Zoran Primorac

Sport će krenuti naprijed kada ga napuste profiteri

Piše

Igor Flak

fotografija

Slavko Midžor/ Pixsell
Četvrtak 05.Srpanj 2012.

Zoran Primorac u Londonu će nastupiti na sedmim Olimpijskim igrama. Debitirao je 1988. u Seulu kada je osvojio svoju jedinu olimpijsku medalju

Izdanje

Teme

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Najstariji sudionik ljetnih Olimpijskih igara u Londonu je stanoviti japanski jahač dreser Hiroshi Hoketsu, koji je napunio 71 godinu života. Hrvatski olimpijski ‘deda’ zove se Zoran Primorac. U svibnju ove godine navršio je 43 godine, a u Londonu će po sedmi put osjetiti što znači biti sudionik igre ispod pet krugova. Olimpijsku besmrtnost (tako se govori o sportašima koji osvoje odličje na Olimpijskim igrama) osigurao je na svojim prvim igrama u Seulu 1988. godine kada je u paru s Ilijom Lupulescuom osvojio srebrnu medalju.

f: Svoja tri najveća rezultat ste postigli s Lupulescuom. Je li to najbolji igrač s kojim ste ikada igrali?

Sigurno. Mi smo bili pozitivna konkurencija i gurali smo jedan drugog. Starije generacije pamte Stipančića koji je bio silno talentiran, mekane ruke, a Šurbek je bio neumoran, vrijedan, razbijač. Tako je bilo i s nama, Lupulescu je bio tehničar, a ja više razbijač.

f: Putevi su se 1991. razdvojili. Kako ste se rastali?

Svatko je krenuo svojim putem. Znam da je on otišao u SAD, tamo je igrao za njihovu reprezentaciju. Pamtim te trenutke koje smo proveli zajedno, tko zna što bismo sve napravili da su okolnosti bile drukčije.

f: Pred vama su sedme Olimpijske igre. Jesu li i posljednje?

U stolnom tenisu neobično uživam, to je uz obitelj moj život. I dok god ću imati volje u zoru otići u dvoranu do tada ću igrati. Kada je cilj velik kao što je nastup na OI, adrenalina je više i svi treninzi ti lakše padaju. Za svoje godine treniram s velikim intenzitetom, ja mogu odraditi strašan trening kao neki dvadesetpetogodišnjak, ali vrijeme oporavka je veliki problem, moram dozirati. Treneri Zvonimir Korenić, Goran Žufar, Ivan Šestak, Amir Zulić, te dio mog tima nutricionistica Mimi Vurdelja i fizioterapeut Robert Dugorepac su učinili sve da se osjećam odlično i uživam u iščekivanju igara.

f: Po čemu ćete posebno pamtiti nastupe na OI?

Kada osvojiš medalju na Olimpijskim igrama ti izlaziš iz okvira svog sporta. Kada si slobodan ideš gledati naše sportaše, posebno sam to emocionalno proživljavao u Barceloni 1992. godine kada smo prvi puta nastupali pod hrvatskom zastavom. Po meni su medalje Gorana Ivaniševića tada bile ogromna stvar za našu zemlju. Od detalja pamtim finale vaterpolskog turnira u Seulu. Tada je Šimenc bacio loptu u publiku i ja sam ju uzeo i dan danas je čuvam.

f: Svi olimpijci apostrofiraju tu sjajnu atmosferu u olimpijskom selu.

To su trenuci kada tvoja medalja vrijedi kao i bilo čija druga, tada se medalje zbrajaju u ukupnom poretku, tu igraš za svoju zemlju, pa onda za sebe. Stoga mislim da sportaši trebaju biti u olimpijskom selu. A posljednjih nekoliko igara nije bio taj slučaj. Velike i bogate zemlje i njihove najveće zvijezde bile su smještene u skupim hotelima.

f: Kakav je vaš stav prema temeljnim načelima olimpizma, poput glavno je nastupiti?

Važno je dati sve najbolje što pojedini sportaš može dati. Ja sam zagovornik rezultata, jer to je istinski smisao natjecanja.

f: Tko je po vama najveći hrvatski olimpijac svih vremena?

Neka se nitko ne uvrijedi, bilo je puno idola, ali Janica Kostelić je najveća svih vremena. Možda će to sada nekome ružno zvučati ali ona se izdigla iznad hrvatskog mentaliteta, Janica je bila nešto posebno, onaj rođeni pobjednik, najbolji kada je najpotrebnije, uvijek je gledala da uzme iz svake utrke najbolje. I kada nije bila potpuno zdrava i spremna ona je uvijek dala sve najbolje što je mogla od sebe.

f: U Londonu će biti dva vaša stara prijatelja Jean Michele Saive i Jörgen Persson. To potvrđuje da stolnotenisači dugo traju?

