Izdanje:
Goran Stanzl / Pixsell
Krešimir Rogina i Vinko Penezić kao sasvim mladi arhitekti 1987. godine projektirali su kompleks plivališta i središnju zonu sportskoga parka Mladost za ondašnje sportske studentske igre, popularnu Univerzijadu. S bazenom kao prvim ostvarenjem 28-godišnjaci su “zaplivali” prema novim realizacijama i pobjedama na natječajima Shinkenchiku u Japanu. Dvadeset godina održavaju ljetne radionice u Grožnjanu, a 2008. pozvao ih je Aaron Betsky među izlagače 11. Bijenala arhitekture u Veneciji. Bave se i eksperimentalnom arhitekturom. Nedavno je izašla i knjiga “Arhitektonski fokus” Krešimira Rogine (izdavač Meandar Media).
f: Našli smo vas u vašem uredu P & R s projektom jedne obiteljske kuće na stolu. Što je sa stanovanjem kao temom, kako se grade obiteljske kuće u nas?
Rogina: Stanovanje je jedna od najeminentnijih tema i žalosno je zapravo to što se malo bitnih i stvarnih pomaka tu događa. Mi imamo, recimo, tu vizualnu situaciju, da se stari tlocrti oblače u nove haljine. Mi smo imali onaj prvi boom koji je počeo s utemeljenjem nove države, kapitalizma i kupovanjem te naše povijesti. Dogodilo se i ono sapuničarsko oblačenje vila, koje smo prozvali tajkunarama. Bila je to akcija naše Komisije za prelijepo, formirane u sklopu ČIP-a, mjesečnika Udruženja hrvatskih arhitekata. To je bila prva faza. U drugoj je oformljen svojevrstan neomodernizam, u najširem značenju. Bili smo u situaciji kad je cijela struka rekla - e, sad je to ljepše. U biti, ništa se bitno s tim stanovanjem nije dogodilo. To stanovanje nije ušlo u 21. stoljeće. Na jednom mjestu sam napisao da je danas referirati se na Stjepana Planića i njegove ideje o stanovanju isto kao i kad bi se Planić referirao na Kunu Weidmana, arhitekta koji je gradio oko 1850-ih. U tom smislu mi pokušavamo u stambenoj arhitekturi kroz nekoliko objekata dati sasvim novi koncept stanovanja. Nažalost, neki objekti nisu sagrađeni, jedan ima neku šansu za izgradnju...
f: Kako bi u vašoj interpretaciji izgledao taj novi koncept stanovanja i skladan prostor suvremene kuće?
Rogina: Suvremeni koncept stanovanja trebao bi biti primjeren našim “preklapajućem” životnim navikama. Drugo, to je jedan otvoreniji koncept gdje nisu striktno podijeljeni dnevni boravci i zone, već se one pretapaju u jedan 24 - satni aktivni prostor primjeren zbivanjima unutar kuće i samoj zajednici koja živi u njoj. Danas više ne postoji ona klasična zajednica s tri generacije koje su živjele u istoj kući. Nema više govora o toj klasičnoj obitelji. Nije više to ni bitno, jer danas imamo puno zajednica koje nemaju karakteristike trajnih i klasičnih obiteljskih zajednica. Ne možemo ulaziti u to je li to dobro ili loše. To su činjenice.
Penezić: Stanovanje je elementarna arhitektonska zadaća. Svi počinjemo s tom stambenom jedinicom koja odgovara jednoj ljudskoj zajednici. Današnje vrijeme traži više razmišljanja o tome što je sadržaj, sadržajnoprostorni okvir i referiranje na suvremene tijekove života. Manje bi se trebalo baviti samom formom. Forma je bila i bit će važna za arhitekturu, ali je sadržaj i način života obitelji, kao i neke stambene zajednice, presudan u kreiranju takvoga zadatka.
f: Vraćaju se neki stari načini gradnje, a uvode novi materijali?
