Istočno od zapada

Srbija je svjedočila izborima na kojima su gotovo svi pobijedili

Četvrtak 10.Svibanj 2012.

Srbijanci iščekuju suočavanje dvojice oportunista bez vlastite politike. Ako i nemaju konkretne programe – zasigurno će iznijeti dovoljno prljavog rublja svoga protivnika

Izdanje

Više iz izdanja

Više od autora

Social

Demokratska stranka sretna je što je u odnosu na glasovanje iz 2008. godine izgubila samo šačicu mandata, a njen predsjednik što u drugi krug ulazi – po prvi puta - za dlaku ispred svoga suparnika. Naprednjaci su samozadovoljni jer su već u prvom samostalnom nastupu postali najjača stranka, a njezin vječiti predsjednički kandidat opet ide u pripetavanje. Socijalisti su sretni što su u samo desetak godina otkako su Miloševićevce pljuvali po ulicama postali treći po snazi politički blok i, uvjereni su, najperspektivnija politička udavača. Koštuničin bezlično- mrzovoljni DSS siguran je da će doživotno opstajati na neodređenom nacionalnom konzervativizmu bez ijednog konkretnog prijedloga. Preambiciozni omrznuti dugogodišnji guverner i ministar financija Mlađan Dinkić likuje što se kroz iglene uši provukao u Skupštinu, ovoga puta zagovarajući regionalizaciju države čijoj je posvemašnjoj centralizaciji uveliko kumovao.

U normalnim uvjetima posve nepojmljiva koalicija ultraliberalnih anacionalista NVO-tipa Čedomira Jovanovića i monarhističko-ruralnih tradicionalista Vuka Draškovića, sa pretenzijama koje sada sežu samo do Drine, hvali se uspjesima po srbijanskim zabitima iako je u Beogradu potučena do nogu. S jednim mjestom u parlamentu pobjedu je proglasila čak i zbrdazdola sklepana udruga urbanih anarhista koja se lažno predstavljala kao stranka vlaške manjine, čime je uspjela izbjeći 5-postotni cenzus. Čak su i preostali radikali koji se još zaklinju na vjernost Šešelju gubitak parlamentarnog statusa, po prvi puta u više od 20 godina, pokušali prikazati kao pobjedu vlastite principijelnosti. Primjetna je i politička dosljednost srbijanskih lidera. Bezuvjetno proeuropski i demokratski Vuk Drašković ušao je u koaliciju s jedinim političarem koji se usudio izreći da je Kosovo nezavisno i zauvijek izgubljeno, Čedomirom Jovanovićem – koji je pak toliko demokratski nastrojen da svojom strankom vlada isključivo čistkama. Boris Tadić udvara se građanskoj desnici rehabilitirajući Dražu Mihailovića dok parafrazira Lenjinovu “ako nam itko dođe glave bit će to mangupi u vlastitim redovima”. Nekadašnji Šešeljev dragovoljac iz Slavonije Tomislav Nikolić, sve se zaklinjući u Europsku uniju bez alternative, izjavljuje kako su svi vjernici podjednako dobri bez obzira kako se Bogu mole. Mlađan Dinkić, tvorac feudalnog koalicijskog principa pokojemu svaki ministar postavlja rukovodstva u javnim poduzećima toga resora koja odgovaraju samo stranačkom vođi, a ne i premijeru i vladi, sada zagovara departizaciju i davanje prilike stručnima, a ne podobnima.

Dugogodišnji glasnogovornik Slobodana Miloševića, Ivica Dačić, svoje demokratsko opredjeljenje dokazuje s mjesta ministra policije najavama hapšenja svih, od onih koji hapse Srbe do stranih investitora koji se ne ponašaju kako bi on volio. Izbori za 250 mjesta u Skupštini stvorili su situaciju kojom nitko neće biti zadovoljan. Oslabljeni Tadićevi demokrati, koje zapadni izaslanici i veleposlanici i “pristojni građani” i dalje slijepo protežiraju u strahu od bivšeg šešeljevca Nikolića, ne pomišljaju ispustiti vlast iako su svjesni da će ih to stajati funtu mesa. Politički lukavac Dačić, debelo će naplatiti svoja 44 zastupnika. Podršku 20 socijalista nakon prošlih je izbora Demokratska stranka platila mjestom potpredsjednika vlade, predsjednice Skupštine, ministra unutarnjih poslova i još nekoliko ključnih ministarstava. Već u izbornoj noći neskriveno prezadovoljni “mali Ivica” zahtijevao je premijersko mjesto. U objavi da je nekakav sporazum između DS i SPS postignut ne spominje se raspodjela funkcija, ali sigurno je da će Tadićeva stranka morati dati daleko više nego prošli puta. No, najskuplji dogovor tek predstoji. Tadićeva i Dačićeva stranka ni ujedinjene nemaju skupštinsku većinu i moraju pripustiti k vlasti još jednu parlamentarnu stranku. Apsurd srbijanske politike je da to može biti bilo koja od preostalih malih skupina – Koštuničin DSS, Jovanovićev i Draškovićev Preokret ili Dinkićevi Ujedinjeni regioni.

Svi – samo ne Nikolićevi naprednjaci. Ipak, realno je da se neće htjeti nositi sa notorno teškim Koštunicom i njegovim devetnaestostoljetnim viđenjem morala u politici već će se nagoditi sa nekim od onih kojima je vlast milija od etičnosti. Između Dinkića i Jovanovića odlučit će pregovaračko umijeće i pragmatizam. Preostaje još i izbor predsjednika. Na jednoj strani Boris Tadić, lijep, marketinški osviješten, moderna izgleda i piarovski isprazna diskursa punog općih mjesta, koji je u kampanji gladio bebe, krave i manjine i hvalio se time što ne posjeduje ništa. Na drugoj Tomislav Nikolić, nekada građevinski tehničar i upravitelj groblja, sada nositelj titule mastera menadžmenta, ponositi domaćin koji se diči voćnjakom i rakijom koju sam pravi i među muslimanima u Sandžaku se nudi za predsjednika svih građana Srbije. Tadić je ustav sustavno gazio dok je s predsjedničke fikus-funkcije ponižavajuće marginalizirao bezličnog premijera Cvetkovića odlučujući o svemu, pritom se ne odričući mjesta predsjednika stranke. Nikolić isti taj ustav godinama nije priznavao, baš kao ni granice Srbije koje je držao komunističkim i nepoštenim.

Već pomalo umorni od svega Srbijanci iščekuju najavljeno TV suočavanje dvojice oportunista bez vlastite politike. Ako i nemaju konkretne programe – zasigurno će iznijeti dovoljno prljavog rublja svoga protivnika. Poslije isprazne i demagoške kampanje i pustih obećanja, budućem predsjedniku i premijeru već na ljeto stiže Međunarodni monetarni fond koji će pitati i zahtijevati vrlo konkretne i neugodne stvari.