, sposobnost i uspješnost svake buduće gradske vlasti. Istočna obala je sve ono što zapadna nije: zamišljena je ambiciozno i započeta studiozno, pa makar trebalo i pet godina da prvi bager na njoj započne s poslom. Prostoru kojega je danas progutao golemi i nefunkcionalni željeznički kolodvor, bijedna autobusna stanica (jer se to ruglo “kolodvorom” uopće ne može nazvati) te niz neuglednih prizemnica dekoriranih šarenim štandovima namijenjena je uloga novog gradskog žarišta, koje ne bi konkuriralo obližnjoj Dioklecijanovoj palači - a opet bi Split podiglo na višu razinu.

Proces je započeo anketnim natječajem na kojemu su se provjerile mogućnosti, sada slijedi kombiniranje triju najboljih radova i raspisivanje novog, konkretnijeg natječaja kojim bi se potpuno precizirao budući izgled ovog dijela grada. Ipak, osnove su već poznate: glavni autobusni i željeznički kolodvor smjestit će se u Kopilici, rubnom dijelu grada na sjevernoj obali poluotoka gdje postoji golemi prostor za razvijanje novog cityja, no u gradskoj luci ostat će važni terminali koji će s Kopilicom biti povezani već postojećim željezničkim tunelom ispod centra grada. Split bi tako postao prvi grad u Hrvatskoj s vlastitim metroom, budući da je na trasi tunela još koncem sedamdesetih godina izgrađeno nekoliko postaja - potrebno ih je samo aktivirati. Planeri ipak inzistiraju da se u gradskoj luci, prostoru kojim po nekim procjenama godišnje procirkulira čak četiri milijuna ljudi, zadrže svi oblici prometa: rijetkost je, naime, da se u krugu od nekoliko stotina metara nalaze željeznički, autobusni, cestovni i trajektni čvorovi, pa i po tome Split ima nevjerojatan potencijal.

Naravno, slijedio je skandal

Potom će se Istočna obala “nadograditi” kongresnim centrom, javnim garažama koje će potpuno riješiti problem parkiranja u centru grada, hotelom, nizom ugostiteljskih i javnih sadržaja, možda čak i manjim stambenim zgradama, novim lučkim terminalima i privezištima za megakruzere, galerijama, trgovačkim centrima... Ukupno, računa se da će se na ovoj lokaciji izgraditi između 100 i 130 tisuća novih kvadrata, no Splićani su bili pažljivi: žiri u kojemu su sjedili doista ugledni ljudi, od akademika Dinka Kovačića, preko ekonomista Dejana Kružića do sociologinje Inge Tomić Koludrović i konzervatora Joška Belamarića odabrali su tri rada koja pomno paze kako ne bi narušili siluetu grada i umanjili vrijednost Dioklecijanove palače. Odbijeni su svi prijedlozi izgradnje nebodera ili “trokutastih” zgrada, sve suviše avangardne vizije koje se ne uklapaju u konzervativno gledanje na splitsku povijesnu jezgru - razvoju suvremene arhitekture, naime, namijenjena je upravo Kopilica, dok centar grada mora “zadržati svoju mjeru”, bez nametljivih intervencija. Unutar samog žirija nastao je i mali skandal kada su ga napustila dvojica arhitekata (Turato i Hržić), nezadovoljni jer među nagrađene nije ubačena tzv. Pulska grupa, skupina arhitekata koji su na Istočnoj obali predlagali svoju temu “urbanih nomada”. “Van povijesnog konteksta” i “neuspio štos” bili su komentari preostalih sedam (splitskih) članova žirija, koji su prve tri nagrade dodijelili arhitektima koji su redom povezani sa Splitom: dvojcu iz “Studija Up” (Lea Pelivan i Toma Plejić), tvrtki “Porticus” predvođenoj Damirom Rakom, te Ivani Bakotić i Mariju Zeliću. Već i prvi pogledom na nagrađene radove jasno je što će Split dobiti u bližoj ili daljoj budućnosti: golemi kompleks koji će u prizemlju imati prometne i terminalske sadržaje, na gornjoj etaži i na rubovima dodatne, javne prostore, a sve skupa povezat će se sa starom gradskom jezgrom i Bačvicama novom šetnicom, golemim parkom ili originalnim gradskim sadržajima koji bi se uklopili u postojeću urbanu matricu ovog dijela grada.

O splitskom projektu stoljeća, zanimljivo, zasad šute gotovo svi lokalni političari: tek je Ivo Baldasar iz SDP-a, zasad jedini službeni kandidat za gradonačelnika, u razgovoru za Forum kazao da je Istočna obala glavna razvojna poluga grada za idućih desetak godina, pa najavio da bi - ukoliko se njega pita - već od samog početka mandata potezao Vladu za rukav i istovremeno se pripremao na povlačenje sredstava iz fondova Europske unije. Split, naravno, zasad nema novaca ni za osnovne komunalne potrebe, a kamoli vrlo ambiciozne zahvate vrijedne stotine milijuna eura. No, eto, barem se ne može kazati da nema viziju...