Penezić: Jako je popularna takozvana “zelena gradnja” s naglaskom na ekološkom pristupu, očuvanju energije. To je postala velika moda. Oni koji dobro poznaju staru tradicijsku arhitekturu, znaju da to nije ništa novo. U toj arhitekturi itekako se vodilo računa o osunčanju, o harmoničnom suživotu s prirodom i s prirodnim zakonitostima. Dogodio se jedan “break” recimo, u vrijeme industrijske epohe kad je čovjek smatrao da je ovladao prirodom - danas nam se to vraća, cijeloj ljudskoj vrsti. Konačno smo postali svjesni toga da moramo živjeti u suglasju s prirodom. To neminovno rezultira i utjecajem na arhitekturu u smislu tog energetskog učinka za gradnju i za korištenje. Rekao bih da se mi s takvim idejama bavimo od početka našega rada, čak smo dobili i neke nagrade na natječajima koji su problematizirali odnos čovjeka i prirode. Imamo čak i koncept koji se zove Arhitektura kao priroda - arhitektura koja poštuje zemlju. Ne radi se o pragmatičnim, tehničkim rješenjima, nego o jednoj filozofiji odnosa čovjeka i njegovog obitavališta u odnosu na prirodu. Ciklus prirodnoga života odnosno života u prirodi prenosi se na takvo funkcioniranje prostora.
f: Dođe li vam netko pa kaže da, primjerice, u novoj kući hoće uštedu energije, jeftinije grijanje? Što mislite o pasivnoj kući?
Rogina: Pozitivno je mišljenje o pasivnoj kući, svakako. Obično se ljudi “zapale” za te nove sustave koje mi uobičajeno i uredno nudimo već godinama. Kasnije oni posustanu zbog toga što je to financijski zahtjevnije u startu, a eksploatacija traje godinama. Naš je čovjek još uvijek spreman na trenutačna rješenja, današnji ručak bitniji mu je od onoga ručka za tri godine... Što je u jednu ruku ljudski, normalno. I ta održivost ima svoje mane, a jedna od njih jest dugoročna isplativost. Životna rješenja su u današnjim dinamičnim sustavima kratkoročna. Primjerice, govori se o Kyoto protokolu, a prva zemlja koja to u arhitekturi baš i ne poštuje jest Japan gdje je taj protokol nastao.
f: Možete li konkretizirati to nepoštivanje, u čemu je problem u Japanu kad je riječ o održivosti?
Rogina: Riječ je o tome što njihov duh podržava trenutačnost. Nema okretanja vječnosti. Oni grade kuće koje neće trajati vječno. Njihov duh podrazumijeva da ne griju prostoriju kao mi. Oni će zagrijati sobu prije nekoga sastanka kaloriferom, nakratko, i odmah ugasiti grijanje. Moguće će vam ponuditi i dekicu za umotavanje. A znamo da kod nas to grijanje radi non-stop. Jasno da je i emisija energije veća kroz tanke zidove. Ali, pitanje je i zbog čega Japanac radi tanke zidove? Zbog toga jer ima veoma skučenu parcelu, pa je bitna ta tlocrtna iskoristivost. On ne može staviti zid od pedeset centimetara, nego će staviti samo deset.
Penezić: Osim toga, ta fragilna konstrukcija otpornija je na potrese. Govorili smo o principima pasivne kuće i održivosti koji se iplate na dugi rok. U Japanu kuća traje kratko. Nakon deset, dvadeset godina one se ruše i grade se nove iz prostog razloga što kuće kao i svi uređaji suvremenoga doba - zastarijevaju. Nove tehnologije donose i nove potrebe. Tamo nema kuće starije od trideset godina. To je jako dinamičan i fleksibilan sustav u kome je jedino trajna - promjena.
f: Kakav je utjecaj IT tehnologije na oblikovanje arhitekture?
Rogina: Informatička tehnologija je stubokom promijenila naše živote. Mi smo to najavili 1990. na predavanjima u Tokiju. Bili smo već tada veoma svjesni te činjenice. Mlađe generacije će gledati kako smo se mi služili telefaksom ili telefonom otprilike onako kao što smo se mi čudili našim djedovima i bakama što nemaju fotografije iz djetinjstva, nego imaju dvije-tri službene fotografije i one s vjenčanja. Bilo je to drugo doba. Možemo reći da je IT tehnologija ušla u sve pore, ali u arhitekturu baš i nije. Mi i dalje gradimo te ciglene zgrade, misleći da je vrhunac tehnologije, ako se roleta podiže i spušta na senzor kad sunce malo više “lupi”. Mi živimo jedno ključno doba, interesantno, to je prijelaz jedne mehaničke u digitalnu eru. Mi smo zastarjela bića u tom svijetu, kao što kažu neki filozofi jer nismo svjesni te promjene koja se zbiva oko nas. Na današnju arhitekturu gledat će se za sto godina kao i na umjetnost 20. stoljeća. Kao na skulpture, “maleraj”, a jedino će filmovi biti relevantni. Ni ta mehanička era nije ušla na pravi način, a kamoli ova digitalna.