Istina, zbog toga jer smo svi trojica veliki profesionalci i radnici. No, da ne bi bilo zabune, mi smo dosta iscijeđeni i tjelesno i psihički. Bavljenje sportom je pozitivno, no kada se kaže da je to dobro za zdravlje ja mislim da to nije točno. Vrhunski sport je nezdrav. Prije petnaest godina kada sam imao dvadeset osam napravio sam rendgen leđa i doktor mi je rekao da imam leđa kao neki pedesetogodišnjak toliko su bila potrošena.

f: U bivšoj državi stolni tenis je bio puno popularniji, kvalitetnije medijski praćen, dvorane su bile punije?

Ne bih rekao da je danas jako malo novca u stolnom tenisu, ali bio je bolji status u Jugoslaviji, Bilo je više kvalitetnijih ljudi koji su vodili taj sport. Sjetimo se Osmanagića, taj je vukao, puno radio.

f: Hrvatski stolni tenis je imao velikane poput Stipančića, Šurbeka, Boroš, Primorca. Pojavio se mladi Gaćina. No je li danas stolni tenis na najnižim granama?

Što se igrača tiče nije najgore stanje, mi postižemo pristojne rezultate na velikim natjecanjima. Evo Gaćina je osvojio zlatnu europsku medalju u paru, konstantno smo momčadski u četvrtfinalima velikih natjecanja, imali smo dva pojedinačna četvrtfinala. No, mislim da se sve to premalo cijeni.

f: Zbog čega?

Da me se krivo ne shvati što se tiče Hrvatskog olimpijskog odbora i njegovog odnosa prema savezu i stolnotenisačima je sve u redu. Problem je da svi mali sportovi žive iz proračuna HOO-a. Dakle naš savez živi samo od državne dotacije.

f: Dakle po vama su odgovorni ljudi koji vode pojedine saveze?

Dotacije države su ulijenile ljude koji vode male saveze. Ako se naprave očekivani rezultati, a tu ljestvica nije previsoko podignuta tada novac od države sjeda i nema nikakvih problema. Ti se ljudi nisu paralelno borili da privuku sponzore u stolni tenis. I sada kada će novca biti sve manje ljudi koji vode saveze će kukati. Pa stolni tenis gotovo da ne postoji u medijima, ne postoji plan kako razvijati naš sport. A postoje primjeri da se može.

f: Koji su to?

Čisti primjer dobrog marketinga je Medveščak. Hokej na ledu nije na vrhu liste popularnosti sporta u Hrvatskoj, ali oni su znali prodati priču. I što je najvažnije, taj se klub financira uglavnom iz privatnog resursa.

f: Da li su se vaše ime i rejting mogli bolje iskoristiti u razvoju hrvatskog stolnog tenisa?

Ne bih volio da se to tako postavlja. Istina, imali smo 1999. godine jednu veliku priliku. Na mom vjenčanju je bio tada prvi igrač svijeta Vladimir Samsonov, sve je bilo dogovoreno da dođe u Večernji list. U taj su projekt željeli ući i Škorić i Amižić vrhunski stolnoteniski radnici i stručnjaci. Da se to dogodilo, Zagreb bi vjerojatno imao prvaka Europe u stolnom tenisu, a tada bi sigurno i mnogo više roditelja svoju djecu usmjeravalo u stolni tenis.

f: Roditelji na žalost danas traže samo da djeca treniraju sportove u kojima bi se moglo uspjeti, osigurati karijeru. Je li to moguće u stolnom tenisu?

Jedan bogati japanski čovjek je 2001. godine odlučio napraviti komercijalnu ligu u kojoj su igrali svi najbolji svjetski stolnotenisači. Kupio je poziciju na satelitu kako bi se prijenosi naših mečeva mogli stalno gledati, zakupio je dvorane. Mi smo dobili ugovore s iznosima koji su mnogo veći od uobičajenih. Sve to odvijalo se od 2001. do 2005. Bio sam 100 dana godišnje u Japanu, često sam putovao i ta japanska avantura omogućila mi je financijski iskorak tako da mogu mirnije živjeti. Moglo se zaraditi, ali samo igrači iz samog svjetskog vrha.

f: Da li Zoran Primorac nakon karijere misli raditi u stolnom tenisu?

Za novi iskorak trebaju veliki sportski entuzijasti. Ušao bih u jedan projekt kada bih imao uz sebe dosta istomišljenika, puno ambicije i to me zanima. Ne bih mogao to raditi sam, trošiti svu svoju energiju.

f: Da li ste zadovoljni svojom karijerom?

