Skoči na glavni sadržaj

Što ako će HŽ-u ‘restrukturacija’ donijeti veći broj nesreća, više cijene i više korupcije?

Hrvatske mitologije

Izdanje:

Ako je država HŽ-u u 11 godina 'ulupala' oko 30 milijardi kuna, zar je onda neka Vlada ta koja može svojevoljno odlučiti hoće li putnički ili robni prijevoz doći u ruke privatnika, preko noći i u bescjenje?

Povijest željeznice neodvojiva je od povijesti kapitalizma. Kao što povijest razvitka željeznice jasno oslikava interese kapitala, tako se i današnje vijesti o restrukturiranju Hrvatskih željeznica ne mogu odvojiti od općeg stanja u ekonomiji. Prošloga je tjedna tako, bez ikakve javne rasprave, predstavljen najveći plan restrukturiranja jedne državne tvrtke. Ministar prometa pritom je izjavio da “nije pet do dvanaest, već dvanaest i petnaest za završetak procesa restrukturiranja, kako bi poduzeća unutar HŽ Holdinga bila osnažena za početak tržišne utakmice i dolazak drugih operatera”. Koristeći metaforu koja ujedno podsjeća i na uvriježena kašnjenja hrvatskih vlakova, ministar je lijepo sažeo glavni problem: nakon što je većina državnih tvrtki već rasprodana i prepuštena tzv. “slobodnom tržištu” (preostaju još samo Hrvatske vode i Hrvatske šume, čije su restrukturacije samo pitanje dana), sada je red da se uz neizbježnu pomoć MMF-a i EBRD-a i željeznica nađe na vjetrometini međunarodnog kapitala. Tri su glavna argumenta za “restrukturiranje”: prvi je zastarjela infrastruktura, drugi je korupcija, a treći smo svi mi, odnosno novac koji je iz državnog proračuna išao u HŽ. Prvi je već izrazio ministar, a kašnjenje vlakova samo je posljedica dotrajale infrastrukture kojoj je potrebna hitna modernizacija (obnova pruga, informatizacija putničkog prometa, itd.). Drugi je kriminal koji se godinama događa u HŽ-u, što između ostaloga potvrđuje i preko 130 istraga vezanih uz tu tvrtku (od malverzacija pri javnoj nabavi do krađe na kartama i nafti).

Treći je argument da je HŽ “najveći gutač javnog novca” i da smo zapravo svi mi potkradeni. Naravno da će se svatko tko se vozio hrvatskim željeznicama složiti s gornjim primjerima. No, zar se upravo svi ti argumenti ne bi mogli upotrijebiti i protiv “restrukturacije” Hrvatskih željeznica? Ako je država iz proračuna u HŽ, u posljednjih 11 godina, “ulupala” oko 30 milijardi kuna, zar je onda država ili neka privremena vlada ta koja svojevoljno može odlučiti hoće li od sada putnički ili robni prijevoz biti u rukama privatnika? Ako je svaki građanin HŽ-u svake godine dao oko 500 kuna, zar je normalno da se željeznička infrastruktura, koja se doslovno izgrađivala desetljećima, sada preko noći daje u bescjenje? I kako to da u privatizaciju ide i Agencija za integralni transport, premda je prošle godine zabilježila dobit od 859 tisuća kuna? Ignorirajući sva ta pitanja, ministar prometa tvrdi da je cilj ovog restrukturiranja da se željeznica pripremi za “liberalizaciju kako bi poduzeća unutar HŽ Holdinga spremno dočekala dolazak drugih operatera“, dok istovremeno najavljuje da bi u infrastrukturu (izgradnju, nadogradnju i obnovu pruga) u sljedeće četiri godine trebalo uložiti 25,5 milijardi kuna. Drugim riječima, upravo će država, našim novcem, iznova obnoviti infrastrukturu koja ne bi ni postojala da nije bilo javnog novca, da bi 11 registriranih stranih operatera željezničkog prometa koji samo čekaju početak “liberalizacije tržišta” željezničkog prometa (s ulaskom u EU) jednostavno iskoristili već postojeći sustav i ponudili svoje usluge prijevoza. Kao i u drugim slučajevima, i ovdje je jasno: nema tu pravog “slobodnog tržišta”, nego upravo država radi u prilog privatnom sektoru. Štoviše, restrukturacija i deregulacija željezničkog prometa nije uspjela čak ni u snažnijim ekonomijama od Hrvatske.

Velika Britanija ovdje je paradigmatski slučaj. Nakon privatizacije 1993. godine samo je sustav održavanja željeznica završio u rukama čak 2000 različitih tvrtki zbog čega je umjesto obnove i nadogradnje pruga češće došlo do suprotnog, a u tri najveće nesreće nakon privatizacije poginulo je više od 40 ljudi, a ranjeno više od 600. U samo tri godine država je tvrtkama koje su sada održavale željeznicu u obliku subvencija isplatila svotu koju je zaradila prodajom željeznica. A nešto slično danas se odvija i u Grčkoj, gdje se uslijed krize također otvorila mogućnost za “liberalizaciju tržišta”. Argumenti su bili isti kao i u Hrvatskoj (višak zaposlenih, stare pruge, prljavi vlakovi, kašnjenja,), a posljedice slične kao u Velikoj Britaniji: deseci milijuni eura potrošeni su na pruge koje nikada nisu puštene u promet, vlakovi se unajmljuju za cijene za koje nikad ne bi bili ni kupljeni, a država kupuje vlakove od Siemensa iako nema prikladnu mrežu da ih koristi. U ime racionalizacije, povećavaju se cijene karata i ukidaju postojeće rute. Ukratko, umjesto da je korupcija nestala, ona se povećala, a umjesto da se prijevoz ubrzao, nestale su rute i vlakovi kasne. “Restrukturacija” željeznica dovela je ni manje ni više nego do suprotnog cilja zbog čega je na početku uopće uvedena. A ništa ne govori u prilog da će u Hrvatskoj s “početkom tržišne utakmice” biti drugačije. Štoviše, sve upućuje na to da ćemo ostati bez još jednog javnog poduzeća i da će šteta biti nepovratna.