f: Kako graditi u godinama krize? Je li bolje reciklirati postojeće ili graditi novo?
Penezić: Problem krize nije nam stran, mi se znamo prilagoditi. Arhitektura je u nas i u svijetu koristila konjukturu. Ono što ne volimo, arhitektura se podredila krupnom kapitalu, klijentu, građevinarstvu. Stvorila se jedna situacija star-arhitekture, ikoničkih građevina koje su zahvaljujući prvenstveno spektakularnom dizajnu u stvari prezentirale klijente, kapital, naručitelje. Ono što je to vrijeme zaboravilo, to je socijalna komponenta i društvena uloga arhitekture. Arhitektura treba biti u službi šire zajednice, a ne u službi privatnog, individualnoga ili poslovnoga kapitala. Ovo je idealno vrijeme da se vratimo izvorima i elementarnoj funkciji arhitekture da ona služi svim ljudima. Čak i kad se radi za privatnoga naručitelja, arhitekt treba razmišljati o implikacijama njegovih rješenja na susjedstvo, grad, širu zajednicu, kako će tim svojim rješenjem zadovoljiti ne samo potrebe klijenta, nego napraviti i benefit za širu zajednicu, stvoriti dodatnu vrijednost.
f: Bazen na Mladosti izbacio vas je u arhitektonsku konkurenciju prije 25 godina?
Penezić: Bili smo mladi, a zahvaljujući toj realizaciji ušli smo u to polje arhitekture. Bazen do danas dobro odražava vrijeme u kojemu je nastao, onu dobru klimu i graditeljski pothvat koji se više nije ponovio. Nije se išlo za količinama, za građevinarstvom, nego je išao za revitalizacijom gradskoga prostora. Ti objekti za Univerzijadu su relativno dobro raspoređeni u širem gradskom prostoru. Svaki je u svom kvartu dao neku živost. Bazen se potvrdio kao važna gradska točka, zajedno s atletskim stadionom i našim kasnijim redizajnom toga atletskoga dijela. U kontekstu s jarunskim jezerom, napravljen je u nekadašnjoj prisavskoj divljini jedan visoko civilizirani sportski park na koji može doći i Bolt, najbrži trkač svijeta. Drago mi je što taj prostor nije zaključan, već je otvoren za studente, sportaše i rekreativce.
f: Mnogi odrasli koji vode djecu u vrtić hvale onaj vaš na Jarunu?
Penezić: Vrtić na Jarunu je doživio dobru recepciju. Naš dizajn je uspješan jer smo od početka surađivali s korisnicima prostora, s bivšom ravnateljicom Hrvoj i drugima. Nismo išli metodom “ab ovo”, s gotovim rješenjem, kako arhitekti često znaju nastupiti. Od početka smo propitivali koja su funkcionalna rješenja najbolja za njih izvana i iznutra.
f: Vaš ured Penezić i Rogina Arhitekti stasao je nekako istodobno s našom državom?
Rogina: Imamo ured, ali svoj posao shvaćamo kao kulturološku djelatnost. I kad radimo materijalnu tvorevinu, njezina prvenstvena pojavnost je kroz duhovnu dimenziju. Da građenje, ali ne isključivo građenje. Arhitektura je stanje duha. Ona podrazumijeva promišljanje svijeta oko sebe. Da bi se moglo u njemu djelovati, onda tu postoji i segment teorije, kritike, pisanja, segment eksperimentalnih radova, kognitivnih radova, projekata, opredmećivanja u prostoru i konačno, segment tog cross-overa. Arhitektura ne mora biti umjetnost, ali kroz nju govorimo nešto svijetu.