Bio sam drugi igrač svijeta, osvojio olimpijsko odličje, bio sam dvostruki osvajač Svjetskog kupa. Protiv Perssona u finalu Europskog prvenstva u Bremenu, u polufinalu Svjetskog prvenstva sam igrao protiv Francuza Gatiena i vodio 2:1 u setovima ali na kraju izgubio. Ali najviše žalim za finalom SP-a u New Delhiju 1987. godine. Da smo tada bili svjetski prvaci možda bi u karijeri sve išlo drukčije i još bolje.

f: Tko je po vama najbolji stolnotenisač svih vremena?

Waldner bez konkurencije. Toliko talenta i snage nije nitko imao. Bio je genijalac poput Messija, Senne, Jordana.

f: U čemu je tajna kineskog uspjeha u ping pongu?

U Kini prvo djeca odlaze u stolni tenis, pa njihov najbolji igrač danas izgleda kao apolon, Iznimno su motorični. Kineski i europski treneri se ne mogu usporediti. Njima je stolni tenis kultura, tamo se stolni tenis promišlja, imaju veliku bazu, gdje se filtriraju. I ulažu jako puno novca.

f: Da li je hrvatska država dovoljno dala sportu u protekla dva desetljeća?

Mislim da su vrhunski hrvatski sportaši više napravili za politiku nego što je to politika napravila za razvoj sporta. Političari su voljeli vrhunske sportaše, koristili su ih nerijetko u svoje promidžbene svrhe.

f: I vaše je ime svojedobno bilo na listi Hrvatske demokratske zajednice?

Mogu simpatizirati neku stranu, ali uglavnom sam želio biti apolitičan, odnosno gledao sam interes sporta i Hrvatske. A kada gledaš interes Hrvatske, činiš dobro za sve, nisi isključiv.

f: Danas ste predsjednik kluba Hrvatskih olimpijaca i savjetnik novog ministra sporta Zorana Jovanovića. Kako ste ga doživjeli?

Ministar je jako ambiciozan i pozitivan lik koji želi pomoći sportu, njemu treba vremena da ulovi sve to jer on nije čovjek koji je došao iz sporta.

f: Uspjeli ste urediti status naknada za zaslužne hrvatske sportaše?

Hrvatska ima 176 osvajača olimpijskih medalja, a dosta hrvatskih sportaša, ne samo osvajača medalja, živi na rubu egzistencije. Nije u redu da hrvatski sportaši koji su nekada bili uzor i promotori Hrvatske sada žive na rubu egzistencije, i ne samo oni, nego i njihove obitelji. A ta obitelj bi trebala biti primjer dostojanstvenog života. To je jedan od glavnih ciljeva za koji se želim izboriti, da hrvatski sportaš, kada završi karijeru, dostojanstveno živi. Problem vrhunskog sporta i sportaša je to što smo usko specijalizirani iako postoji manjina sportaša koja je završila fakultet. Nama je važno da hrvatska Vlada pomaže sportu i ispravi tu neku nepravdu prema sportu i sportašima.

f: Što treba učiniti u novom Zakon o sportu kako bi se sport mogao dalje razvijati?

Treba napraviti kategorizaciju sportova jer naša država nije toliko bogata da može financirati sve sportove. Treba vidjeti koji su sportovi od nacionalnog interesa. Primjer je košarkaški klub Zadar. Taj projekt ne može vući država, tu moraju grad i lokalna samouprava napraviti sve da taj klub bude stabilan. Ne mora Zadar biti prvak Europe, ali on ne smije izgubiti dostojanstvo. Isto tako nauštrb jednog kluba ne smije patiti cijeli grad ili regija, zbog toga sam za privatne klubove. Sportovi koji u kojima postoji mogućnost zarade od prodaje igrača također mislim da ne bi trebalo financirati.

f: Za to su nam potrebni pošteni sportski radnici?

Netko je određenim kategorijama ljudi dopustio da koriste rupe u zakonu. Neki su dobro namirisali da u sportu ima dosta novaca i da se može kroz sport dosta profitirati. Treba sigurno dobro pročešljati zakon o sportu, kvalitetnije ga napisati, ali još je važnije da se na terenu taj zakon o sportu kvalitetno provodi. To je ključno. Tada će se ti ljudi koji su u sport došli iz drugih interesa morati maknuti, oni su isisali sport, a ne oni koji su crpili novac.

f: Mi smo u političkom poretku, ekonomiji i svemu drugome zemlja u tranziciji. Kriza je ozbiljna, da li Hrvatska uopće ima šansu?

Mi kao nacija moramo promijeniti mentalitet. Moramo kažnjavati kriminalce. Evo jednog primjera. Steffi Graf je jedna od najvećih sportašica koje je Njemačka imala, ali njen otac nije plaćao uredno porez i on je završio u zatvoru. Eto to je obrazac kako treba čistiti stvari, treba na poznatima i moćnima pokazati što se smije i ne smije. To je početak, a nakon toga trebamo puno raditi.